Kada se podvuče decembarska crta, utisak je da je muzička 2011. godina bila više nego plodna. Dok sam pravio ovu listu, došao sam do podatka da sam preslušao nešto manje od 400 albuma koji su objavljeni tokom 2011, što je više nego jedan dnevno. Ta informacija vam dosta govori o filteru kroz koji su prošli ovih dvadeset albuma koji se nalaze ispod, ali i o činjenici da internet veze u Srbiji nikada nisu bile brže.
Bez namere da vrednujem muziku poenima ili zvezdicama, ova lista predstavlja 20 albuma koje sam najviše slušao protekle godine – što je album bolje plasiran znači da sam ga više slušao… poprilično jednostavan princip. U nadi da će nam sledeća godina doneti bar jednu antologijsku ploču, svima koji u muzici još uvek traže iskrenost želim sve najbolje u 2012.
20. Wilco – The Whole Love .
19. Mogwai – Hardcore Will Never Die, But You Will
18. Kurt Vile – Smoke Rings for My Halo
17. Chicago Odense Ensemble – Chicago Odense Ensemble
16. Bill Calahan – Apocalypse
15. Atlas Sound – Parallax
14. Wye Oak –Civilian
13. Fionn Regan – 100 Acres of Sycamore
12. Giorgio Tuma – In the Morning We'll Meet
11. Real Estate – Days
10. Kip Hanrahan – At Home in Anger
Kip Hanrahan već dvadesetak godina važi za jednu od najvažnijih figura njujorške downtown jazz scene. Osnivač etikete American Clave, producent nekoliko poznih albuma Astora Piazzolle, saradnik takvih legendi kao što su Lester Bowie, Allen Toussaint, Arto Lidsay , a uz sve to i kompozitor, bubnjar, aranžer, dirigent i šta sve još ne. Njegovo ovogodišnje izdanje „At Home in Anger“ je ubedljivo najlepši jazz album koji sam čuo u proteklih 12 meseci. Malo je muzičara koji sa takvom lakoćom pomešaju latino ritmove, šansonu, klasičan, a na momente i fri džez, tango i pop muziku, a da to ne zvuči nimalo pretenciozno ili rogobatno.
09. Don Lennon – Nick and Mary
Iako nema komercijalnog uspeha, bostonski muzičar Don Lennon ne prestaje da snima dobru muziku. Njegov dupli, aktuelni album „Nick and Mary“ po mnogo čemu je jedan od najuspešnijih u njegovoj karijeri. Inteligentni i duhoviti stihovi, lako pamtljive pop melodije, kao i kamerni gudački orkestar samo su neki od razloga zašto je ovo Donov najbolji album još od ploče „Downtown“ iz 2002. godine.
08. Tony Cox – On the Way
Ploča „On the Way“ je svojevrstan omaž pop zvuku kog su negovale grupe kao što su The Beatles i Beach Boys. Pored Coxa, na ovoj ploči čujemo Nigela Clarka iz britpop grupe Dodgy, odnosno Darrena Finlana iz power pop benda The Offbeat. Njih trojica su još jednom podsetili na snagu zaraznih, trominutnih melodija koje dugo ostaju u glavi.
07. Mia Doi Todd – Cosmic Ocean Ship
Idealan album za slušanje u toplim letnjim mesecima. Akustičan, melodičan, zavodljiv i nežan. Producent ploče je Joathan Wilson, jedan od najperspektivnijih savremenih muzičara iz Los Anđelesa. Čini se da je sa „Cosmic Ocean Ship“ Mia Doi Todd dosegla kreativni vrhunac petnaestogodišnje karijere. Umirujuća „Summer Lover“ jedna je od dve najlepše koje sam čuo tokom 2011.
06. Destroyer – Kaputt
Kada je u pitanju retro zvuk iz osamdesetih godina prošlog veka, “Kaputt” je ovogodišnji album koji nije imao konkurenciju u pomenutim vodama. Nakon dve decenije u muzici, lider grupe “Destroyer” Dan Bejar sa ovom pločom konačno zadobija poštovanje šire publike – poštovanje koje je odavno zaslužio. Kamerna atmosfera i deskriptivni stihovi uz Bejarov neponovljiv glas prave savršenu atmosferu za noćnu vožnju.
