Nagrađivani arhitekta Nikola Novaković: Tržište ubija umjetnost!

“Arhitektura je kao muzika, umjetnost koja može da izazove osjećaje uzbuđenja, čuđenja, divljenja, ali i suprotnih emocija kod posmatrača. Njena ljepota može se odlikovati u jednostavnosti, likovnom izrazu, ali i samoj filozofiji objekta i njegovoj korespodenciji sa okolinom. “

28. novembar 2022, 11:43

Crnogorski arhitekta Nikola Novaković, rođen je 05.06.1978. u Nikšiću. Zvanje diplomiranog inženjera arhitekture, a zatim i Master diplomu stekao 2004. godine na Arhitektonskom fakultetu u Novom Sadu. Tokom perioda 2004-2006. godine radio na projektovanju i izvođenju stambeno-poslovnih objekata u Novom Sadu, a zatim na projektovanju i izvođenju enterijera u zemlji i inostranstvu.

Godine 2006. sa svojom suprugom Marijom osniva arhitektonski studio Enforma u Kotoru, koji je osmislio i realizovao veliki broj projekata raznih tipologija i sa kojim je osvojio prestižne domaće i međunarodne nagrade. Pored priznanja na konkursima, dobitnik je nagrade CEMEX za najbolji objekat u 2012. god u Crnoj Gori i III mjesto na svjetskom nivou u Meksiku u kategoriji održive gradnje. Zatim, 2013. godine sa studiom Enforma osvaja nagradu 5 zvjezdica na International property award u Londonu za najbolji kompleks, a iste godine Nikola je dobitnik Godišnje nagrade za arhitekturu Inženjerske komore Crne Gore. Na nedavno održanom petom crnogorskom Salonu arhitekture, u organizaciji SACG i Inženjerske komore, od 4, Studio Enforma dobija nagradu u dvije kategorije, i to: najbolji Projekat / Vinarija Frug, Petrovaradin, Novi Sad kao i najbolja Realizacija / Vila Lepetane – Tivat.

Odakle potiče Vaša strast prema arhitekturi?

Uvijek sam volio da se bavim stvaralaštvom, bilo ono kroz igru, crtanje, organizaciju, uvijek sam težio da stvorim nešto novo i drugačije. Nije mi jesno zašto stvari moraju biti baš takve kakve jesu, a ne drugačije. Arhitektura je samim tim bila moj odgovor, hrana za moju radoznalost i želju za promjenom. Moj odnos prema arhitekturi se kreirao godinama, ali ta istinska veza, gdje počnete da osjećate arhitekturu kroz sva čula, uspostavljena je tokom studija u Novom Sadu, uz veliku pomoć mog mentora, pokojnog profesora Ranka Radovića, koji je jako dobro znao da nam približi sve tajne koje arhitektura skriva.

Koji je Vaš uzor u arhitekturi? Koja je sfera interesovanja Studija Enforma na polju savremene arhitekture?

Teško mi je govoriti o uzoru, jer u ovom trenutku to ne doživljavam na taj način, kao možda tokom studija ili neposredno nakon istih, ali svakako mogu reći ko je od svjetskih arhitekata uticao na moje poimanje dobre arhitekture, a da se ne vraćam na čuvenu trojku Frenk, Korbi i Mies. Pod uticajem predavanja koja su bila neka vrsta prosvjetljenja, studiozno smo pratili japansku školu arhitekture, gdje bih istakao Tadao Anda, Fumihiko Makija, Kengo Kumu, zatim skandinavsko - holandska arhitektura, od Alvar Alta do Rem Kolhasa, MVRDV, zatim pristup projektima Peter Zumpthora i mnoge druge.

Naš studio je definisao svoj pristup arhitekturi kroz pojam odgovorne arhitekture (responsive architecture), koji je ništa drugo nego etički odnos između izgrađene sredine i uticaja koji karakterišu datu lokaciju. Nikako ne podliježemo trendovima ili stilovima, već se bavimo konceptom tj. tražimo najbolji odgovor na dato pitanje. Naša interesovanja su raznovrsna, počev od planskog rješavanja lokacije, pa do same realizacije, zatim sve više se bavimo istraživačkim radom, konzervacijom, ali i kombinacijom ovih disciplina. Arhitektura nije samo crtež i fasada, arhitektura mora da ima svoj razlog, filosofiju zbog čega ona baš na taj način komunicira. Danas savremena arhitektura mora dati odgovore, naročito ukoliko se objekat nalazi u okviru osjetljive lokacije u prirodnom ambijentu ili tradicionalnom urbanom tkivu.

