U najnovijem Mostu RSE razgovaralo se o tome može li današnja mlada
generacija biti bolja od svojih roditelja. Sagovornice su bile
dugogodišnje profesorke univerziteta – Mirjana Krizmanić iz Zagreba i
Srbijanka Turajlić iz Beograda.
Bilo je reči o tome koliko je današnja mlada generacija opterećena
ratnim traumama svojih roditelja, da li je kritična prema njima i šta im
najviše zamera, imaju li otpor prema sistemu u kome vladaju korupcija i
nemoral, zašto bi samo sedam posto devojaka i mladića u Hrvatskoj
prihvatilo osobu srpske nacionalnosti za bračnog partnera i zašto 80
posto srednjoškolaca u Srbiji podržava diskriminaciju prema
homoseksualcima, ko su uzori mladoj generaciji, zašto najtalentovaniji i
dalje odlaze u inostranstvo, da li bi današnji mladići bili spremni da
idu u rat, kao i o tome zašto su mladi ljudi apolitični.
Nedavno je Zoran Živković, bivši premijer Srbije i
predsednik nedavno osnovane Nove stranke, izjavio u jednoj debati da u
Srbiji nikada nije bila veća mržnja mlade generacije prema susedima,
nego što je danas.
Srbijanka Turajlić: Rekla bih da je to tačno i da je
ključni razlog što javni prostor nije ispunjen pozitivnim pričama o
bilo čemu, pa i o susedima.
Koliko znam, nedavno istraživanje Instituta za društvena
istraživanja iz Zagreba i Fondacije Friedrich Ebert pokazalo je da bi
samo sedam odsto mladih u Hrvatskoj prihvatilo osobu srpske
nacionalnosti za bračnog partnera, a samo 15 posto ih želi kao susede?
Mirjana Krizmanić: Bojim se da je to točno, ali ne
bih rekla da to vrijedi samo za Srbe. Mislim da smo sada kao narod, ne
znam kakvi smo bili prije, puni predrasuda prema svima. Mi smo čak
unutar sebe puni predrasuda. Da su pitali da li bi neko iz Zagreba htio
da mu snaha bude iz Zagorja, to je samo preko Sljemena, odgovor bi bio
negativan. Mi čak imamo zavičajne predrasude – Zagreba prema Spiltu,
Splita prema Zagrebu. Općenito ne podnosimo nikoga tko je različit. Kod
nas je sada burna rasprava oko homoseksualaca, koji ništa i ne traže, a
samo što ih ne tuku. Osim toga urušen je sustav vrijednosti. Nema više
nikakvih vrijednosti, ništa nije sramota. Da je netko u zatvoru – to ne
znači ništa, a to je nekada bilo sramota. Sjećam se da se, kada sam bila
dijete, u Samoboru, to je mali gradić pokraj Zagreba, jedan apotekar se
ubio, jer je samo na tri dana pronevjerio neki novac iz blagajne.
Zamislite da se danas ljudi zbog toga ubijaju, ovdje nitko ne bi ostao.
Koliko su mladi opterećeni ratnim traumama roditelja?
Srbijanka Turajlić: U Srbiji verovatno ne, jer u
Srbiji se do te mere ćuti o ratu da nisam sigurna da biste danas našli
mlade ljude koji bi znali da vam kažu šta se dešavalo devedesetih.
Verovatno je suviše mnogo ljudi bilo umešano u celu stvar, pa se čini da
postoji prećutni dogovor da se svi pravimo ludi, kao da se ništa nije
dogodilo. U Srbiji tek predstoji priča o ratu i nadam se da će jednog
dana biti otvorena, najviše zato da se ne bi ponovila. Međutim, u ovom
trenutku ključni je problem što se naši političari i ono što se naziva
estradnim umetnicima ponašaju bahato, besramno, bez stida i pristojnosti
i što to postaje opšti model ponašanja.
Mirjana Krizmanić: Ne bih rekla da su mladi jako
opterećeni ratnim traumama roditelja. Sad je kod nas teška situacija,
kao i u velikom dijelu Evrope, zbog velikog broja nezaposlenih. Mladi su
ovaj čas time užasno opterećeni, pogotovo ovi na fakultetima. Ono što
mene osobno jako pogađa i užasno mi je žao – to je veliki odliv mozgova.
