Kraj 2017. godine. Dobra godina je bila, zdrava prije svega – puna zdravlja, zdrave pameti i zdravog smijeha. Bliži joj se kraj, nadam se ne i naklonost, a mi čekamo let na jedan od krajeva svijeta. Letimo ka Oslu, provešćemo nekoliko dana u glavnom gradu Norveške, a onda ćemo da preletimo još toliko da bismo stigli do Arktičkog polarnog kruga, njegovog glavnog i jednog od njegovih najljepših gradova – Tromsa.
Norveška, Kraljevina Norveška, jedna je od onih NAJ zemalja - jedna od najbogatijih, najsigurnijih, najljepših drzava svijeta, sa najvišim indeksom humanog razvoja, najstabilnijom valutom, titulom najmiroljubivije zemlje i najsrećnijim stanovnicima svijeta. Dobro, i jedna od najskupljih država ove Planete, ali to ćemo zaobići…vrijedi svake krune.
Njen glavni grad Oslo je, kako se čini, pravo otjelotvorenje ove Naj države. Smješten na Oslofjordu, između mora, jezera, šuma, brda i planina, Oslo ima idilično prirodno okruženje. Takođe, Oslo je moderan grad, sjajnog urbanizma i arhitekture za primjer, ali i bogate istorije i tradicije i raznolike kulturne ponude. Kažu da je ljeti najljepši, a meni se opet čini da smo ga mi zatekli baš u njegovoj najljepšoj odori, umotanog u snijeg. Nekako mi je to nerazdvojiva sintagma – Norveška i snijeg. Atrakcije Osla se nalaze na pristojnoj razdaljini jedna od druge, pa je grad moguće za 4 do 5 dana obuhvatiti i upoznati.
Tu su Slottet (Kraljevska palata), Karl Johanovo šetalište, Parlament, Nacionalno pozorište i Rådhuset – monumentalna i arhitektonski dominantna zgrada opštine grada. Zatim Nobelov centar, zgrada u kojoj se odvija manifestacija dodjele Nobelove nagrade za mir i kvart Aker Brygge kao lijep primjer osmišljenog iskorištavanja potencijala bivše brodogradilišne zone i dizanja nivoa kvarta do jednog od najskupljih po m² u Evropi. Onda nezaobilazno istorijsko utvrđenje Akershus i, naravno, vrhunac norveške arhitekture – zgrada Opere, odnosno Oslovski ledeni brijeg. Oslo, ili kako se vijekovima zvao Christiania, ima i preko 50 muzeja. Izdvajam tri: muzej Edvarda Muncha, koji u svojoj postavi ima i dvije verzije slavnog “Vriska” ovog umjetnika, Muzej vikinških brodova, i muzej Fram – muzej posvećen ekspedicijama Fridtjofa Nansena i Roalda Amundsena na Arktik i Antarktik. Ovaj muzej godinama drži reputaciju najboljeg norveškog muzeja i jedan je od najimpresivnijih koje sam ja posjetila. U njegovoj postavci nalazi se i sam brod Fram, koji je služio za pomenute ekspedicije, a koji i danas, 120 godina nakon ekspedicija, važi za najjači brod i drži rekord broda koji je najdalje otplovio ka Sjevernom i Južnom polu. Tu je i Vigeland park sa preko 200 živopisnih skulptura oslovskog umjetnika Gustava Vigelanda, skakaonica Holmenkollen sa muzejom skijanja (Norvežani su izmislili skijanje) i tako dalje.
Ljudi su ovdje prijatni i komunikativni, čine se rasterećeni i opušteni, rado započinju konverzaciju, ali ipak ostaju na pristojnoj distanci. Kažu da kod njih postoji nepisano pravilo dijeljenja dana na tri dijela – posao, hobi i porodica/prijatelji i da su im sva tri segmenta podjednako važna. Stanovnici Osla su takođe izuzetno ekološki osviješteni, pa više od 50% stanovnika vozi eletkro automobile (najveći postotak na svijetu), a sam grad planira da do 2020. godine svoj centar u potpunosti oslobodi od auta. Ako im se plan ostvari, biće prvi grad svijeta kojem je to pošlo za rukom.
Oslo je već nekoliko godina i najbrže rastući glavni grad Evrope, u prethodnih 5 godina porastao je za 50.000 stanovnika, i to je već na prvu šetnju više nego očigledno – gradilišta su doslovno na svakom ćošku, a ono što raduje u tome je da oni taj boom dočekuju i usmjeravaju baš onako kako treba. Cijene u Norveškoj su prilagođene standardu, a ono što je definitvno najskuplje ovdje, ne sigurno samo zbog standarda, jeste alkohol (pivo košta oko 12€). I ne samo da je skup, nego ga je teže i nabaviti. Alkohol se kupuje samo u određenim prodavnicama i samo u određeno vrijeme, do 18 sati otprilike. Sva pića sa procentom alkohola iznad 5%, vina i žestoka pića, mogu se naći isključivo u prodavnicama Vinmonopoleta čiji je vlasnik Kraljevina Norveška. Tako da, ako putujete u Norvešku, i volite dan završiti sa čašom dobrog vina, ne propustite priliku da na aerodromu obavite ovu nabavku.