Priroda ili Grad? U kom pravcu Studio Enforma više usmjerava svoja interesovanja?

Kako živimo u Crnoj Gori, imamo priliku da radimo i u gradskom jezgru, ali i u prirodnom pejzažu. Samim tim smo razvili senzibilitet za osluškivenjem duha mjesta, tj. same lokacije (genius loci), što je ključ za kreiranja odgovora koje sama lokacija traži, o čemu sam maloprije pričao. Lokacija, bilo da je u sklopu grada ili u prirode, može imati svoje prednosti ili mane, tako da senzibilitet, uticaji koji definišu datu lokaciju su više parametri koji mogu da nas privuku, nego podjela na prirodan ambijent ili gradsko jezgro, iako iskreno mislim se jednako dobro snalazimo i u jednom i drugom ambijentu.

Koji su Vas zadaci najviše privlačili?

Uvijek me privuče neka lokacija, drugačiji program ili projektni zadatak, kao što je to bilo sa vinarijom FRUG na Petrovaradinu u Novom Sadu. Najviše se radujem zadacima koji imaju društvenu odgovornost ili angažman, nekako se osjećam više povezanim sa samim projektom, gleda se šira slika. Mislim da smo mi koji se bavimo projektovanjem uglavnom fokusirani na stambenu arhitekturu, tako da svaki novi ili drugačiji program je dobrodošao.

Šta je ono na čemu arhitektura mora insistirati, a na šta to nikad ne smije pristati?

Mi smo okruženi arhitekturom kompromisa, banalnom arhitekturom bez karaktera, što je proizvod samo pukog zadovoljenja osnovnih potreba. To je arhitektura sagledana kroz prizmu korisnika ili investitora. Tačnije, to je upravo ono što arhitektura ne bi smjela da bude.

Arhitektura bez odgovora je banalna arhitektura, nepripadajuća datoj lokaciji i vremenu. Arhitektura se mora zasnivati na ideji / konceptu, koja je nukleus svakog projekta. U Enformi sve počinje diskusijom, kao osnovom za pronalaženje rješenja i parametara za razvoj projekta.

Ali na kraju, za dobru arhitekturu nije dovoljan samo dobar arhitekta, već i povjerenje i sluh investitora da se ide naprijed, ali i da se takva arhitektura podrži od javnosti i uticajnih grupa. Šira javnost mora da postaje svjesnija pravih vrijednosti.

U svijetu globalnih komunikacija i tendencija, kreiranje originalnog i jedinstvenog izraza u arhitekturi, kao i u drugim poljima, postaje ponekad vrlo težak pa čak i nedostižan imperativ. Shvatamo, da u vremenu kada su nam znanje i informacije lako dostupni gde god se nalazili, mi se umjesto u logičnoj slobodi izbora i raznovrsnog kreativnog izražavanja, nalazimo u jednoj sasvim suprotnoj situaciji, u jednom vrtlogu istovjetnih ideja - reciklirajući reciklirano i pričajući ispričano.

Na osnovu svega ovoga, naša stremljenja usmjerena su ka kreiranju arhitekture čija suština ne leži u globalnim trendovima, epohama i stilovima vec u iskrenom i suštinskom "odgovoru" za svaki pojedinačni projekat, posmatrajući ga kao svaki put novo postavljeno "pitanje", jer smatramo da jedino originalno pitanje može da proizvede i originalan odgovor.

Digitalizacija ili stara dobra olovka?

Moj pristup arhitekturi, ali i svakom drugom vidu stvaralaštva zasnovan je na temeljima tradicije, osim ukoliko je parametrijska arhitektura u pitanju. Iskreno ne mogu da prihvatim da se neki procesor i vještačka inteligencija lucidniji od mene. Nema šanse. U principu uvijek se oslanjam na tradiciju kao vid inspiracije a ne kao imperativ. Na taj način koristimo i sve savremene alatke u našem poslu koje nam idu u prilog, jer moramo držati korak sa vremenom koje nam uistinu mnogo ubrzavaju i olakšavaju kompletan posao. Dok sa druge strane sami kreativan proces volim ipak da prođem sa olovkom i papirom, pa tek onda to prenesemo na računar. Na primjer, interesantno je da veliki broj arhitekata danas, naročito na zapadu i dalje više vjeruju maketi nego najboljem 3d prikazu, bez obzira na svu sofisticiranost i realnost . Maketa vam pored vizuelnog prikaza omogućava i čulo dodira, tako da ovaj princip prezentacije projekata je aktuelan i efikasan od antičkih vremena pa sve do danas.