Pred kanadskom ambasadom je svaki dan red. Odlaze oni najbolji,
najpametniji, najobrazovaniji koji su drčni, hrabri, poduzetni i
motivirani. To je velika tragedija za svaki narod, pa i za nas. Mi
nemamo dobre uzore. Naši uzori su estrada i sportaši. Oni su stalno u
medijima i na televiziji. Mi uporno govorimo da Hrvatsku najbolje
predstavljaju sportaši, a imamo izvrsne znanstvenike vani koji su
primljeni u svjetske akademije. Ovdje vrijede samo oni koji imaju dobre
noge – manekenke i nogometaši. Ima puno mladih koji se sa svjetskih
olimpijada znanja vrate okićeni medaljama, ali oni nikada nisu na
naslovnici niti jednih novina. To se spomene negdje u kutu i nikom
ništa.
Devedesetih godina mnogo mladih otišlo je iz Srbije u
inostranstvo. Tada su uglavnom bežali od rata da ih ne bi regrutovali i
poslali na front. Da li mladi beže i danas nezadovoljni situacijom u
Srbiji?
Srbijanka Turajlić: Odlaze i danas. Ali, ja imam
mali problem kada se kaže da odlaze najbolji, jer mi se nekako čini da
time nipodaštavamo one koji su rešili da ostanu. Jedan broj diplomaca je
uvek odlazio. To su oni najambiciozniji i sa najvećim potencijalima. Ti
su uvek išli u vodeće svetske istraživačke centre, tamo gde su najveći
izazovi. Njihov odlazak me ne zabinjava. Problem je u tome što danas
masovno odlaze oni koji bi u normalnim uslovima ovde ostali. Oni nemaju
vremena da čekaju da se zemlja upristoji da bi u njoj živeli. Pripadam
generaciji koja je znala da u ovoj zemlji nije bilo sve savršeno, ali
smo mislili da se, ako zapnemo, i ovde može pristojno živeti. Dakle,
nije bilo razloga da se ide u inostrantsvo. Plašim se da je sadašnjim
mladim generacijama jasno da ovde nema ni volje, ni želje da se napravi
nešto dobro, pa misle da će bolje proći u životu ako pobegnu. Oni nemaju
uzora. U ovoj zemlji se ne priča o pozitivnim stvarima, sem o Novaku
Đokoviću – to nisu noge, nego ruke – i još o nekim sportistima.
Poluobnažene pevačice su na naslovnim stranama. Pozitivnih primera nema.
Da imam 20 godina, teško bih se odlučila da živim u ovoj zemlji. Nekako
mi je prirodno da ljudi odlaze tamo gde će pristojno živeti.
Prema pomenutom istraživanju Instituta za društvena
istraživanja i Fondacije Friedrich Ebert 70 posto mladih u Hrvatskoj ne
bi dozvolilo Romima da žive u njihovoj zemlji, a 40 posto ne bi to
dozvolilo homoseksualcima. Koliko je obrazovni sistem kriv za
nacionalizam među mladima, za netrpeljivost prema susedima, za rasne
predrasude, za odbojnost prema onima koji imaju drugačiju seksualnu
orijentaciju?
Mirjana Krizmanić: Neću reći da uopće nije kriv, ali
minimalno je kriv. Onaj tko je zaista kriv, to je naša crkva, koja
uporno propagira sve moguće vrste predrasuda – što javno, što
prikriveno. Nedavno su naše novine objavile da je netko, tu iz
susjedstva, napravio istraživanje o konzervativnosti mladih ljudi u
zemljama Europske unije, pa i u Hrvatskoj, jer smo mi već pred vratima
Unije. Pokazalo se da su jedino mladi Hrvati konzervativniji od svojih
roditelja, dok su u svim drugim zemljama, kao što je to i normalno,
mladi liberalniji od svojih roditelja. Taj konzervatizam kod nas potiče
crkva. Imamo vjeronauku u školama, a djeca, koja ne idu na vjeronauku,
moraju sjediti na hodniku. Sada kada su bili lokalni izbori, pitala sam
seljanke na tržnici za koga će glasati. Od deset, koje sam pitala, devet
mi je reklo “Bu mi župnik rekal“. Crkva uporno tvrdi da je
homoseksualizam protuprirodan. I neki intelektualaci to propagiraju.
