Ova drama donosi priču o Sarajevskom atentatu i dolazi u pravo vrijeme,
budući da se 2014. obilježava 100 godina od početka Prvog svjetskog
rata.
U intervjuu za RSE Dino Mustafić kaže, između ostalog, da je ovaj
pozorišni komad angažovane prirode jer želi otvoriti drugačiju
perspektivu koja izlazi iz političkih i medijskih klišea lika i djela
Gavrila Principa i ideja za koje se zalagala organizacija Mlada Bosna.
RSE: Već neko vrijeme boravite u Beogradu jer pripremate predstavu
„Mali mi je ovaj grob“ prema tekstu Biljane Srbljanović. Večeras je
premijera u Bitef teatru. Koliki je izazov režirati predstavu čija
tematika, i jedan vijek nakon Sarajevskog atentata, prouzrokuje oprečna
tumačenja?
Mustafić: Na početku želim reći da je drama Biljane
Srbljanović izuzetno vrijedno dramsko štivo, jedno od boljih koje sam
pročitao u posljednje vrijeme, upravo jer se radi o zanimljivom ličnom i
emocionalnom planu jednog velikog istorijskog događaja i likova.
Nažalost, odnos prema činu atentata u Prvom svjetskom ratu danas
najčešće implicira političke stavove i oni su, uglavnom, polarizirani u
dilemi da li je taj akt akt teroriste ili akt nacionalnog heroja a niti u
našoj predstavi niti drami to nije fokus kojim se mi želimo baviti. To
je, prije svega, savremena lična, emocionalna drama upravo na način
kojim se umjetnost može baviti istorijskim događajima jer način onoga
čega se sjećamo i kako se sjećamo najbolje govori o našem sadašnjem
trenutku.
U tom smislu, mi smo prišli cijeloj tematici Prvoga svjetskog rata iz
vizure jedne generacije Mladobosanaca koji su željeli i vjerovali da
mogu, prije svega, da dosegnu tako željno iščekivanu slobodu, a ta
sloboda se, u tadašnjim istorijskim kontekstima, posmatrala kao jedan od
vidova borbe – a ti oblici borbe bili su oružani otpori, atentati. Čak
je Sarajevskom atentatu prethodilo nekoliko desetina u mnogim drugim
gradovima Evrope – tako da mi polazimo od toga da je to priča o jednoj
generaciji zanesenjaka, romantičara, idealista, na jedan način utopista
koji su ostali vjerni do kraja svojoj ideji. Paralelno s tim, i u tekstu
Biljane Srbljanović, postoji i ona mračna strana istorije – ona
manipulativna, paradržavna, parapolicijska, obavještajna, koja
zloupotrebljava bilo kakvu vrstu uzvišenih i plemenitih ideja, prlja ih i
koristi ih za svoje najniže porive. To je ona strana koja vjeruje da
istorija uvijek može da bude jedno kontinuirano zlo i nasilje, i ona je
ovdje data uz jedan vrlo zanimljiv karakter Apisa, šefa Crne ruke – obavještajne službe Srbije koja je bila involvirana u Sarajevski atentat.
RSE: Ranije ste izjavili da predstava „nije politička, niti istorijska drama, već je angažovana“. Šta ste time htjeli reći?
Mustafić: U predstavi postoje, kao i u tekstu, mnoge
vrlo savremene reference iz moderne političke istorije Srbije. Predstava
je angažovana na način kako ja vidim angažovani teatar a to je da vam
taj teatar želi otvoriti neku drugačiju, novu perspektivu koja izlazi iz
ovih, rekao bih, klišea političkih i medijskih, za koje smo naviknuti
da vrlo često arbitriramo, donosimo presude, zaključne stavove i da smo u
tim svojim argumentacijama vrlo isključivi a, zapravo, radi se o
površnosti, o krajnjoj simplifikaciji. U tom smislu mislim da je naša
predstava angažovana jer ima jedan jasan autorski stav – spisateljski,
dramaturško-rediteljski i uopće umjetnički – i bavi se jednom
univerzalnom vrijednošću i pričom a to je šta mi možemo iz istorije da
naučimo. Cijela predstava je smještena u scenski prostor klaonice
jednoga besprijekornog stroja istorije koji se pokreće s vremena na
vrijeme kao zupčanik zla koji uzima i melje tu mladu generaciju i
pretvara je u topovsko meso. Mislim da će predstava izazvati podijeljena
mišljenja i različit odnos prema njoj, čak i kontroverze koje su
pratile ovaj tekst i kada je napisan i publiciran jer je ovo jedna od
rijetkih prilika da je dramski tekst štampan pa tek onda izveden na
sceni.
RSE: Ove godine se obilježava 100 godina od početka Prvog svjetskog
rata. Kako tumačite vijest da su vlade Srbije i Republike Srpske
objavile da namjeravaju podići spomenik Gavrilu Principu na beogradskom
Kalemegdanu, odnosno u parku u Istočnom Novom Sarajevu?