Kao arhitekta sa veoma impozantnim i zanimljivim portofoliom, možete li nam reći koji je od Vaših projekata bio najzahtijevniji?

U dosadašnjoj karijeri sam uradio veliki broj projekata , pa je prilično teško izdvajati po bilo kojim segmentima. Uglavnom su to objekti koji podrazumjevaju rekonstrukciju i konzervatorski pristup. Jedan od takvih objekata je rekonstrukcija Austro-ugarske tvrđave na ostrvu Lastavica, poznatije kao tvrđava Mamula, koja je pretvorena u luksuzan hotel. Bilo je neophodno isplanirati pored arhitekture i konzervacije sve instalacije na ostrvu i do ostrva. To je veoma zahtjevan i jedinstven projekat.

Takođe kompleksan projekat koji se danas sprovodi u djelo je Master plan za fazu Centrale u okviru najveće investicije na Jadranu, Luštice Bay, gdje smo kroz Master plan osmislili funkcionisanje, arhitekturu, infrastrukturu bukvalno novog malog grada, na čijim projektima i dalje radimo.

Takođe, značajno je pomenuti projekte vinarija u Novom Sadu gdje smo rekonstruisali staru vinariju Navip i realizovali je u vidu novog vinskog centra u regionu; zatim rekonstrukcija vinarije i hotela u Arandjelovcu; prvi akvarijum u Crnoj Gori, koji smo osmislili u sklopu objekta Instituta za biologiju mora u Kotoru; rekonstrukcija tvrđave Španjola iznad Herceg Novog, kojoj smo projektom dali novu namjenu u vidu kulturnog hub-a; rekonstrukcija tvrđave Onogošt u Nikšiću, i mnogo drugih projekata.

Kako bi ste, ukoliko je upošte i moguće, uporedili savremenu arhitekturu u Crnoj Gori i BIH?

Moram biti iskren, ali nisam baš upoznat sa dešavanjim i arhitekturom u BiH, jer odavno nijesam bio u Banja Luci, i drugim mjestima osim Sarajeva. Kroz razgovor sa eminentnim kolegama, shvatam da kao i u CG, osim nekoliko arhitektonskih praksi kojima je stvarno stalo do prostora i ove vrste umjetnosti, sve je prepušteno tržištu i onom što tržište diktira.

Tranzicione pojave su, same po sebi, rak rana svakog društva. Te niske strasti i požude, lake a skupe note, nažalost još uvijek nas okružuju, diktirajući ukus mediokritetstva.

Sve ovo odražava se na sfere drustva koje imaju veze sa profitom, pa samim tim u velikoj mjeri na gradjevinarstvo. Svi bi što više, a za što manje i što brže.

Ova poslednja fraza je recept za ubijanje arhitekture pa tako i samog društva. U tranziciji više nije mjerilo ni kvalitet, poštenje, umjerenost,..., već isključivo novac. Nadam se da kako sama riječ kaže, da je ovaj period kod nas samo u tranzitu, al da će ostaviti posledice na crnogorsku I BiH arhitekturu I urbanizam, to je bojim se očigledno.

Koja po Vašem mišljenju, država ex YU, je najbliža svjetskim standardima u smislu etičkog i estetskog razvojnog koncepta?

Bez sumnje je to Slovenija. Uvijek im zavidim na nivou realizacije objekata, jer su suštinski daleko od nas. Odnos prema prostoru, projekti, izvodjenje na mnogo većoj razini nego što je kod nas.

Da li je “urbicid” nastao kao logičan slijed razvoja velikih gradova i kolika je odgovornost arhitekte u tom procesu?