Jedan akademik, koji je osim toga liječnik, nedavno je rekao da je
homoseksualnost uvjerenje – što je prestrašno. To nije uvjerenje. Ljudi
se tako rode, nisu to odabrali. Uostalom, Svjetska zdravstvena
organizacija je izjavila da to nije bolest, a neke su države u Americi
zabranile da se homoseksualce liječi, jer se ne radi o bolesti. A kod
nas akademik kaže da je to uvjerenje. Romi su kod nas uvijek bili oni
prema kojima je bilo najviše predrasuda. Kažu im Cigani, neće reći Romi,
govore da su oni kradljivci, da neće raditi. To se širi, jer se ništa
ne radi protiv toga. U našem obrazovnom sustavu – od vrtića, preko
osnovne do srednje škole – ništa se ne poučava o toleranciji, o tome da
svi ljudi imaju jednaka prava.
Prema nedavnom istraživanju 80 posto srednjoškolaca u
Srbiji podržava diskriminaciju prema homoseksualcima, a 38 posto
odobrava nasilje. Velika je netrpeljivost mladih i prema Romima.
Srbijanka Turajlić: Mi smo konzervativna sredina u
kojoj se apsolutno ništa ne radi na tome da se ljudi obrazuju, da se
nauče da poštuju različitosti. Na tome ne rade ni mediji, ni škole koje
nisu ni pripremljene za to. O političarima nema smisla ni govoriti. Kada
god se u Beogradu pomene gay parada, onda su svi političari u načelu za
to da se poštuju prava gay populacije, a onda počne priča – da li ta
parada mora baš sada, oni radije s tim ne bi imali ništa. Oni se
ponašaju kao da veruju da je homoseksualizam zarazan pa će, ako stupe u
kontakt sa homoseksualcima, biti zaraženi. Kada se radi o Romima,
postoji jedan problem. Evropa ni po čemu ne pokazuje da je tolerantna
prema Romima. Svi Romi, koji slučajno dođu u neku evropsku zemlju,
bivaju promptno izbačeni. Mnogo su manje nežni prema Romima, nego prema
drugim azilanatima. Sve se to reperkutuje i ovde. Ljudi kažu: “Evropa
traži od nas da budemo tolerantni prema Romima, a sama ih neće“. Tu
zaista postoje dvostruki standardi. Evropi je normalno da radi ono što
prigovara Srbiji.
Kako današnji mladići i devojke gledaju na rat i na bivšu Jugoslaviju? Znaju li nešto o tome ili ih to uopšte ne interesuje?
Mirjana Krizmanić: Puno njih ne zna uopće ništa, ali
primjećujem blagu jugonostalgiju kod nekih mladih ljudi koji kažu kako
su im roditelji pričali da se u onoj bivšoj Jugoslaviji dobro živjelo.
Srbijanka Turajlić: Pošto je rat tabu tema, Srbija
je stigla do toga da na vlasti ima one koji su dobrano krivi za rat, jer
su u njemu učestovali. U raznim koalicionim nagodbama, u raznim
nastojanjima da se po svaku cenu održi vlast, malo po malo amnestirani
su svi učesnici rata. A Srbija je zaista vodila ratove i izgubila ih. A
kada vodite rat i izgubite ga, onda o tome ne želite da pričate. Što se
tiče jugonostalgije, ona je prisutna samo kod starijih. To je verovatno
posledica vremenske distance, jer se vremenom ružne stvari zaboravljaju,
a lepe potenciraju, pa ispada da je bivša Jugoslavija bila bašta-raj i
da se nikad neće saznati zašto smo mi tu baštu rasturili.
Devedesetih godina samo je manjina bežala od rata.
Ostali nisu ni mogli ili su odlazak na ratište shvatali kao svoju
patriotsku dužnost. Mislite li da bi danas mladi ljudi u ime patriotizma
bili spremni sa ratuju?
Srbijanka Turajlić: Ne bi. Ali moram reći da nisam
sigurna da većina nije želela da pobegne. Pobegli su uglavnom mladi iz
gradova, jer su im roditelji bili liberalnijih shvatanja i u tome su ih
podržali. Mladi iz manjih mesta i sa sela su imali manje šanse da
pobegnu. Nisu imali gde da odu, a živeli su u sredinama u kojima je
trebalo biti izuzetno hrabar da bi se reklo detetu: “OK, sine, beži
sada, a ja ću da se nosim sa sramom koji će da padne na našu porodicu“.
