Kafe u Buenos ajresu u kom je čuveni pisac smišljao svoje priče zamenjuje se butikom sportske obuće. Kultura odevanja nadmašila budućnost pameti
“Neizmjerna ogledala Buenos Ajresa zapamtila su tango koji je, na oštrici sna i noža, igrao i odigrao Borhes: ponavljaju ga, nastavljaju, ustostručuju, i već, polako, nalaze igri izlaz iz lavirinta ulica i nedoumica.”
Tako je pisao Vasko Popa, u Buenos Ajresu, 4. aprila 1987. godine. Tek koju godinu ranije, sam ostareli Borhes zapisao je, u prologu “Gvozdenih novčića”: “Nisam slučajno rođen 1899. godine. Moje navike pripadaju tom i prethodnom veku, a nastojao sam da ne zaboravim i mnoge drevne i već požutele klasike”.
Kako li bi taj veliki slepi čitač, čija je prva zbirka pesama iz 1923. godine ponela naziv “Oduševljenje Buenos Ajresom”, taj veliki čovek odan klasicima i starovremskom pogledu na svet, reagovao na vest koja je ovih dana “zatresla” ovaj naš, svet sasvim drugačijih navika: vest o zatvaranju kafea “Ričmond” u kome je mladi Borhes napajao i hranio – dušu. I kako li će u Popinim neizmernim “buenosajreskim” ogledalima koja pamte Borhesov tango, izgledati slika “Najk šopa” i patika u izlogu iza čijih se stakala nekada mogao videti lik Horhea Luisa, ali i Grejema Grina i drugih velikana duha?
Vest o nestanku kafea “Ričmond”, jednog od simbola argentinske prestonice, “najbritanskijem uglu Buenos Ajresa”, uzburkala je tamošnju, ali i svetsku javnost, dok je ideja o prodavnici sportske odeće “Najk” na ovom mestu – dokrajčila mnoge. Hiljade potpisa ogorčenih protivnika ove ideje već stoji iza peticije upućene gradskim vlastima, ali borba protiv ovog naleta velikog talasa sveopšte amerikanizacije, globalizacije ili komercijalizacije – od starta nalikuje jurišanju na vetrenjače junaka Servantesa – ili Pjera Menara. Kafe “Ričmond”, to omiljeno stecište mnogih velikana duha, jednostavno, više ne postoji. Barske stolice u staroengleskom stilu, koje su čuvale “otiske” Borhesa i njegovih prijatelja koji su sedeći na njima priređivali nezaboravna poetska okupljanja i vodili literarne debate – zauvek su otišle u istoriju, zajedno sa dekorativnim ukrasima, mermernim stubovima, bilijarskim stolovima, šahovskim garniturama i svim onim stvarima koje su činile osoben duh ovog mesta. Svi ti neodvojivi delići osobene istorije kafea duge više od jednog veka, uklonjeni su gotovo preko noći, pokleknuvši pred neumoljivim zahtevima globalne ekonomije – kako pripadnici gradskih vlasti Buenos Ajresa uporno uveravaju ucveljene članove personala legendarnog kafea i druge koji su na ovom mestu proveli nezaboravne trenutke.
Postojala je na početku dvadesetog veka jedna velika kultura kafea, začeta u Parizu, u kojoj se stvarala moderna književnost – veli Aleksandar Jerkov, književni kritičar i poštovalac običaja “veka klasika”. – Neki daleki odjek toga stigao je čak i do nas, pa su u kafani “Moskva” ispijali kafu Andrić i Crnjanski, ali i Sima Pandurović, Tin Ujević, Todor Manojlović i drugi. Kada odete danas u Pariz, još uvek je lepo da na Sen Žermenu sedite tamo gde su sedeli enciklopedisti, i na Monparnasu pisci izgubljene generacije i Sartr. Ja se više ništa i ničemu ne čudim; ne bih se iznenadio ni da jave da su zatvorene kultura i civilizacija, a čovečanstvo preseljeno u internet kafe ili neki malo bolji autlet. Koliko god čovečanstvo bilo spremno na besmislice, možda se ipak dvoje mogu sresti i na takvim mestima, i otići kući da nešto pročitaju – makar jedno u drugome. Borhes je bio ime dvadesetog veka, a u njemu je sve umelo da propadne.