Kao što sam maloprije pomenuo tranziciju kao jednu sliku lova u mutnom, iz koje proizilaze arhitektonske karikature i investitorski urbanizam, moramo biti svjesni da je tome prethodio i građanski rat na ovim prostorima i jedan gubitak kulturološke svijesti, što nažalost još uvijek traje i podstiče se. Ovdje je problem što se urbicid ne dešava kao društveno socijalni odgovor na situaciju, već samo radi interesa manjih grupa ljudi. Takav vid gubitka svijesti ostavlja dubok trag u razvoju društva. Pitate me kolika je odgovornost arhitekata. Uvijek ćete naći onog koji je spreman da povuče obarač.

U mnogim sferama kulture danas je mnogo više proste konzumacije nego istinske kreacije i konstrukcije. Kakav je po Vama, odnos snaga između komoditeta, estetike i etike prostora u današnjoj arhitekturi?

Živimo u eri u kojoj globalni trendovi diktiraju kako misliti, živjeti i reagovati, što se uveliko odražava na arhitekturu i umjetnost uopšte. Mislim da je savremeno društvo uglavnom zasnovano na ideologiji konzumerizma i potrošnje, vođenoj uticajem reklama, i često ljudi kupuju ono što im ne treba ili ne mogu da priušte. Ova globalna zaraza, tzv. kultura potrošnje, vodi nas do kulture brisanja znanja, gubljenja logičnog načina razmišljanja. Niko ne pita da li mi ovo zaista treba ... odgovor je jer je to trend!

Ovaj popularni trend da imamo sve, promijeniće nas i promijeniće svijet!

Glavni problem u ovakvoj vrsti kapitalizma, ili tranzicije... jeste to što potrošačima estetike treba nešto da kupe sa prelijepim pogledom i odličnom pozicijom, tako da prateći i dopuštajući njihove želje menjamo naš kontekst u konkretan pejzaž. Ova situacija stvara masovnu proizvodnju koja proizvodi mnoge primjere banalne arhitekture. Ovo predstavlja veliki problem jer arhitektura nije proizvod kao što je majica ili auto,..., ona ostaje ovdje jako dugo!

To je rezultat bez pitanja, bez odgovornosti i bez odgovora. Samo treba zadovoljiti potrebe tržišta bez razmišljanja o okolnostima. A TRŽIŠTE UBIJA UMJETNOST.

Savremeni paradoks ovakvih situacija je da su u ovim trenucima uključeni mnogi arhitekti, mnogi planeri, ali mi i dalje samo pratimo silu potreba tržišta, konzumerizma i toka novca.

Proizvod ove situacije nije razmišljanje o održivosti nego samo o profitu.

Kada me već pitate o odnosu etike i estetike u prostoru, volim da kažem da nešto ne može biti estetsko ako nije etičko! Nema estetike bez etike!

Birate li klijente ili ste odabrani? Koliko je u današnjem vremenu lako ili teško arhitekti da ostane svoj i bira sa kim i što će da radi?

Uglavnom klijenti dolaze do nas i u većini slučajeva znaju gdje su došli i šta mogu očekivati od nas. Što je dobro, za razliku od perioda dok smo gradili brend i pokušali se dokazati na polju arhitekture.

Da bi ste došli do nekog dobrog rješenja, prije svega potrebna je dobra energija izmedju klijenta i arhitekte, kao i hrabrost, da se dođe do nečega novog i progresivnog. U tom procesu neophodno je i veliko povjerenje i podjela odgovornosti. Prije svega potrebna je inicijativa i vjera u snažnu ideju i njenu realizaciju. Vjera je jedini razlog zašto su se i najteže bitke dobijale, pomjerale granice, kako smo došli do parne mašine i kompjutera, samo što nas je danas manje odlučnih i spremnih da vjerujemo i da preuzmemo rizik i odgovornost, ali Enforma sigurno nije jedan od tih.

Na predavanjima, intrervjuima, stučnim konferencijama često govorte o slobodi. Kao vječita inspiracija, da li je i dalje osvajate ili je ona sastavni dio Vas u svakodnevnom životu kao i procesu stvaralaštva?

Sloboda omogućava viziju, a vizija progress. Meni je Sloboda prijeko neophodna i osvajaću je svakim danom i dahom. Ispada da danas treba ogromna hrabrost da čovjek bude otvoren i slobodan, a to mu od rođenja pripada. Teško vrijeme za matore prijatelju moj!

Arhiektura u budućnosti? Crno ili bijelo?

Bijelo sa crnom sijenkom!