Jednog predvečerja prošle jeseni, 84-orogodišnji Lusijen Mejdžors sedeo je za kuhinjskim stolom sa suprugom Džen i prepričavao joj san koji je nedugo pre usnio.
Mejdžors je imao rak bešike u poslednjem stadijumu a otkazali su mu i bubrezi. Bio je svestan dok je pričao sa lekarom, ali je bio sve slabiji. Kako je kazao, bio je u svojim kolima sa dobrom prijateljicom Karmen. Njegova tri sina šiparca zabavljala su se na zadnjem sedištu.
“Vozili smo se Klintonovom ulicom”, rekao je on, a vodnjikave svetloplave oči širile su mu se radosno od pomisli na izlet. “Tražili smo Veliki kanjon Kolorada.” A onda su ga ugledali. “Razgovarali smo o tome kako je sjajno što je Kanjon sve vreme bio na kraju Klintonove ulice!”
Lusijen nije razgovarao sa Karmen preko dvadeset godina. Njegovi sinovi su šezdesetogodišnjaci.
“Zašto mislite da su vaši dečaci bili u kolima?” pitao ga je lekar iz “Bafala” u državi Njujork Kristofer V. Ker, specijalista palijativne medicine, odnosno nege samrtnika, koji istražuje terapeutsku ulogu snova i priviđenja koja pacijenti imaju na samrti.
“Moji sinovi su moje najveće dostignuće”, odgovorio mu je Mejdžors.
Umro je tri nedelje nakon toga.
Hiljadama godina snovi i priviđenja ljudi na samrti očaravali su kulture koje su ih protkale svetim značajem. Antropolozi, teolozi i sociolozi proučavali su ovaj tzv. fenomen samrtne postelje. On se pojavljuje u srednjovekovnim spisima i slikama iz doba renesanse, kao i u šekspirovskim delima i fabulama američkih i britanskih romana iz 19. veka, naročito Dikensovim.
U savremenom svetu medicine, takvim iskustvima su prisustvovali psiholozi, socijalni radnici, kao i medicinske sestre. Međutim, lekari ih često izbegavaju jer “uopšte ne znaju o čemu se radi”, kaže dr Timoti E. Kvil, stručnjak za palijativnu medicinu Medicinskog centra Univerziteta Ročester u državi Njujork. Neki istraživači nagađaju da pacijenti i lekari izbegavaju da govore o ovom fenomenu jer se plaše ismevanja.
Pod vođstvom interniste Kera, doktora neurobiologije, tim kliničara i istraživača sada pokušava da razotkrije ova iskustva i shvati njihovu ulogu i značaj u podržavanju “dobre smrti” – za pacijente i ožalošćene.
Direktor razvojnog tima Pej C. Grant kaže da su ova iskustva drugačija od “bliskih susreta sa smrću” poput onih kojih se sećaju osobe koje su oživljavane na intenzivnoj nezi. “To su ljudi koji putuju ka zagrobnom životu a ne ljudi koji su uspeli da ga izbegnu.”
U svrhe svog glavnog proučavanja objavljenog u Časopisu za palijativnu medicinu, istraživači su sproveli više intervjua sa pedeset devet neizlečivih pacijenata na akutnoj nezi u domu za nemoćne “Bafalo”, ustanovi sa zidovima obloženim drvetom, fontanama i baštama. Gotovo svi pacijenti iskusili su snove i priviđenja. Za većinu svojih snova su rekli da su bili umirujući. Tek svaki peti san bio je povezan sa nelagodom, a ostali su bili neutralni.
Ti snovi i priviđenja imaju nekoliko približno određenih vrsta: prilike susreta sa preminulim osobama; voljene osobe koje “čekaju”; nezavršeni poslovi. Teme pružene ili neuzvraćene ljubavi prožimale su ove snove, kao i potreba za razrešenjem, pa čak i praštanjem. Pacijenti su u snovima bili uvereni da su bili dobri roditelji, deca i radnici. Spremali su stvari u kutije, pripremali se za putovanja, a često su putovali sa dragim prijateljima koji su im bili vodiči. Iako su neki pacijenti rekli da se retko kada sećaju snova, ove snove nisu mogli da zaborave.
– Jedan sedamdesetšestogodišnji pacijent je rekao da je sanjao svoju majku koja je umrla kada je on bio dete. Osetio je miris njenog parfema i čuo je njen umilni glas kako kaže: “Volim te.”
– Ležeći u krevetu, jedna starija gospođa u naručju je držala nevidljivu bebu. (Njen muž je rekao istraživačima da je to njihovo prvo dete koje je bilo mrtvorođeno.)
– Jedna pedesetčetvorogodišnja pacijentkinja sanjala je prijatelja iz detinjstva koji ju je pre mnogo godina jako povredio. On je u međuvremenu preminuo, a pojavio joj se u snu kao starac i rekao: “Oprosti mi, ti si dobra osoba” i: “Ako ti je potrebna pomoć, samo me pozovi”.
Ovo istraživanje je svakako još u začeću. Istraživači, savetnici i lekari palijativne nege pokušavaju da utvrde i opišu ovu pojavu. Dr Kvil kaže da veruje da proučavanja mogu pomoći u približavanju ovih iskustava sumnjičavim lekarima.
“Ogroman izazov ovog posla je pomaganje pacijentima da se osećaju prirodnije i manje usamljeno tokom neobičnog iskustva umiranja”, govori Kvil.
Drugi istraživači smatraju da snovi, po svemu sudeći, izražavaju nakupljena osećanja. Tor Nilsen, istraživač neurologije snova na Univerzitetu u Montrealu pretpostavlja da u poslednjim trenucima života potreba za tim postane upornija. Uznemiravajući snovi naviru ogromnom energijom. Ipak, pozitivni snovi mogu imati istu svrhu. “Nadahnuće i pritisak za ove snove dolazi iz mesta punog straha i nesigurnosti”, rekao je. “Ljudi koji ih sanjaju bukvalno sebe izvlače iz teške situacije.”
U trenucima pre smrti, snovi proučavanih pacijenata su se dešavali češće, a mrtvi su bili češći posetioci od živih. Istraživači kažu da takav fenomen u svojoj osnovi verovatno ima predskazanja.
“Bio sam agresivan lekar i uvek sam se pitao možemo li još nešto da učinimo”, priča Ker. “Jednom sam mislio da ćemo produžiti život jednom pacijentu tako što bismo mu hidrirali telo.” Međutim, sestra koja je znala šta pacijent sanja ga je upozorila: “‘Ne shvatate. On vidi svoju pokojnu majku.’ Umro je dva dana kasnije.”