Nije nimalo slučajno da je baš u današnje vrijeme ideja o filmu koji se bavi velikim studentskim nemirima 1968. u Italiji mogla na prvi pogled djelovati dovoljno zanimljivo da se uloži solidna svota u raskošnu produkciju.
Socijalne nepravde tresu zemlju, ratovi i glad haraju svijetom, kapitalizam pokazuje svoje najgore lice, a studenti započinju blokadu sveučilišta u znak pobune protiv neefikasnog i nepoštenog sustava – zvuči poznato? Hrvatska 2010. mogla je, čini se, glumiti Italiju 1968. godine. Dok su talijanski studenti koji su se neumoljivo borili s tamošnjom agresivnom policijom, koja je njihovu revoluciju ugušila u krvi, svojom neustrašivošću mogli biti inspiracija hrvatskim studentima, film ‘Veliki san’ teško da će nadahnuti ikoga da se danas pobuni protiv sustava.
Beskrvni film slavnog talijanskog glumca Michelea Placida, kojemu ovo nije prvi pokušaj režije, više djeluje kao sabotaža protiv bilo kakve revolucionarne ideje iz redova Berlusconijeve grupacije Mediaset čiji je dio Medusa, produkcijska kuća koja stoji iza filma.
U središtu priče je mladi (i zgodni) policajac Nicola koji mašta o glumačkoj karijeri. Tijekom studentskih nemira infiltrirao se među mlade prosvjednike i započeo ljubavnu vezu s Laurom, uzorom studenticom iz dobre katoličke obitelji koja je se, na zaprepaštenje svojih bližnjih, žestoko angažirala u studentskom pokretu zalažući se za ravnopravnost među klasama. Nicola se pomalo i sam zanese idejama koje upije među prosvjednicima, no ne može odustati od svog poziva…
Slaba karakterizacija likova i silna pretencioznost redatelja ključni su nedostaci filma koji istovremeno pokušava biti dokument jednog vremena (pa se razbacuje motivima od Cheove smrti do vijetnamskog rata) i intimistička drama, koja ne baš uspješno plete mrežu odnosa unutar članova jedne obitelji (koji ostaju stereotipni) i među studentskom skupinom (obrađeni su vrlo površno). Najveća zanimljivost filma je što redatelj Placido kroz njega velikim dijelom progovara o vlastitoj prošlosti, no film unatoč tome ostavlja vrlo mlak dojam. Autor u njemu kao da niže prizore bez nekog stvarnog interesa, bilo za povijest, bilo za sudbine likova, pa čak ni za ono što bi trebale biti velike moralne dileme rastrganih glavnih junaka – Nicole koji istovremeno želi biti revolucionar i policajac te Laure koja je istovremeno dobra katolički odgojena djevojka i vatrena pobunjenica – ostaju nezanimljivi, hladni i pomalo dosadni prizori.