Dr Fric bio je basista kultnog benda KUD Idijoti, a njegova knjiga govori o životu osamdestih, muzičkoj karijeri, panku, druženju sa kolegama muzičarima, a podloga svega jeste priča o bendu KUD Idijoti i Dr Fricov odnos s frontmenom Tustom, koji je prerano napustio ovaj svijet, te Saletom Verudom, gitaristom, i ostalim članovina ovog legendarnog istarskog benda. Dr Fric je za BUKA magazin govorio o bivšim vremenima i događajima o kojima je pisao u svojoj autobiografiji, a koja je jako čitana na prostorima ex- Jugoslavije.
Kakav je bio život s Idijotima?
Dr FRIC: Bio je zanimljiv, ali i stresan i potresan, mislim da velika većina ljudi u bivšoj Jugoslaviji znaju kako je živjeti s idij(j)otima, ali ja sam se u knjizi osvrtao na život muzičara i to je osnovna razlika mog života od života ostalih ili kako bi se reklo običnih građana. Zato je knjiga i svojevrsni hit u regiji. Ljude u mojoj knjizi zanima kako je bilo svirati u luda vremena, ali i kako na kraju ipak ostati čovjek.
Kako ste se našli?
Dr FRIC: Jednostavno smo se u gradu kao što je Pula morali naći, možda je to sudbina? Slušali smo istu muziku, a kasnije smo zajedno prolazili kroz sazrijevanje, kao ljudi i kao muzičari.
Da li je istina da ste jedno vrijeme imali probe u duševnoj bolnici, te da je zbog toga i nastalo ime KUD IdiJoti?
Dr FRIC: Mi jesmo vježbali u napuštenoj ludnici, ali nismo zbog toga dobili ime. To ime je nastalo prije te faze, a ja u toj fazi nisam sudjelovao, došao sam nešto kasnije.
Da li se panker postaje ili se čovjek rađa kao panker?
Dr FRIC: Biti panker je životno, političko i socijalno opredjeljenje, ako se netko kao čovjek ne želi prikloniti isključivosti, mržnji, a voli žestoku muziku, punk je njegova domovina ili otadžbina, ako vam je tako draže.
Koliko je pank uticao na vaš pogled na život?
Dr FRIC: Pa ja sam se kroz punk izgrađivao kao ličnost. Punk me oblikovao kao čovjeka. To je bio i ostao moj stil života. Taj moj život je mijenjao oblike, isto kao i punk, nekad sam bio skloniji radikalnim stavovima, s godinama sam omekšao, ali sam jednako osjetljiv na nepravdu kao i kad sam bio uniformirani panker.
Da li još uvijek razmišljate na taj mladalački, pankerski način?
Dr FRIC: Pa ako netko razmišlja isto sa 18 i 55 godina, onda s njim nešto nije u redu. Godine donose svoje, danas razmišljam isto, ali se ne ponašam isto. Jedino što znam da govno možeš namirisati i kad si mlad, kao i kad dođeš u određene godine, tu se ništa ne mijenja.
Kako ste došli na ideju da napišete autobiografiju?
Dr FRIC: Ja sam oduvijek nešto pisao, a ova knjiga je samo moja želja da napišem nešto o lijepim, ali i ružnim trenucima kroz koje smo prolazili kao muzičari. Inspiracija mi je sve što nas još uvijek okružuje, ta neka nagomilana frustracija kojoj se traži uzrok? Pa, brate, žanjemo što smo sijali, a ja sam imao potrebu napisati ono što mislim da misli određen broj ljudi koji rastao uz našu muziku i naše stavove.
Koliko je trajalo pisanje i da li vam je trebalo dugo da nađete izdavača koji će na kvalitetan način stati iza te knjige?
Dr FRIC: Počinjao sam knjigu pisati nekoliko puta i teško mi se vremenski odrediti koliko je to trajalo, ali nekoliko godina se krčkala, završio sam je sedam osam mjeseci kada se „otvorilo“, izdavača sam našao relativno lako. Jedni su me odjebali, ali su me odmah drugi prihvatili.
Kakav je bio vaš odnos s frontmenom benda Tustom i koliko je on bio značajan za pank scenu u bivšoj Jugi?
Dr FRIC: Sve vrijeme karijere s Tustom sam bio odličan prijatelj, bio sam mu i vjenčani kum. Mislim da je Tusta ikona punka na Balkanu, najveći frontmen domaće scene, ne mislim tu na glasovne mogućnosti, nego na sve što je predstavljao i što predstavlja danaS, nekoliko godina nakon što ga fizički više nema.
Pank nije komercijala muzika, ali IdiJoti su uspjeli da postanu popularni svirajući tu vrstu muzike. Šta misli da je bilo presutno tome, kvalitet muzike, harizma?
Dr FRIC: Sve pomalo, da nismo imali dobre pjesme ostali bismo samo bundžije, ali imali smo sve, imali smo dobre tekstove, dobre pjesme, zanimljivo ime i gomilu budala oko sebe da o njihovim sranjima pišemo i da se protiv njih i njihovih ideja borimo. Da nije bilo tih budala, teško da bismo kao bend bili toliko značajni. To je jednostavan recept za dobar punk. To što sam rekao.
IdiJoti nisu od onih bendova koji su štovali politiku HDZ devedesetih. Da li ste imali problema zbog toga?
Dr FRIC: HDZ smo mrzili i mrzim. Nismo imali problema s njima, nego s uvlakačima i njihovim poltronima, ko smo mi da bi se jedna stranka nama bavila, s nama su svoje zube oštrile pizde i ulizice, oni koji vire iz guzice svih vlasti.
Da li vam je žao raspada Juge i da li ste nostalgičar tih vremena?
Dr FRIC: Nostalgičan sam, naravno, prije svega za svojom mladošću, a ispalo je i da je Jugoslavija misaona imenica za ove male nabrijane fašistoidne državice. Mada se slažem s onima koji kažu, da je valjala ne bi se raspala.
Sigurno ste imali dosta zanimljivi anegdota vezano za nastupe, putovanja, snimanja albuma. Možete li se sjetiti neke?
Dr FRIC: Ima ih u knjizi. Možda bi bilo dobro ostaviti to za knjigu.
Da li se još uvijek bavite sviranjem?
Dr FRIC: Samo za svoje potrebe. To je kao s duvanjem trave, ne proizvodim, ne prodajem, nego uzgajam za svoje potrebe. Sviram za sebe.
Ima li još uvijek dobrih pank bendova i da li je pank umro ili je na aparatima?
Dr Fric: Uvijek će biti dobrih bendova, punk nije umro, niti će ikada umrijeti, punk nisu tri akorda, punk je život, može promijeniti oblik, ali je život, on je kao smokva, nikne iz stijene. Punk nije mrtav, definitivno!
Razgovarao Ernest Bučinski