“Poezija o kojoj pišem se bavi stvarima koje su značajne za život i bez kojih se ta ista riječ koju sam spomenuo ne može zamisliti. Ništa drugo se ne može tu nametnuti kao konačno rješenje, osim riječi koje se često spominju, vrlo je jednostavno to shvatiti, otkriću o čemu govorim. Bavi se sa stvarnošću u kojoj se nalazimo svakodnevno, ne možemo pobjeci iz nje i, koliko god željeli se skloniti od toga, ne mozemo zaobići, jer će se na svakom koraku ona pojaviti. Ona je u nasim domovima, od nje se ne možemo skloniti, svugdje ćemo osjecati njeno prisustvo. Neizbježna stvar je ljubav, bez koje se ne može zamisliti život i ne zaslužujemo da živimo ako je nemamo. Ko smo mi ako nemamo emocije? Jedna ogromna praznina kroz koju prolazi vazduh, ne može nam niko pomoći. Zašto? Ne može pomoći ako mi za sebe nešto ne učinimo što je korisno i od ogromnog značaja za nas”, rekao je Marić za BUKU.
Kaže da je period pandemije preživio tako što je stvarao.
“Najteže mi je palo što ljudi nisu zajedno, jedni pored drugih i što je sve normalno postalo ilegalno i sasvim ispravno da je veselje neka vrsta krivičnog djela a zna se kakva je oduvijek bila tradicija srpskog naroda i globalne civilizacije. To se ne može iskorijeniti i iz temelja promijeniti, ljudi nisu antisocijalni i ne mogu funkcionisati individualno, ne isključujući boravak sa svojim mislima, zna veoma biti neprijatan. Ali, vidim da se sve vraća veoma ozbiljno u normalne tokove života… Kako to preostro zvuči… Sumnja i nevjerica nikada neće prestati, potrebno je dosta vremena da sve bude onako kako svi žele”, kaže on.
Ističe da je ranom detinjstvu počeo da piše prve pjesme, iz sasvim nepoznatih razloga, ali nije ništa objavio i sve je bilo na nivou neozbiljnosti i pristupa koji je kratkog daha.
“Sve do jednog trenutka kada sam imao zdravstveni problem koji se zove pilonidalni sinus. Mozda će nekome zvucati smijesno, ali nije uopšte. Obično se dešava da zdravstveni problemi mijenjaju ljude iz korijena, donose neke nove navike koje nisu teške za prihvatanje. Maloprije pomenuti pilonidalni sinus je u potpunosti promijenio moj način života i posmatranje stvarnosti, počeo sam više da budem odgovoran prema sebi i cijeni svaki trenutak života. Do tog trenutka sam bio dosta pasivan, živeći po principu većine koji kaze: kako svima bude tako i tebi mora da se dešava, uz posmatranje šta su drugi uradili, pogotovo iz te boljke zvane estrada, da li su kupili luksuzne automobile, kuće a ti nemoj ništa učiniti za sebe. Valjda, kao i sve ostalo što se desi u životu, i to se moralo desiti u trenu koji nisam ja birao, jer nisam mogao na njega uticati”, pojašnjava Marić.
On kaže da nam književnost može dosta pomoći da se u regionu bolje povežemo i još više razumijemo tako što je potrebno što češće organizovati razne susrete, večeri i manifestacije.
“One su potrebne u ovom društvu i jedina su svijetla tačka u ovoj tami globalizacije koja nije iskrena, vec iskrivljena i sve ispravne vrijednosti što pred sobom brise i odnosi u nepoznatom pravcu. Različite nacije, vjeroispovijesti, kulture, to je ono što je potrebno ovom društvu, potrebno je uvijek nešto drugačije. Ako je politika na regionalnom, evropskom i globalnom nivou ta koja je na nekom protokolu i toj vječitoj matrici bilateralnih odnosa, sastanaka i prijateljstava koja djeluju pomalo licemjerna i traju poput kiše što pada pa prestane, ne moraju građani biti takvi. Građani se povezuju i to je u njihovoj duši, njihovi su osećaji takvi ako drugi ne žele da tako funkcionišu”, ističe.
Marić smatra da mladi trebaju u društvu da se više čuju tako što će izražavati svoje sposobnosti u umjetnosti, sportu i svim drustvenim oblastima, koje nemaju ništa prljavo poput blata u sebi, tu se budućnost može vidjeti.
“Ne trebaju da budu pasivni i čekati da im neko pruži bolje sutra koje željno iščekuju, već da to bolje sutra sami grade”, ističe on.
Kaže da ljudi u BiH mogu popravljati stanje u kojem žive.
“Politika, prepucavanja, demanti, nebitne stvari, saopstenja…U tome je sustina problema, ta ista politika, bez obzira koja je opcija, pokvarila raspoloženje stanovništva i kao proizvod ostavila masovni proces emigracije, bezbroj odricanja od državljanstva, stida prema porijeklu i sopstvenom identitetu. Ključ opstanka je u vlastitom biznisu i samostalnom upravljanju sopstvenim umom, koji ne treba da se oslanja na bilo koga i naravno na kulturnom, ekonomskom, socijalnom i pronatalitetnom patriotizmu. Samo ne deklarativnosti, licemjerstvu, lažnim osjećajima i prekomjernoj količini idealizma, bez izostanka blokade mentalnog sistema sa raznim zabludama o savršenstvu. Niko ne brine o kulturi, sportu, to nikome nije važno. Odluka je na nama, kao i odgovornost za sve posljedice izbora ostati ili otići”, ističe on.