Horhe Luis Borhes, taj “osetljiv i zahvalan čitalac dvadesetog veka” – kako je napisao Moma Dimić, zaključio je svoju “Sveopštu istoriju beščašća” davne 1935. godine. Svet je u međuvremenu nastavio da ispisuje sve nova i nova, sve užasnija i užasnija poglavlja, zaključio je naš Milenko Pajić. Pa opet, Borhes je ostao ne samo jedan od najvećih pisaca dvadesetog veka – već i jedan od onih pisaca koji taj vek najbolje predstavljaju, dopunio ih je Radivoje Konstantinović na Međunarodnom simpozijumu posvećenom velikom Argentincu. O piscu u čijem delu Buenos Ajres dobija dimenzije mitskog grada, na istom tom skupu održanom u Beogradu 1996. povodom desetogodišnjice Borhesove smrti, govorio je nadahnuto i kritičar i bibliofil Draško Ređep.
Ostala je tada upamćena Ređepova tvrdnja da je Borhes, verovatno intenzivnije i plodotvornije nego i jedan drugi moderni pisac, bio i ostao najuticajniji srpski autor ovih vremena!
– Ta rečenica iz mog obraćanja bila je tada vrlo zapažena i podosta analizirana – seća se Ređep. – Nismo dugo imali, kao prvo, građanske pisce, niti seoske pisce, i u čitavom tom jednom razdoblju nedostatka građanske proze Borhes se jeste pokazao kao sigurno najuticajniji “naš“ pisac. Koliko god ta izjava naizgled delovala kao dosetka – čak i kada sa distance, danas posmatramo i ogroman uticaj Borhesa i čitačku rezonancu, uviđamo da on ima funkciju našeg ozona, novog vazduha, drugačije prozne figuracije. Vest da je jedna planetarna firma obuće i sportske opreme stala na dovratak čuvenog kafea, ponovo nas vraća na naše vlastite teme. Kod nas gotovo da su iščezli naslovi velikih naših pisaca na firmama, pročeljima naših knjižara (sećam se, recimo, knjižare “Plavi čuperak” u Nišu), kao da se plašimo svojih živih pesnika koji su nas napustili. Tu je Beograd, nažalost, sličan Buenos Ajresu. Ova vest iz Južne Amerike je ogromna opomena, jer znači da je jeftina kultura odevanja, pri tom površno firmirana, apsolutno nadmašila svaku duhovnu inicijativu, svaki misaoni prodor, svaku budućnost pameti. Borhes je, međutim, bio najvidovitiji. Uprkos tragičnom slepilu koje velike pesnike prati od Homera i Miltona do Filipa Višnjića, on je pre računao sa razmenom duhovnih dobara nego sa ovakvom, predstojećom – gde se umesto Remarkovog kalvadosa za šankom nudi par sportskih patika za Rebraču. A Željko bi radije uzeo u ruke Borhesovu knjigu, a tek onda – apatinsko pivo!
“Slep sam i ništa ne znam, ali slutim da su putevi mnogi…”, pisao je književnik koji je svoje slepilo opisao kao “blagi suton koji je trajao više od pola veka”, i koji bi ovog 24. avgusta proslavio 112. rođendan.
Na početku i na kraju svog ogleda “Paskalova sfera”, Borhes će, kao zaveštanje, iskazati kako je svetska istorija možda tek istorija nekoliko metafora, ili pak: “istorija različitih intonacija nekoliko metafora”.
Kako će ovo poglavlje “sveopšte istorije beščašća”, ta borhesovski upečatljiva i mnogoznačna slika duha “pregaženog” đonovima “Najk” patika, izgledati nekim novim čitaocima u godinama i stolećima koja nadolaze – tek ostaje da se vidi. Ili možda čak i – pročita…