Velik broj stvari koje ljudi u životu rade rezultat su onog što su naučili. Ljudi uče svakodnevno, a da toga ponekad nisu ni svjesni. Osim tipičnog učenja školskog gradiva, uči se prostorno snalaženje po nepoznatom gradu, korištenje nove tehnologije, adekvatno reagiranje u pojedinim situacijama, sport, pravila igara, kuhanje i sl. Uvjet da bi se nešto naučilo je da se zapamti. Pamćenje je, dakle, sposobnost koja omogućuje da se informacije usvoje, zadrže i koriste onda kada su potrebne.
U procesu ispitivanja pamćenja razlikuje se relativno stabilna sposobnost pamćenja, koja je neovisna o iskustvu, od tehnika koje se koriste kako bi se lakše zapamtilo neke informacije (npr., ponavljanje, imaginacija i sl.), a koje su rezultat vježbanja. Je li izvanredna sposobnost pamćenja urođena i nepromjenjiva ili ju se postiže vježbanjem različitih tehnika pamćenja? Ukoliko je točno ovo drugo, tada većina ljudi može poboljšati pamćenje i u nekim segmentima si olakšati život.
Memoristi, mnemonisti i novaci
Općenito se razlikuju dvije kategorije ljudi s izuzetno razvijenom sposobnosti pamćenja. U prvu kategoriju spadaju oni za koje se smatra da imaju urođenu sposobnost pamćenja. Oni se zovu memoristi. U drugu kategoriju spadaju ljudi koji su poboljšali pamćenje vježbanjem mnemotehnika. Mnemotehnike su strategije koje omogućuju lakše pamćenje različitih informacija, a ljudi koji ih koriste – mnemonisti. Zahvaljujući urođenoj sposobnosti i/ili izvježbanim mnemotehnikama, ovi ljudi mogu pamtiti velik broj informacija koje se, ljudima koji ne spadaju u jednu od ove dvije kategorije, čine nemogućima za zapamtiti.
Ljudi koji nemaju značajnije prethodno iskustvo vježbanja mnemotehnika, niti su pokazali izvrsne urođene sposobnosti pamćenja, zovu se novaci ili početnici. U istraživanjima ove vrste, jedan od interesa bio je utvrditi mogu li takvi ljudi uvježbati mnemotehnike u eksperimentalnim uvjetima i postići rezultate u rangu s onima koje postižu mnemonisti ili memoristi. Treba napomenuti da prosječna osoba može zapamtiti niz od 7+/-2 čestice. Slijede primjeri osoba koje su daleko nadmašile taj rezultat.
Priča o S.-u
Luria je bio neuropsiholog koji je 1920-ih proveo studiju slučaja S.-a, novinara, koji se jednog dana pojavio u njegovom laboratoriju i tražio da mu se testira pamćenje. S.-ovo pamćenje bilo je gotovo neograničenog trajanja, što znači da se godinama kasnije mogao prisjetiti nečeg što je naučio, a u međuvremenu nije ponavljao. Obično bi prevodio slova, riječi ili brojeve u vizualni materijal – slike. Pamtio je koristeći tehniku imaginacije zadanog sadržaja. Npr., riječ „zeleno“ si je predočavao kao zeleni lonac za cvijeće, a riječ „crveno“ kao čovjeka u crvenoj košulji koji se približava. Mogao je zapamtiti matricu od 50 brojeva u samo par minuta i reproducirati je sasvim točno i nekoliko godina nakon. Brojeve je prevodio u slike. 1 je predstavljao ponosnog i dobro građenog čovjeka, 3 poštenog čovjeka, 6 čovjeka s natečenom nogom itd. Također je pamtio komplicirane matematičke formule, a neke besmislene riječi je prevodio u linije i boje te ih kasnije asocirao sa smislenim riječima. Imao je izuzetno razvijenu sinesteziju. Sinestezija je pojava da se osjeti doživljavaju u drugim osjetnim modalitetima od onih u kojima se inače doživljavaju. Npr., slušatelj zvuk percipira kao boju, svjetlo i sl. Tako npr., može vidjeti boju zvuka i/ili osjetiti njegov miris. Sinestezija mu je pomagala u stvaranju asocijacija među simbolima, a samim time i u boljem pamćenju. S. se mogao dosjetiti nekih informacija čak i 10-16 godina nakon što su mu prvi i jedini put prezentirane. Usprkos nevjerojatnim sposobnostima, nije koristio logičko mišljenje u nalaženju asocijacija. Npr., kad mu je bila zadana dolje prikazana matrica brojeva, koju bi svaki prosječan čovjek pamtio po jednostavnoj organizaciji znamenki, S. je i dalje koristio tehniku vizualizacije.