Jer, Srbija je zemlja u kojoj su se plate trošile za ispraćaj sinova u
vojsku. Naravno da danas niko ne bi ratovao. To se vidi i po mlakim
reakcijama oko Kosova. Danas ne možete naći mlade ljude, osim huligana,
koji bi ratovali. Ali generalno mislim da se rat ne sme zaboraviti i da
se o njemu i o onome što je počinjeno u ime nas koji smo živeli u
Srbiji, mora govoriti.
Mirjana Krizmanić: Mislim da je slična situacija i u
Hrvatskoj. Mislim da je minimalan broj onih koji bi bili spremni
ratovati. To su uglavnom huligani, dio nogometnih navijača i neke male
grupice ekstremnih desničara, ali to je, ponavljam, minimalno. Kada
govorimo o prosjeku, najvećem broju mladih rat nije ni na kraj pameti. O
ratu uopće, zapravo, neće ni razgovarati. Neki su se rodili kada je rat
počeo, tako da se samog rata malo sjećaju i više su orijentirani na
materijalna dobra koja bi htjeli imati. Mislim da je to kod mladih ljudi
jako izraženo.
Razumeo sam da je uticaj ekstremnih desničara na mlade minimalan.
Mirjana Krizmanić: Ja imam takav dojam. Vidim da su to neke male grupe. Po svemu sudeći nema ih puno, ali ih ima.
Kako je to u Srbiji? Koliki je uticaj ekstremnih
desničara na mlade? U Srbiji postoje Obraz, Naši, oni su stalno prisutni
u medijima, a koliko zapravo oni reprezentuju mlade?
Srbijanka Turajlić: Ne znam. Ja bih volela da njihov
uticaj nije preterano velik. Kosovo je za mene ozbiljan lakmus. Bila su
dva mitinga protiv sporazuma Beograd-Priština i na njima se okupilo
jako malo ljudi, a posebno je malo bilo mladih. Kad pogledate one koji
su došli na te mitinge, to su isti oni koji idu na stadione i posle budu
razbijena tri tramvaja. Tako da se meni čini da najveći deo mlade
populacije uspeva da ostane izvan toga, a kako će se stvari dalje
razvijati – teško je reći.
Mirjana Krizmanić: I kod nas je bio jedan miting
koji je bio pandan ovome u Srbiji oko Kosova. To je bio protest protiv
uvođenja ćirilice u Vukovaru, što su ga sazvali branitelji na Trgu bana
Jelačića u Zagrebu. Tu nije bilo gotovo nijednog mladog čovjeka i sve
skupa – ako je bilo deset tisuća ljudi, što je malo za tako veliki grad.
Mahom su tamo bili branitelji.
Kakvi su danas ciljevi mladih ljudi? Da li su oni kritični prema generaciji svojih roditelja?
Srbijanka Turajlić: U pitanju je poremećeni sistem
vrednosti. Pošto mladi ljudi misle da je jedina vrednost u novcu, oni su
jako kivni na svoje roditelje, ako ovi nemaju dovoljno novca, a
najčešće je to slučaj. Ja nemam utisak da oni zameraju svojim
roditeljima što su doveli zemlju do potpunog haosa, rasula, nemorala i
gubitka svih vrednosti.
Mirjana Krizmanić: Ovdje je sve isto. Do točke na i. Sve isto.
Znači – ni mladi u Hrvatskoj nemaju otpor prema sistemu u kojem vladaju korupcija i nemoral?
Mirjana Krizmanić: Nemaju, umjesto toga kritični su
prema roditeljima i kažu: “Da ste bili pametni imali biste kuće i
pristojan auto“. Oni su takvi, jer im se ništa ne nudi. Niti druge
vrijednosti, niti drugi primjeri, niti ih se potiče na nešto – na neko
zajedništvo, na solidarnost. Ali moram reći da među mladima ima puno
lijepih reakcija na humanitarne akcije i to meni daje nadu da bi se
mlade na puno toga dobroga moglo motivirati, kada bi se našao neki
politički sustav ili neka drugacija politička ekipa koja bi o tomu
vodila računa. Kad god imamo neke akcije – odziv je veliki. Nedavno je
bila akcija za malu Noru Šitum, beznadežno bolesno dijete, i skupljeno
je milion i pol dolara od siromašnih ljudi. Neki su dali i 8 kuna,
koliko košta jedna kava, ali su dali. I mladi su jako puno sudjelovali u
toj akciji. Oni hoće, možete ih angažirati u nekoj dobroj akciji, ali
ih nitko na to ne potiče. To je ono što je tužno.
