Da bi grad imao kakvu-takvu scenu, trebalo bi da u njemu postoje kakvi-takvi bendovi, a da bi postojali ti bendovi neophodno je da postoje i muzičari koji u njima sviraju. Međutim, ni bendovi ni muzičari ne bi mogli da rade probe i da se usviravaju kako bi stvarali pjesme i pravili svirke bez vježbaona koje su prijeko potrebne za ovaj vid umjetničkog izražavanja. Jednu takvu vježbaonu opremio je i David Pećanac, obezbijedivši dostojanstvene uslove za preko tuce banjalučkih bendova koji tu vježbaju i stvaraju. David je, između ostaloga, i muzičar, član Ramones tribute benda Chainsaw Eaters, koji će 15. februara nastupati za ljubitelje ovoga sastava u banjalučkom klubu Haos, a uvertira, kao i epilog, biće posvećeni banjalučkoj autorskoj muzici.
Razgovarali smo o njegovom privatnom, poslovnom i muzičkom angažmanu, domaćoj i gradskoj rock sceni, da bismo saznali kakvo mišljenje on gaji o kulturnom i muzičkom životu grada Banjaluke.
Na početku razgovora David je rekao nekoliko rečenica o svom odrastanju.
“Kao većina mojih vršnjaka, i ja sam rastao uz klero-faši klanja devedesetih, klikere, barbike, ex-yu rokenrol scenu, Nadrealiste, narodnjake na rođendanima i dedu koji je pijan volio Maru i Derventske Lole. Pank sam prvi put probao na garažnim probama komšijske grupe Zigmund, koju su sačinjavali nešto stariji vršnjaci Iva, Škora, Putak i Džonsa, pa sam ubrzo uz ekipu iz razreda počeo i sam dilati isti. Krajem osnovne, osnovali smo autorsko-interpretatorski melo-pank sastav Crossroads, koji već nakon dvije godine postojanja biva počastvovan pozivom da podijeli pozornicu sa KUD Idijotima i Sejinim Pušenjem na festivalu Ex-Yu Rocks u Bugojnu, 2002.”
David za sebe u šali kaže da je prinuđeni student stomatologije, te neostvareni student beogradskog FDU. Ipak, kako kaže, uspio je da se izvuče kao pobjednik u borbi sa banjalučkim Filološkim fakultetom. Od 2012. godine boravio je u Torontu gdje je pohađao master iz pedagogije, na odsjeku Pedagogija za društvenu pravdu. Godine 2021. vraća se u Banjaluku i oprema Studio 4’33’’, gdje se okuplja i usvirava nemali broj muzičara, a u kafe baru “Stari Budžak” organizuje muzička dešavanja poput rock i jazz koncerata, DJ partija i slično, a u planu su i književne večeri, otvorena bina, itd. Uz sve ovo, David je pokrenuo i poduhvat ’Nove Fore’, solistički kulinarski projekat fokusiran na ponudu autentične svjetske klope.
“Kafe-bar Stari Budžak je lokal u naselju Budžak jedan. Otvoren je još u prvoj polovini sedamdesetih godina, a početkom rata, na nesreću naših komšija koji su protjerani sa svojih posjeda, ostaje na čuvanje, pa prelazi i u vlasništvo moje porodice. U jeku rata, 1993. godine, lokal biva miniran od strane pridošloga komšije, četnika, sa logikom da je moj ćale nedovoljan Srbin, jer je pomagao nesrbima, svojim komšijama i prijateljima, da izvuku živu glavu iz Banjaluke. Tada biva renoviran, i lokal, a i miner, i do danas ostaje u istoj estetici. Umjetničke priredbe u Starom Budžaku su ideja koja se počela sprovoditi u djelo prije dva mjeseca, vođena željom da se nešto više prostora i vremena u Banjaluci oslobodi za izvođenje autorskog umjetničkog podražaja, pri čemu su bluz i džez interpretatori, a i valjani tribute nastupi, kao i disk-džokeji alternativne muzike vazda dobrodošli. SB, međutim, još uvijek nema savršene uslove za nastupe, ali radimo sa onime što imamo po principu D.I.Y., uz neizostavnu Škorinu velikodušnu pomoć sa ozvučavanjem. U suštini, za nas je najbitnije to da raja sa društvene margine, koja se tu prepoznaje, istinski cijeni postojanje još jednog mjesta koje pruža nešto alternativniji sadržaj, pa nas sa guštom posjećuju iako, a možda i baš stoga što je lokal u predgrađu”, pojasnio je David, govoreći o istorijatu legendarnog kafe-bara.