1 2 3 4
2 3 4 5
3 4 5 6
4 5 6 7
Izjavio je: „Drugi ljudi dok čitaju misle, a ja vidim.“ „Mogu razumjeti samo ono što mogu vizualizirati.“
S.-ovo pamćenje imalo je nedostataka. Njegove sinestezije su interferirale s pamćenjem. Slušanje glasova je izazivao gomilu osjeta što mu je, u konačnici, onemogućavalo da razlikuje bitno od nebitnog. Imao je problema s pamćenjem apstraktnih pojmova, poput „sve“, „ništa“, „vječnost“ te poezije (posebice metafora) jer ih nije mogao vizualizirati (budući da nisu konkretnog sadržaja). Luria je istaknuo kako je S.-ovo pamćenje nedvojbeno urođena karakteristika.
Gospodin T.E.
T. E. je rođen 1947. Njegov interes za razvijanje mnemotehnika javio se u 15. godini kad je počeo vježbati iste kako bi poboljšao pamćenje. Gordon, Valentine i Wilding (1984) su proveli studiju slučaja T.E.-a. Sudjelovao je u nizu zadataka pamćenja. Slijede opisi nekih od njih.
U prvom zadatku, T. E.-u su redom prezentirani trigrami koji su se sastojali od dva suglasnika i jednog samoglasnika (npr. ROQ, CUH, DEF), asocirani s dvoznamenkastim brojem (npr. 25, 38, 07). Nakon toga, slijedila je testna situacija u kojoj se T. E.-u prezentirao samo jedan od prijašnjih trigrama, a on se trebao dosjetiti dvoznamenkastog broja koji je bio u paru s prezentiranim trigramom.
ROQ 25
CUH 38
DEF 07
JAQ 94
Testna situacija: ROQ ??
ROQ 11…
T. E. je trigrame pamtio na način da ih asocira s riječima. Primjerice, trigram DEF bi povezao s riječi definicija, trigram JAQ s Jacqueline i sl. Osim toga, svaki trigram asocirao bi s nekom lokacijom te smislio priču. Dvoznamenkaste brojeve je prevodio u riječi. Svaka je znamenka reprezentirala odgovarajuća slovo ili više njih. Npr., 1 je reprezentirao T, D i TH, 2 – N i NG itd. Samoglasnici nisu reprezentirali nijednu znamenku, budući da je njihova funkcija „povezivanje“ suglasnika. Na isti način je s riječima asocirao dvoznamenkaste brojeve i smišljao priče na temelju kojih je lakše pamtio. U ovom zadatku imao je samo tri pogreške od mogućih 140 testnih pokušaja.
Druga vrsta zadatka kojim se testiralo njegovo pamćenje bile su matrice brojeva (oko 50 brojeva). T. E. je znamenke povezivao sa slovima, kao u prijašnjem zadatku, te bi od slova sastavljao riječi i vizualizirao scene. S obzirom na to da je pamtio po redovima, bilo mu je teško dosjetiti se brojeva kad bi se od njega tražilo da reproducira iste po kolonama ili po dijagonalama. V. P., ispitanik Hunta i Lovea (1972; prema Gordon, Valentine i Wilding, 1984) također je koristio mnemotehnike za pamćenje redova. No, on je znamenke povezivao s datumima i pokušavao se prisjetiti što je radio taj dan.
