Stevo Žigon se rodio 8. decembra 1926. godine u Ljubljani, a umro 28. decembra 2005. godine u Beogradu.
Godine 1941. u dobi od 14 godina, kao član Komunističke omladinske lige, učestvovao je u mnogim akcijama sabotiranja kao član Slovenačkog oslobodilačkog fronta. Nakon godinu dana, tačnije 1943., Žigona hapsi Italijanska vojska. S obzirom da je tada bio maloljetan, on biva pošteđen egzekucije, te ga smještaju u italijanski vojni zatvor blizu Ljubljane.
Nakon Italijanskog primirja iz 1943., Žigona sada smještaju u njemački logor Dahau, gdje je i naučio njemački jezik. Zbog poznavanja njemačkog jezika, kasnije je često igrao uloge njemačkih oficira.
Studirao je glumu u Ljubljani i Lenjingradu. Diplomirao je 1952. u izvanrednoj klasi Akademije za pozorišnu umjetnost u Beogradu. Na Fakultetu dramskih umjetnosti bio je jedan od prvih asistenata, i to prilikom njegovog osnivanja 1949. godine. Prijelomni trenuci njegove umjetničke karijere vezani su za Bojana Stupicu, koji je doprinio njegovom angažmanu na filmu i režiji. Tokom godina, sve manje glumi u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i Ateljeu 212, a sve više se posvećuje režiji. Na filmu debitira 1950. godine. Kao svoje najbolje dvije uloge izdvaja ulogu novinara u filmu “Oksigen” (M. Klopčić, 1970.), za koju je na festivalu u Puli nagrađen Zlatnom arenom, te ulogu u filmu Rondo (Z. Berković, 1966.). Zapažene uloge ostvario je i na televiziji glumeći u TV serijama.
Međutim, najvažniji događaj u kojem je učestvovao Žigon, bile su studentske demonstracije iz 1968. u Boegradu. Njegova pojava u dvorištu Filozofskog fakulteta i njegov nastup sa insertom iz pozorišnog komada “Dantonova smrt” gdje je igrao poštenog, beskompromisnog i surovog Robespierra sa njegovim govorom na suđenju Dantonu, izazvala je eksploziju aplauza i oduševljenja studenata koji su ga slušali i gledali:
“Samo smo čekali na krik gnevnog negodovanja koji se razleže sa svih strana – pa da progovorimo! Naše su oči bile otvorene. Videli smo kako se neprijatelj sprema i diže, ali nismo dali znak za uzbunu. Pustili smo narod da sam nad sobom bdi i stražari, ali narod nije spavao. On je samo sedeo pod oružjem i, ja sam vam već jednom rekao: na dva dela, kao na dve vojske, raspali su se unutrašnji neprijatelji Republike. Jedne od tih frakcija više nema: da je pobedio Eber, Republika bi se pretvorila u haos i despotizam bi bio zadovoljan.
Mač zakona pogodio je te izdajnike, ali tuđinu, za postizanje iste svrhe, ostaju zločinci druge vrste. Mi ništa nismo postigli ako ne uništimo i drugu frakciju!
Oružje Republike je strah. Snaga Republike – vrlina. Vrlina, jer bez nje je strah ubitačan; strah jer bez njega je vrlina nemoćna. Oni kažu da je strah oružje despotske vladavine, te stoga naša vladavina liči na despotizam. Svakako! Revolucionarna vladavina jeste despotizam slobode. Slobode – protiv tiranije. Svi znaci jedne lažne osećajnosti izgledaju mi odavde kao uzdasi što poleću put Engleske ili Austrije.
Ali, ne zadovoljavajući se time da razoružaju mišicu naroda, oni pokušavaju da još i najsvetlije izvore njegove snage otruju porokom. To je najprepredeniji, najopasniji i najgnusniji napad na slobodu. Porok je Kainov žig aristokratizma. U jednoj republici porok nije samo moralni nego i politički zločin. Poročan čovek je politički neprijatelj slobode.
Odmah ćete razumeti moje reči ako pomislite na ljude koji su nekada stanovali u potkrovlju a danas se voze u kočijama i bludniče sa bivšim markizama, kako se zakonodavci narodni razmeću porocima i rasipništvom nekadašnjih dvorana, kako pomalo već usvajaju pravila otmenog ponašanja, sipaju dosetke, oštre i ističu svoj umetnički ukus. Kada gledamo kako se ti mrakizi i grofovi revolucije žene bogatim ženama, priređuju raskošne gozbe, drže poslugu, nose skupocena odela, s pravom, s pravom se možemo upitati – jesu li oni opljačkali narod?
Mislim da nema potrebe dodavati još neke crte proleterima koje sam ovde naslikao. Oni su već završeni.
Nema sporazuma, nema primirja sa ljudima koji su mislili samo kako će opljačkati narod nadajući se da će to pljačkanje ostati nekažnjeno!
Nema sporazuma, nema primirja sa ljudima kojima je Republika predstavljala spekulaciju, a Revolucija – ZANAT!”
Tekst preuzet sa Abrašmedia