Rekao je i nekoliko riječi o Studiju 4’33’’ u kojem danas svira preko tuce autorskih bendova, a kojima ovaj skromni prostor daje odlične uslove za stvaranje i usavršavanje.
“U sklopu istoga objekta u kojemu se nalazi Stari Budžak radili smo prve probe kao adolescenti, na stepeništu, doduše, jer su sve druge prostorije bile kancelarijskoga tipa. U jednoj od tih prostorija, 2022. godine nastao je Studio 4’33’’. Cilj nije bio komercijalan, ali s’ obzirom na to da je studio većinu vremena zvrljio prazan, a i na inicijativu prijatelja iz Chally Poppers da tu vježbaju, polagano se stvarala sve veća zainteresovanost, tako da danas ovdje vježbaju umjetnici raznolikih preferencija, poput Melldown, Bez Rikverca, Duško Šobat Band, BIP, My Last Suicide, Katarza, KLAPAN i ostali.
Naš sagovornik dodaje da je jedan od razloga za nastajanje studija, pored ličnoga, bio i taj što su termini u većini gradskih vježbaona uglavnom ograničeni na dva sata, uključujući izmjenu sastava, pauze, nepredviđene manje ili veće probleme sa opremom i slično.
“Dva sata zaista nije dovoljan period da se jedan, naročito autorski, sastav saživi, pogotovu ako je u pitanju neiskusna grupa muzičara. Stoga, termini u Studiju 4’33’’ su koncipirani tako da svaki sastav ima slobodu da vježba koliko im je to potrebno, s tim da je vrijeme ograničeno na minimalno tri sata samo ako je jedan od ostalih sastava iz zajednice izrazio želju da radi isti dan, ali i u tom slučaju se ekipa koja je prva rezervisala termin konsultuje i odobrava takav prijedlog. Za mene je najbitnije to što je stvorena odgovorna zajednica koja pristupa svojoj umjetnosti, prostoru, opremi, a i jedni drugima sa potpunim uvažavanjem, razumijevanjem i poštovanjem”, rekao je David.
Za Davida je, kako tvrdi, muziciranje i stvaranje pjesama oduvijek bilo nešto posebno.
“Muzika je ulazila kroz portal koji bi se otvorio u prostoriji u kojoj je prizivaš, prolazila kroz tebe i drastično mijenjala poimanja stvarnosti iz koje dolaze pretežno nemagični podražaji. Nakon, a i tijekom rata, neophodnost buntovne, iskrene muzike pri odrastanja za tebe postaje neprocjenjiva. Doživljavati i stvarati nešto neopipljivo, a tako prisutno, dirajuće, dirljivo, pa i, saučestvujući u simbiozi stvaranja te iste ‘magične vazdušaste tekućine’, biti u mogućnosti da iskažeš emotivnu misao na (ne)autentičan način, koji od tebe zahtijeva kompletnu predanost nekom novom životnom ritmu tokom kreativnog ili interpretatorskog čina, imajući sve oko sebe kao podsjetnik kojim izričeš svoju prošlost, sadašnjost i budućnost u odgovornom odnosu prema sebi i drugima, iskreno i sa nekim humanim ciljem, a pri tome moći podijeliti to sa ostatkom univerzuma u ritualima opijanja, plesanja, muvanja, probavanja, sjebavanja, izvlačenja, ljubavnih i emotivnih zavrzlama.. Ih!”, “pojasnio” je David.