Dani brzo prolaze i naš boravak u Oslu, a i ova godina se bliže kraju. Novu godinu dočekujemo u kultnom jazz klubu Blå uz domaći bend Frank Znort Quartet, 14 vrhunskih muzičara, profesionalaca i izuzetno šarmantnih pojava. Nisam godinama bila na boljoj svirci, razvalili su! Ušla sam u 2018. godinu sa kezom oko glave, krilima na leđima i ritmom u krvi.
Prvi je januar i vrijeme je da letimo dalje. Bližimo se Tromsu. Predjeli ispod nas podsjećaju na kulise Narnije. Slijećemo i pred nama se otvara zavejani grad razapet fjordovima, “vrata Arktika” ili “Pariz sjevera” kako ga još zovu. Prebacujemo se taksijem do našeg boravišta, navlačimo preporučena 4 sloja garderobe na sebe i istrčavamo van – magija polarnog kruga doziva. Temperatura je -11 i to je natopliji dan našeg boravka. Narednih dana će se temperature u našim pohodima spuštati i do -18 stepeni. Pripremljeni smo na to, i fizički i psihički, ali i toliko uzbuđeni da nas valjda ta želja za novim širinama grije. Vazduh je prijatno britak, primjećujemo odmah, okrepljujući i nekako mirisan…vjerovatno najčistiji na svijetu. Udahnula sam duboko. Ekvilibrijum. Arktik i ja smo se prihvatili i samouvjereno započeli naše druženje.
Tri sata je poslije podne i u Tromsu je mrkli mrak. U ovo doba godine ovdje vladaju polarne noći. Od novembra do januara ovdje sunce uporno, ali bezuspješno pokušava da pređe horizont. Dotakne ga, ali mu ne pođe za rukom da ga i preskoči. Tada njegovi pokušaji postaju čarobna četiri sata smjene najljepšeg svitanja i naromantičnijeg sumraka. Prelijepo! Naši naredni dani izgledaju kao priče iz zimskih bajki. Tromsø sa svojom lukom, njegovanim i umivenim drvenim kućama, najsjevernijom katedralom svijeta i onom markantnom Arktičkom katedralom sa razglednica, savremenim muzejom Polaria, žičarom sa čijeg se vrha pruža veličanstven pogled na ovaj magični grad. Obilazimo fjordove, divlje predjele koji ostavljaju bez daha, posjećujemo ledenu palatu, hranimo divlje irvase (i tražimo Djeda Mraza), vozimo se sankama sa haskijima i upoznajemo posljednje Sami pastire. Samiji ili Laponci su starosjedioci na ovim područjima.
Vijekovima su bili prisilno integrisani, ali su uspjeli da zadrže svoj jezik, kulturu, škole i određenu autonomiju. Samo nekolicina ipak je nastavila da živi životima svojih predaka. Naš domaćin Johan Isak je jedan od posljednjih Sami pastira – zimi čuva irvase i živi od njih. Kamp na kraju svijeta, divlja priroda, sve okovano snijegom, divlji irvasi, Sami šator, nema struje, svijeće, vatra, Johan od glave do pete u Sami nošnji, upoznaje se sa mnom i prvo što me pita je: “Znas li Đokovica?” A šta drugo, naravno.
Kitovi
su dugo godina boravili u fjordovima Tromsa, ali ove godine, nažalost, legla
haringi su izostala, pa su i kitovi zaobišli Tromso. No dobro, mora nešto i za
drugi put ostati.
Noću
uporno pokušavamo da uhvatimo polarnu svjetlost, Auroru Borealis. Treba se skloniti od svjetala grada, naći dio neba
bez oblaka i još imati sreće da je Aurora baš tada na pravu nogu ustala i da je
rapoložena da zaigra. Prve tri noći bezuspješno, oblaci su se kao kajmak uhvatili
iznad cijelog regiona. Prešli smo čak i u Finsku, ali ni tamo ništa. I onda
posljednju noć, vozeći se nasumice basnoslovnim predjelima, učini mi se da sam
nešto vidjela. Zaustavljamo kola i moje srce počinje da lupa…evo je, budi se
gospođica! Iznad nas zelena svjetlost pravi slap, pojača se, utiša, prelazi u
druge formacije i u jednom momentu u svom punom intenzitetu počinje čilo da
igra. Poslije prvog udara adrenalina, preuzimaju me žmarci. Zadovoljno sam
uzdahnula, a dijete u meni je osmijehom obrglilo Planetu. Razmišljam koliko sam
srećna i bezgranično zahvalna univerzumu, sudbini, karmi, bogovima, kome god, zbog
toga. Koliko smo mi svi srećni što ovakav univerzum pripada nama…i koliko je
ova Planeta nestvarno lijepa, bilo sa nama ili bez nas. Tu noć g-đica Aurora B.
je isplesala sve propuštene izvedbe prethodnih večeri.
Kakav
ispraćaj, ponovo. I ovaj dio planete Zemlje nas je ispoštovao do kraja. Vraćamo
se kući, a utisci se još roje i kovitlaju u nama. Hraniće me mjesecima. I ako
se po jutru dan poznaje, početak ove 2018. godine obećava. Biće ovo jedna magična,
raznolika, nasmijana, razigrana i ljubavi puna godina.