Vidite li neke krugove mladih ljudi koji bi želeli da
menjaju društvo, koji bi otvarali tabu teme, koji bi se suočavali sa
prošlošću?
Srbijanka Turajlić: Ima ih, ali na žalost oni nemaju
pravu podršku. Jako mnogo mladog sveta okuplja se na tribinama u Centru
za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. To su izuzetni mladi ljudi, sa
beskrajno mnogo ideja, koji traže da ih neko podrži, ali se svi trude da
ih marginalizuju, da ih čak i ne primećuju. Pošto naši političari vode
populističku politiku, oni za njih nisu važan deo biračkog tela da bi im
posvetili pažnju. Svaka inicijativa koja dolazi od mladih, priznajem –
od uskog kruga, nailazi na ignorisanje, jer oni nikako ne odgovaraju
onima koji su na vlasti, bez obzira ko je vlast, a za mene su oni svi
isti. Najveći deo mladih ljudi, koji su odlučili da žive ovde, gledaju
kako da sebi organizuju život unutar sistema. Oni me podsećaju na moju
vlastitu mladost. Pošto sam poticala iz onoga što se nazivalo “poražena
građanska klasa“ mene stvarno nije zanimalo šta se u zemlji dešava,
nisam to ni pratila, nisam znala ko je na vlasti, ali sam znala da
unutar tog sistema mogu da funkcionišem kao inženjer. Jer, onda je
postojao sistem unutar koga ste se mogli odrediti, a oni sada žive u
haosu i njihov napor da normalno žive u tom haosu zapravo je unapred
osuđen na propast. To je nešto što ja danas ne uspevam da objasnim
sopstvenoj deci i njihovim prijateljima.
Mirjana Krizmanić: U Hrvatskoj ima jako sposobnih
mladih ljudi koji ne žele otići, žele tu ostati i htjeli bi popraviti
svoju zemlju. Ali oni nemaju podrške ni od koga. Nijedna dobra akcija se
ne podrži. Podržavaju se samo sportaši. I onda ti mladi ljudi nalaze
neke male niše gdje se druže sa sličnima. Ono što me najviše brine je
kad čujem roditelje, čija djeca imaju 17, 18 godina, koji kažu: “Pitamo
se jesmo li dobro učinili kada smo svoju djecu odgajali kao pristojne
ljude, kako će oni u ovom sustavu opstati“. I to je strašno. Ako se
roditelji, koji su vaspitali pristojnu djecu i normalne građane, pitaju
da li je to bilo dobro, onda je to kraj civiliziranog društva. Jer, ako
će svi biti lopovi i svi biti korumpirani i ako će se sve to smatrati
normalnim, onda zaista ne znam u kakvom mi to društvu živimo. Kod nas je
nedavno na Medicinskom fakuletu uhvaćen jedan profesor koji je prodavao
ispite iz anatomije. Pa to je bilo nezamislivo u doba kada sam ja bila
student.
Hoće li današnja mlada generacija biti bolja od svojih
roditelja ili možda gora ili će jednostavno nastaviti stopama svojih
očeva?
Mirjana Krizmanić: Bojim se da ova generacija mladih
ljudi neće biti bolja, da će samo nastaviti stopama svojih roditelja.
Ja mislim da će možda njihova djeca biti bolja.
Srbijanka Turajlić: Racionalno gledajući, ja bih
samo mogla potpisati ovo što je rekla gospođa Krizmanić, ali, s druge
strane, ja to ne mogu da potpišem. Ja moram da umrem u uverenju da je
svaka sledeća generacija na svoj način bolja i drugačija od prethodne,
pa će se to valjda posrećiti i ovoj današnjoj, iako priznajem da nemam
nijedno jedino uporište za takvu tvrdnju. Ali dozvolite mi makar da
umrem nadajući se.
Most Radija Slobodna Evropa, 23.06.2013.