Razgovarali smo i o položaju banjalučke autorske scene.
“Zapravo, veoma je jednostavno shvatiti zašto Banjaluka ima nezavidnu autorsku scenu, ali ne i manjak autora. Scena, tj. pozornica je vremenom prestala da ih cijeni, pa tako i publika. Najbolji odgovor na to kakav je odnos između klubova, umjetnika i publike ćete dobiti ako se zapitate koja to vrsta muzičara i lokala je najprisutnija, najkonsistentnija, a samim time i najpostojanija. Poslednjih dvadeset godina kultura imitacije je oduzela prizor autentičnosti, ali to nije samo lokalni, nego i globalni fenomen, pa se i sistem vrijednosti pri tome iščašio. Nikola Čuturilo u nedavnom intervjuu za Agelast naglašava kako se nekada, pa i kada bi svirali i u najzabačenijim jugoslovenskim opštinama, ulaz na svirku uvijek plaćao, a status muzičara kao umjetnika-stvaraoca je bio poštovan. Danas, nažalost, stvari stoje drugačije. Ako skontamo da se karta za nastup, koju ne plaćamo na ulazu, posredno naplati preskupim pivom, onda posjetilac gubi direktan, vrijedonosni odnos prema umjetnicima, a shodno tome i oni sami prema sebi, makar oni bili i puki imitatori koji vas zabavljaju. Suluda je činjenica da Mac Tire, Haos, MK Istok i ostali lokali, gostovanja vangradskih interpretatora najavljuju kao neki poseban događaj. Šta je posebno u tome što vam neki beogradski ili sarajevski v.i.s. izvodi manje-više isti repertoar kao i njima slični banjalučki sastavi? Štaviše, veoma rijetko interpretatorski sastavi, koji čak i imaju autorske numere, iste i sviraju tokom svoje tačke. Zašto? Pa vjerovatno su i oni vremenom naviknuti da misle kako “raja traži veselo, ko će slušat’ tuđu muku.” Uzgred, imam osjećaj da se više ni raja ne sprema za takvu svirku sa uzbuđenjem i neizvjesnošću da će možda čuti i vidjeti nešto novo, nesvakidašnje, pa makar bilo i ‘loše’. A što se tiče klubova koji su pružali nešto drugačiji sadržaj, a koji se nažalost nisu održali, naravno, ne samo jer su pretežno dilali alternativne frekvencije, pomenuo bih već odavno nepostojeći Onasis, Hard-Rock Cafe, jazz-klub Gama, Jazzlook, Castra, DFK, Jazz klub u Gospodskoj, itd. Trenutno jedini lokali koji povremeno cijene autorski angažman su Eklektik, Žiža i KSET, ali i oni kubure sa samoodrživošću, pa, sa potpunim razumijevanjem, ali ne i sasvim opravdano, prave neophodne kompromise”, kazao je David govoreći o gradskoj muzičkoj sceni.
Pri kraju razgovora naš sagovornik je pojasnio koji su razlozi njegovog angažovanja i organizovanja muzičkih dešavanja u lokalu Stari Budžak.
“Moja želja je da, pružajući pozornicu svakome ko ima potrebu da se, prvenstveno, autorski ispolji, opet izgradimo odnos uvažavanja i cijenjenja između publike i autora; da se stvori zajednica u kojoj se razmjenjuju progresivne i inkluzivne ideje, i sve to podržavajući hrabre male lokalne poduhvate poput Gorštak piva, uz koje još imate priliku da probate autentične internacionalne recepte. Neskromna vizija je osigurati komad neba gdje bismo svi mogli stati, visoko dignuti ruke i pjevati njihovu pjesmu, u ritualima gdje sva čula, misli, emocije i pokreti osjećaju leptiriće pred neizvjesnosću ispoljavajući se bez ustezanja. Prepoznavanje je cilj. Održivost i proliferacija je odgovornost svih nas. Nek’ nam je sa srećom!”
Na koncu, pitali smo ga da li ima neku poruku za kraj.
David nam odgovara: ”Podrška studentima!”