Mustafić: Taj rat spomenicima traje dugo vremena. Nije
samo karakterističan od perioda Prvog sjetskog rata. Taj rat spomenicima
traje i od Drugog svjetskog rata, traje i u vremenu naše bliske
prošlosti – devedesete godine i sada, na žalost, prenosi se i na Prvi
svjetski rat. To govori o jednom neemancipiranom društvu u kojem mi još
uvijek nismo, u vrijednosnom smislu, stvari poredali onako kako trebamo,
zato što je ta istorija kod nas najčešće predmet strašnog retuša,
moralnog relativiziranja, falsifikovanja činjenica. Mene ne čudi da se
upravo kroz taj politički diskurs, prevashodno, odnosimo prema
prošlosti, umjesto da govorimo – ili jezikom nauke, egzaktno,
činjenično, ili ovo čime se umjetnici bave – jezikom emocije koji ima
pravo i na fikcionalnost ali, svakako, nijednog trenutka ne napuštajući
osnovnu dokumentarnu istinu.
RSE: Zaslužuje li Gavrilo Princip spomenik u Sarajevu?
Mustafić: To je suviše kompleksno pitanje da bih ja
mogao tek tako odgovoriti. Sasvim sigurno da Princip nije zaslužio da su
stope, mjesto gdje je izvršio atentat, izbačene iz Sarajeva, sasvim je
sigurno da Muzej Sarajeva koji se zvao Muzej Mlade Bosne, muzej koji je
imao dio posvećen Mladoj Bosni treba da bude mjesto u kojem će moći
turisti i građani Sarajeva vidjeti kakva je to bila organizacija. Zašto?
Mlada Bosna je bila vrlo zanimljiva pojava na Balkanu početkom 20.
vijeka. To su bili mladi ljudi, socijalanarhisti koji su čitali i
prevodili svjetsku literaturu, imali emancipatorski kulturni projekat,
borili se za status žena u društvenom smislu, imali su velikim dijelom i
multietnički karakter. Oni nisu bili ideološki artikulisani, ali, u
svakom smislu, to treba posmatrati kao početak određene revolucionarne
misli. Oni su čitali Svetozara Markovića, Dimitrija Tucovića, prevodili Walt Whitmana, obrazovali se na Bakunjinu
(Mikhail Bakunin). To je bila vrlo zanimljiva intelektualna grupa,
intelektualni kružok sarajevskih srednjoškolaca, idealista. Zamislite
sada srednjoškolce koji su bili sa takvim revolucionarnim zanosom i
vjerom.
Sve do devedesetih godina mi smo o tim ljudima učili, u vrijeme Titove
Jugoslavije, kao jednoj revolucionarnoj organizaciji, a onda je
devedesetih naglo došlo do preokreta u kojima su etničke zajednice
Bošnjaka i Hrvata u Bosni smatrale da je to bio pucanj u civiliziranu
Evropu i teroristički akt, dok je srpska nacionalistička strana
prisvojila Gavrila Principa kao nacionalnog heroja, mitskog junaka koji
je postao borac za Veliku Srbiju. A sam Gavrilo Princip na sudu je rekao
da je po nacionalnosti Jugosloven, da se zalaže ne za bilo kakvu
državnu tvorevinu nego Republiku Jugoslaviju. Očigledno je da su sudski
transkripti, činjenice i dokazi koje je najbolje u svojoj knjizi
objasnio Vladimir Dedijer, bez ikakvog ideološkog
filtriranja, devedesetih potpuno napušteni i počelo se govoriti o jednoj
ili drugoj strani, i taj verbalni rat se sada prenosi na
memorijalizaciju u smislu obilježavanja spomenika i spomen-prostora.
RSE: Da li onda danas u Bosni i Hercegovini nedostaje takvih
revolucionarnih kružoka ali, ne u smislu da će primijenjivati silu, već
da će građanskim buntom i bojkotom mijenjati postojeću situaciju u BiH
koja je proteklih 19 godina na klimavim nogama?
Mustafić: Bosna i Hercegovina je uvijek bila jedna vrlo
zanimljiva zemlja zato što je anticipirala određene pokrete i promjene.
U tom smislu, ovaj proces su ispratili bosanskohercegovački nemiri,
socijalni bunt. Ima mnogo analogija sa onom željom i htijenjem
Mladobosanaca za slobodom.
