Pariska kulturna jesen, to su i Goran Bregović u Zimskom cirkusu, literarni koncerti, često u crkvama, futuristički performansi, snovi u slikama Erika Bilala, vudu balovi, barokni i simfonijski ansambli, pozorišni komad ruskog slikara scenografa Dmitrija Krimova, In Paris, prema noveli Bunjina, s Barišnjikovom u jednoj od uloga, Sofi Marso u tekstu Igmara Bergmana…
Pariz je uvek u znaku nepredvidivog, neobičnog, izazovnog. Pariski knjižari kažu: „Veliko je zadovoljstvo kad upravo vi otkrijete neki naslov.“ U dobrom knjižaru zato počiva pravi arheolog dok svake godine kopa po mnoštvu novih knjiga ne bi li pronašao književno blago.
Ipak, po priznanju izvesnih među njima, francuski autori neretko koriste iste teme i iste književne postupke, pa su primorani da se okreću inostranim piscima. Međutim, dogodi se i da se ponešto vredno u tom broju provuče i nezapaženo. Naročito kod velikih izdavača.
Knjižari smatraju da je njihova uloga da „spasu” ono što vredi i sebi daju za pravo da primene sve kako bi čitaocima otkrili nove literarne obale. Izlozi su maštoviti, reklamni natpisi još i više, police i pultovi neodoljivi. Ali za njih neposredan kontakt ostaje najbolje oružje: „Ako vam se neka knjiga zaista dopada, dok pričate o njoj, oči će vam se zacakliti.“
Biti dobar knjižar u Francuskoj nije ništa manje važno nego biti dobar izdavač. Uz sve, potreban je i psihološki talenat, jer uzalud možete nekom preporučivati knjigu za koju osećate da mu ne „leži“. Tu je i „prednost“ u odnosu na medijsku, često, lažnu propagandu. A i spram kritičara koji žive u trenutku – preporuče nešto i odmah idu dalje. Knjižari imaju vremena da jednu knjigu „glade“ koliko god žele.
Danas je u Parizu japanski pisac Haruki Murakami sam sebi preporuka. Jedna od njegovih novih knjiga San već je osvojila čitaoce. Mlada, udata Japanka ima vrlo predvidiv život: pre podne ide u kupovinu i bavi se domaćinstvom, po podne pliva u bazenu. Ali, kad u kući svi zaspe, ona naspe čašu konjaka, pojede malo čokolade i čita Anu Karenjinu. Tek tada, uz Tolstoja, pronalazi svoje zadovoljstvo. I tako sedamnaest noći…
Vanesa Šnajder i njena Zavera devica čitaoce tek treba da osvoje. Eksplozija trudnoća među devojčicama od četrnaest godina u jednoj američkoj gimnaziji može da privuče i tinejdžere i roditelje. Jer, sve je zanimljivo dok je u tajnosti, ali, kad se razotkrije, ništa neće biti kako su device zamislile…
Još izazovniji je Pjer Pear i njegova knjiga Republika koferčića o korupciji u najvišim francuskim krugovima. U središtu je Dominik de Vilpen, bivši premijer i ministar inostranih poslova, optužen da je od afričkih poglavica godinama dobijao milionski mito. Nije slučajno što se ova knjiga pojavljuje baš u trenutku kad u Francuskoj počinje predsednička kampanja. Na to se upravo nadovezao i advokat „Elizea” Rober Burži, do sada u senci, nekada blizak Vilpenu i Žaku Širaku, danas Sarkoziju, tvrdeći da je između 1995. i 2005. on lično dvojici visokih političara u „koferčićima” donosio dolare.
Džim Morison imao je 27 godina kad je pronađen mrtav u svom pariskom stanu. Nekoliko meseci ranije, 1971. godine, bivši seks simbol, optužen je u Americi za „nedolično ponašanje”, zbog čega se i sklonio u Pariz.
Zato se na ovu tužnu godišnjicu u njegovu čast ređaju koncerti, albumi i knjige koji je obeležavaju. Možda je najzanimljivija ona novinara Žana Noela Orguza Dorsi – prava priča u kojoj autor tvrdi da je poslednje časove proveo pored pevača, koji nije umro u kadi svog stana već u toaletu noćnog kluba.
Zašto pariska policija nije svojevremeno dozvolila autopsiju, proglašavajući za uzrok smrti srčani udar, ostaće verovatno tajna. Izvesni su sumnjali na predoziranost drogom, drugi na zaveru CIA koja uklanja genijalne umove kontrakulture, a neki su čak bili uvereni i da je pevač dramatizovao sopstvenu smrt i da je zapravo živ.
Bilo kako bilo, njegov grob na čuvenom pariskom Per Lašezu od tada pohode čitave horde ljubitelja.
Tu su i festivali svih vrsta: Goran Bregović u Zimskom cirkusu, literarni koncerti, često u crkvama, futuristički performansi, snovi u slikama Erika Bilala, vudu balovi, barokni i simfonijski ansambli, horovi, džez u La Viletu, Štrausova Salome u Operi, Betovenova Missa solemnis u izvođenju londonskog simfonijskog orkestra, Maler pod palicom Zubina Mehte, In Paris, pozorišni komad ruskog slikara scenografa Dmitrija Krimova, prema noveli Ivana Bunjina, s Barišnjikovom u jednoj od uloga, Sofi Marso u tekstu Igmara Bergmana, Dominik Blan u Bolu Margerit Diras, Gran Pale pretvoren u ogroman studio za igru gde može da se vidi sve od flamenka i salse do hip-hopa, elektro i afričkog plesa, u Zenitu Pink Flojd, u teatru Šatle argentinska muzička komedija Tanguera…
Pariz spaja i naizgled nespojivo: u galeriji Ruska čajdžinica u najstarijem pariskom kvartu Le Mareu Mandala spliće klišee Japanca Šunsuke Onoa s linijama Rusa Dmitrija Sokolenka, a u Noći Šamana finski muzičar u šumi Fontenblo svira uz korejski orkestar.
I na kraju jedan mali „bijou“ na Trgu Kliši. Nakit dizajnerke Marine Šotard Miss Sugar Cane čist je glamur, mašta i „retro“ u jednom – u duhu Merlin Monro iz filma Neki to vole vruće.
Tekst je preuzet iz Politike