Još jedan primjer zadataka za ispitivanje pamćenja korišten u ovoj studiji je tzv. Brown – Petersonova paradigma. T. E.-u se slušno prezentirao trigram koji se sastojao od tri suglasnika, a nakon 3-18 sekundi se od njega tražilo da ga ponovi. U periodima pauza koje su varirale 3, 6, 9, 12, 15 i 18 sekundi, T. E.-u je bio zadan troznamenkasti broj od kojeg je trebao oduzimati po tri. To je bila ometajuća aktivnost. I u ovom primjeru je od trigrama sastavljao riječi i na taj način lakše pamtio. Primjerice, trigram SMY je bio Sammy, KNL je bio kanal i sl. Od ukupno 48 pokušaja, imao je samo dva pogrešna odgovora.
U eksperimentu gdje je zadatak bio pamtiti priču, T. E. je postigao bolje rezultate od kontrolnih skupina ispitanika pa čak i od skupine naroda u čijim je kulturama uobičajeno prepričavanje priča (zbog čega su izvježbani pamtiti ih). I ovdje je koristio tehniku imaginacije. Također je postigao izvrsne rezultate u testu pamćenja lica.
Općenito, T. E. je postizao bolje rezultate nego prosječni ispitanici, a ponekad je bio bolji čak i od nekih memorista i mnemonista. Njegova uspješnost pripisuje se dobro uvježbanim mnemotehnikama, a ne urođenoj sposobnosti pamćenja. Analizom nekih grešaka koje je radio u pojedinim testovima, može se vidjeti da su njegovi prethodnici griješili na sličan način, što ide u prilog pretpostavci da su koristili vrlo slične mnemotehnike.
Kakve rezultate postižu novaci?
Higbee (1997) je proveo istraživanje na skupini studenata i utvrdio da, ukoliko im se omogući dovoljno vježbanja mnemotehnika, mogu postići rezultate koji su u rangu s onima koje postižu memoristi i mnemonisti u zadatku pamćenja matrice brojeva iz Lurijinog eksperimenta sa S.-om. Nadalje, S. F., ispitanik Andersa i sur. (1980; prema Sternberg, 2005) u početku je pamtio niz od 7 znamenki (prosječan rezultat), a nakon 200 uvježbavanja, u razdoblju od dvije godine, mogao je pamtiti 80 znamenki. Ovi rezultati idu u prilog tome da je moguće izvježbati sposobnost pamćenja. Međutim, treba uzeti u obzir da su ove uzorke sačinjavali studenti s visokom motivacijom za vježbanje mnemotenika te da se te rezultate ne može generalizirati.
Zaključak
Neki znanstvenici naglašavaju da vježbanje pamćenja ima veću ulogu u razvoju te sposobnosti, nego urođeni talent. Npr., Ericsson (1985; 1988; 1993; prema Higbee, 1997) navodi da je izvrsno pamćenje naučena vještina. S druge strane, neki znanstvenici ističu kako je pamćenje urođena sposobnost, ali je potrebna i određena razina vježbanja mnemotehnika (Thompson i sur., 1993; Wilding i Valentine, 1991; 1994; prema Higbee, 1997) kako bi se aktivirao urođeni potencijal.
Osim toga, pitanje je od kakve praktične koristi može biti izvrsna sposobnost pamćenja prikazana u gore opisanim eksperimentima. U većini njih, ispitanicima su prezentirane čestice koje nemaju smislenu povezanost (npr, martica nasumično generiranih brojeva, trigram + dvoznamenkasti broj i sl.). Informacije s kojima se ljudi susreću svakodnevno, a koje treba zapamtiti, obično nisu postavljene u takvoj formi. Iz tog razloga, od veće koristi može biti logičko povezivanje i razumijevanje odnosa među informacijama, nego puko pamćenje. Primjerice, ako treba zapamtiti novi broj mobitela, gore opisane tehnike mogu biti od pomoći. Ali ako treba savladati matematičku formulu, korištenje tih tehnika će pomoći da ju se zapamti, ali ne i razumije.
Vanja Gršković je magistrica psihologije
Tekst je prezet sa istrazime.com