Današnje revolucije, čak i kada su izvedene kao što one u arapskim
zemljama, nisu donijele očekivane promjene, mnogi su režimi koji su
došli umjesto ovih svrgnutih, autoritarnih režima, postali još
retrogradniji i konzervativniji
Naša sloboda je danas, čini mi se, u jednom drugačijem pojmu, a to je da
je to pravo na život, pravo na dostojanstvo, pravo na rad, da nam se
vrati nada kao sastavi dio bića jer je jako teško živjeti u savremenom
svijetu a da su vam suspendirani ti vrlo bitni osjećaji nade. Ja mislim
da „revolucionarno“ nije moguće očekivati, ili da će se mijenjati neke
stvari tokom noći. Današnje revolucije, čak i kada su izvedene kao što
one u arapskim zemljama, nisu donijele očekivane promjene, mnogi su
režimi koji su došli umjesto ovih svrgnutih, autoritarnih režima,
postali još retrogradniji i konzervativniji. Sve to govori da je taj
prostor demokratije i emancipacije nešto što je jedan dugačak evolutivni
put ali, u svakom slučaju, mislim da ono što se dogodilo u Bosni i
Hercegovini je bila jedna vrlo važna socijalna i politička pobuna protiv
jedne nove kaste – političke klase koja je sama sebi dovoljna. U tom
smislu su Bosanci i Hercegovci sigurno pokazali svojim susjedima na
Balkanu a, čini mi se i evropskoj javnosti, koliko je u Bosni – bez
obzira što se dvije decenije radilo na njenom etničkom distanciranju na
etnički monolitnim teritorijama – još uvijek taj klasni i identitet
gladnoga stomaka važniji nego biti Srbin, Hrvat ili Bošnjak.
RSE: U prilog ovoj vašoj izjavi ide i činjenica da je predstava nastala
u koprodukciji pet kuća iz Srbije, Bosne i Hercegovine, te Hrvatske
(Heartefact Fund, Bitef teatar, Kamerni teatar 55, Kazalište Ulysses i
Testament filmS). Znači li to da tematika, pored Bosanaca i Hercegovaca,
itekako zanima i ostale narode regije?
Mustafić: Mislim da je to sasvim očekivano i jasno s
obzirom i na temu kojom se predstava bavi, potencijal autorski – sve su
to stvari koje će zanimati regiju a, sasvim sam siguran, i širu evropsku
javnost.
RSE: Pojedini turistički radnici i marketinški stručnjaci smatraju da
bi BiH trebala značajnije posvetiti pažnju u kreiranju turističkih
sadržaja gdje će se, na primjer, na mjestu Sarajevskog atentata
prirediti svojevrsna predstava koja će rekonstruirati taj događaj ili,
kao što ste ranije kazali, vratiti stope Gavrila Principa ispred Muzeja
Sarajeva. Dakle, govorimo o sadržajima koje privlače turiste.
Istovremeno, u maju i junu brojni mediji će izvještavati iz Sarajeva o
aktivnostima obilježavanja 100. godišnjice Prvog svjetskog rata. Da li
je Sarajevo, odnosno BiH, spremno za takav, kako kažu, zlatni turistički
trenutak koji se ne bi smio propustiti?
Mustafić: Nadam se da će odbori formirani na nivou
grada, koji bi se trebali baviti i kulturno-umjetničkim sadržajima, a ne
samo protokolarnim, raditi na toj kulturno-turističkoj infastrukturi.
Mi moramo shvatiti da je kultura, između ostalog, i kreativna industrija
i da postoji mnogo razloga i prostora da poboljšamo svoju ponudu, da
ljudima koji dolaze u Bosnu i Hercegovinu pokažemo zašto je naša zemlja
zanimljiva, zašto je Sarajevo kao grad važan u istoriji Evrope i da je
to grad koji nije samo ponudio Evropi one vrijednosti kao što su početak
rata ili opsada najduža u historiji čovječanstva, nego da je to grad
koji kroz svoju historiju – koliko god bila burna uz svoje velike uspone
i padove – bio grad jedne neobične potrebe i želje za životom, i da je
to grad koji je, zaista, odbranio za jedno stoljeće svoj kozmopolitski
duh i orijentaciju. To je grad u kojem – u to sam sasvim siguran kao
rođeni Sarajlija i kao sadašnji stanovnik Sarajeva – sve Sarajlije žele
da žive u takvom Sarajevu, Sarajevu kao gradu ideje koji je stoljećima
bio mjesto u kojem je svima bilo dobro bez obzira na etničku ili vjersku
pripadnost. Taj duh saosjećanja za druge sunarodnjake i manjinska prava
je nešto što Sarajevo mora čuvati i njegovati, te pretvarati u svoj
kvalitet i ponudu, a ne u svoj hendikep, izolaciju ili provincijalizam.
RSE: Nakon beogradske, a uskoro i sarajevske premijere, koja je dalja putanja predstave „Mali mi je ovaj grob“?
Mustafić: Predstava će na ljeto biti izvedena na
Brijunima zato što je to koprodukcija i Kazališta Ulysses sa Brijuna, a
potom će u oktobru imati premijeru u dramskom kazalištu Gavella u
Zagrebu. Predstava već sada budi određena interesovanja za, ne samo
regionalne i evropske festivale, već i da će imati svoj repertoarni,
pozorišni, međugradski i regionalni život.
Razgovarao: Zvjezdan Živković