Ovakav odgovor se obično daje u vidu jednog “c” procijeđenog kroz zube, naboranog čela ili iskrivljenih usta. Nekada se samo podigne jedna obrva, zaškilji ili se samo podsmjehne. Vrlo mali broj mudrih glava voli da se upušta u burne vode argumenata ne bi li vam objasnili šta je to što vi ne znate da je tako. Mudre glave uglavnom ćute. Vi sami iz tog ćutanja treba da zaključite što vam je činiti. Ako ne zaključite, onda ste glupi, kažu mudri. Mudrost nema šta mnogo da priča. Zašto da priča kad je sve već davno rekla.
Mudrost ćuti i treba da ćuti. I kad se rodila nije plakala, nego je mudro ćutala. Mudrost ćuti čak i kad je kradu, pale i siluju. Ćuti kad je u pravu, kad joj stoje na nozi i lupaju šamare. Ćuti i kad treba da priča.
Mudre glave često ćute jer ne znaju. Ćute jer se boje ili zato što im je mudrost u procjepu. Stari ljudi kažu da zlata vrijedi (riječ) koja ostane (za zubima), pa tako ponekad i mudrost ćuti za novac.
Mudrost neće prozboriti ni kad čuje laž, jer zašto bi pobogu nešto i govorila, kada to svejedno neće ništa promijeniti. Bolje ovako, ćuti i muti. Nema ništa ljepše nego biti mudar sam za sebe. Mudruješ o nekome, a taj te ne čuje. Milina.
Što bi baš svako morao znati da je mudrost u nama. Dovoljno je da nas vide kako ćutimo i da odmah znaju da smo istinski mudraci. Ne treba baš svakome ni otkrivati tajnu mudrosti, jer nam tu istu mudrost sutra mogu zabiti u leđa. Mogu prozboriti još većom mudrošću od naše, pa nas još više natjerati u ćutanje.
A pravi mudrac zna da ćuti minutima, satima i danima. Može da ćuti i godinama. Tokom višegodišnjeg ćutanja mudracu zna izrasti duga bijela brada, pa ga drugi tada vide kao još iskusnijeg i mudrijeg. Tog klasičnog tipa mudraca sa bradom danas gotovo da i nema. Brade danas nose uglavnom neki mudroseri što laprdaju i baljezgaju u prazno, bilo javno ili tajno.
Istinskim mudracima danas, prava mudrost sišla je nešto niže i počiva u stomaku, kojeg mudraci revnosno uzgajaju i dive mu se kao kakvoj svetinji. Mudraci se danas sa svojim stomačićima i trbušinama kaljužaju od jedne do druge fotelje, od sofre do astala, od znanja do zvanja… i imanja. Zajedničko sa starim tipom mudraca je to što i ovi novi samo ćute. Ćute na krađe, udarce, kritike, na uvrede i podsmijeh. Samo obaraju poglede, crvene se kao snaše i stidljivo smiješe. Neka nije strašno, govore, ne mora svako da zna. A najžalosnije je što svako već zna i već odavno vidi prazne džepove, suzne oči, ispale zube, masnice. Vidi praznu i ćutljivu dušu, još uvijek nespremnu da uzvrati i ujede. Vidi gomilu mudraca kako ćute dok šamari sve jače odjekuju. Čuvaju valjda mudrost za neke bolje dane. Možda ti mudraci jednostavno ćute jer su neznalice ili se pak boje prozboriti. A koga bi se to pravi mudrac istinski i premudri, što je sve vidio i sve već zna trebao bojati?
Vjerovatno onih koji znaju da više nije mudro ćutati.
Jednog mudrog čovjeka sam nekoć pitao kako da obavim neki posao. On je tada stao raširenih nogu na sred puta i mudro, kako mu to samo ime kaže, nacentrirao ruku u nekom samo njemu znanom pravcu, i rekao: “E, ‘vako!”
Od tada više ne slušam mudrace. Sam sam shvatio da svako ima mudrosti onoliko koliko ima srca i volje. Srca da proba nešto novo i volje da druge tom iskustvu nauči. Samo ne smije da ćuti.
Ali vi ste valjda dovoljno mudri da to već znate.
Iz arhiva BUKE