05. Eva Braun – Playback
Deceniju i po se čekalo na album originalne postave Eve Braun koju predvodi trio Goran Vasović/Petar Dolinka/Milan Glavaški. “Playback” je skup svih onih različitosti koje pop čine mnogo složenijim žanrom nego što inače jeste. To veliko čekanje se više nego isplatilo, pošto ploča “Playback” nema nikakvu konkurenciju kada je ovogodišnja pop muzika na srpskom jeziku u pitanju.
Slušajući ovu ploču, ne možete se oteti utisku da je Eva Braun možda i jedini naš bend u ovom trenutku uz čiju baladu možete pevušiti na maternjem jeziku, a pri tom se ne osećati nimalo glupo.
04. Jonathan Wilson – Gentle Spirit
S obzirom da je u poslednje vreme Jonathan Wilson jedan od najzauzetijih muzičara u Americi, o njemu ćete sasvim sigurno tek slušati u godinama koje dolaze. Do sada je stigao da svira sa takvim muzičarima kao što su Erykah Badu, Jackson Browne, članovima grupa Wilco, Pearl Jam, Jayhawks i Black Crowes, producirao je sjajne albume Mie Doi Todd i kalifrnijskog benda Dawes (obe ploče objavljene 2011), a povrh svega toga, snimio je i objavio svoj drugi studijski album „Gentle Spirit“. Ta ploča je u neku ruku oda bezbrižnom letu krajem šezdesetih, lenjim električnim gitarama iz sedamdesetih, dok na jedan potpuno originalan način miri svet akustike i elektrike. Ovu ploču sam (za sad) preslušao više desetina puta, i svaki put čujem nešto novo. Remek delo savremenog roka.
03. Fleet Foxes – Helplessness Blues
Dugo se muzika koju su snimali Simon & Garfunkel ili Crosby, Still & Nash doživljavala kao staromodna. A onda se pojavila grupa iz Sijetla Fleet Foxes, predvođena “čudom od deteta”, dvadesetpetogodišnjim Robinom Pecknoldom. Nakon njihovog prvog albuma iz 2007, kao i ovogodišnjeg “Helplessness Blues”, akustični pop je ponovo u modi. Legenda kaže da je Peknold tokom snimanja ove ploče raskinuo dugogodišnju vezu, jer njegova devojka nije mogla da trpi Robinovu celodnevnu opsednudost smišljanjem ove ploče. Nakon što preslušate ove čarobne vokalne harmonije, biće vam jasno zašto je Robinova žrtva imala smisla.
02. Tom Waits – Bad as Me
Kada muzičar čija karijera traje četiri decenije objavio album koji većina ljubitelja njegove muzie smatra najboljim koji je snimio u poslednje dve decenije, onda je posve logično zašto se album “Bad as Me” našao u vrhu liste. Svi žanrovi i stilovi sa kojima se Waits igrao tokom cele svoje karijere, nalaze se na ovom albumu. Ekipa iskusnih muzičara koja svira sa njim (od Marca Ribota do Keitha Richardsa) dovoljno govori o ozbiljnosti Tomovog pristupa kada js snimao “Bad as Me”.
01. Brent Cash – How Strange It Seems
Drugi album Brenta Casha “How Strange It Seems” je po mnogo čemu remek delo pop muzike. Zarazne pesme i bezgranična predanost njihovom “fizičkom i psihičkom” izgledu. Sniman je dve godine, na njemu čujemo preko 40 muzičara, a zvuk je bogat kao da je snimanje plaćala izdavačka kuća Columbia, te da je ekonomska kriza samo deo radnje neke serije. Entuzijazam i ljubav pokreću muziku Brenta Casha, pa je tako za ovo skupo snimanje on pozajmio novac od prijatelja i založio svoju kuću pod hipoteku. U duhu najlepšeg melodija Burta Bacharacha, Briana Wilsona i Bergena Whitea iz šezdesetih i sedamdesetih godina, uz raskošnu i savremenu produkciju, album “How Strange It Seems” terminu pop je udahnuo neku novu vrstu dostojanstva.