Prema istraživanjima iz 2012. i 2014. koje su sproveli FiBL (Forschungsinstitut für biologischen Landbau) i IFOAM (Interantional Federation of Organic Agriculture Movement), ovo su zemlje čiji stanovnici najviše konzumiraju organski uzgojene produkte, podaci su u euro per capita (cjelokupna istraživanja i podatke možete naći ovdje str. 66 i ovdje, str. 69):
 |
| Izvor: http://www.fibl.org/fileadmin/documents/shop/1581-organic-world-2012.pdf |
Mimo te studije FiBL i IFOAM , našla sam i neke podatke iz 2013., a koji odgovaraju podacima iz prethodno navedenih studija:
 |
| Izvor: http://www.statista.com/statistics/263077/per-capita-revenue-of-organic-foods-worldwide-since-2007/ |
Ovi podaci euro per capita mi se čine relevatniji nego ukupna potrošnja u tonama ili procenat koji određene zemlje imaju u potrošnji proizvoda organske poljoprivrede. Ako uzmemo podatke o globalnom tržištu ovih proizvoda, onda Sjeverna Amerika drži nekih 49% tržišta, Evropa 45%, ali iz ovih podataka se ne razlikuje potrošnja od proizvodnje niti koliko stanovnici zaista troše/mogu potrošiti na skupe, ponekad i astronomski skupe proizvode iz organskog uzgoja.
Uglavnom, da pređem na stvar – je li slučajno da se u top 5 potrošača nalaze male i prebogate zemlje poput Švajcarske, Danske, Lihtenštajna, Luksemburga i Austrije (tradicionalno nenaklonjene GMO)? Istovremeno, u Hrvatskoj je potrošnja organskih usjeva, voća i povrće iznosila 16 eura per capita (2012.) tj. 25 (2014.), u Srbiji 5.5, u Rumuniji 3.7, u Bugarskoj i BiH 0.1 euro per capita.
Organska proizvodnje je Chanel, haute couture svijeta gastronomije – dostupna je samo malom broju enormno bogatih, a pri tome vrlo konzervativno orijentisanih zemalja i pojedinaca. Aristokratiji potrošačkog društva.
Sad, kada sam ovako briljantno poentirala suštinu tzv. organske proizvodnje, mogu krenuti dalje na razbijanje mitova o organskom.
Tu je mit o organski proizvedenom siru koji nije GMO. Šta znači “organski sir”?! Vjerovatno podrazumijeva da je stoka od čijeg je mlijeka sir napravljen “samohodajuća” i da se po cijeli dana napasa na obroncima planina. Što je u slučaju Zotarele i niza drugih komercijalnih sireva ipak malo vjerovatno. Drugo, to bi moglo i trebalo značiti da enzim potreban za fermentaciju mlijeka i pravljenje sira nije proizvod genetički modificiranog organizma. Što, opet, znači da je enzim za pravljenje sira dobijen vrlo tradicionalno – iz sušenog želuca i crijeva nekog papkara. Meni se ne gadi ni sir dobijen tradicionalno, niti ovaj sa GMO enzimom.
Da li je organska hrana ukusnija?
“Ukusno” je vrlo subjektivna kategorija. Recimo, meni delicije poput tartufa i kavijara uopšte nisu ukusne, čak mi imaju neku odvratnu nijansu. Ali zato što su rijetke, skupe su, a zato što su idiotski skupe, neki ljudi umisle da su strašno ukusne. Ne možemo mjeriti kategoriju ukusnog. Dovoljno je samo dodati malo soli pa da neko jelo iz bljutavog pređe u kategoriju ukusnog. Što se tiče voća i povrća, njihov okus ovisi o zrelosti i količini šećera (za voće), a toga nema bez Sunca. Svaki plod uzgojen u stakleniku ili ubran prije vremena biće tvrd, okusa stiropora i plastičan. Nažalost, konvencionalna proizvodnja sebi nekad ne može priuštiti dozrijevanje plodova do optimuma, jer bi se u transportu takvi proizvodi uništili. Organska proizvodnja opet, tipuje na lokalnost te je udaljenost između proizvođača i potrošača nekad veoma mala i može si priuštiti da prodaje samo optimalno zrele plodove. Eto, taj segment “lokalnog” nije uopšte loš koncept, ali samo pod uslovom da je cjenovno prihvatljiv većini potencijalnih potrošača.
Organski proizvodi teško pate od snobizma pakovanja, a naročito od prerade. Svi ti ajvari, pekmezi, želei na kojima piše “organsko” upakovani u simpatične teglice i kutijice u vintage stilu ne predstavljaju baš sliku i priliku zdravog proizvoda, pa makar bili napravljeni sve od najzrelijih, najsočnijih, ručno branih neprskanih plodova. A ta pakovanja? Suhi kičeraj namijenjen podizanju cijene i olakšavanju novčanika naivnog kupca.
Organski proizvodi teško pate od snobizma pakovanja, a naročito od prerade. Svi ti ajvari, pekmezi, želei na kojima piše “organsko” upakovani u simpatične teglice i kutijice u vintage stilu ne predstavljaju baš sliku i priliku zdravog proizvoda, pa makar bili napravljeni sve od najzrelijih, najsočnijih, ručno branih neprskanih plodova. A ta pakovanja? Suhi kičeraj namijenjen podizanju cijene i olakšavanju novčanika naivnog kupca.
Da li je organska hrana bogatija hranljivim sastojcima?
“Hrana dobivena tehnološki naprednim metodama uzgoja, koja čini oko 98% ukupne proizvodnje hrane u svijetu je jednako hranljiva kao onih 2% “(prema drugim procjenama, 5%) dobivenih “organskim uzgojem”. To je 2009. izjavio Fredhelm Schmider, tada Generalni direktor ECPA (European Crop Protection Agency) na pres-konfereciji o studiji koja je analizirala podatke o razlikama u nutritivnoj vrijednosti između konvencionalne i organske hrane. Da, 98 je mnoooogooo više nego 2.
Joseph D. Rosen, profesor emeritus iz oblasti toksikologije je bio još direktniji u svojoj knjizi “Comprensive reviews” napisavši da “svi oni koji kupuje organsku hranu vjerujući kako ona sadrži više hranljivih sastojaka samo bacaju novac”.
Naravno, ja neću zaobići ni to da postoje studije koje su pokazale razliku između sadržaja hranljivih sastojaka kod konvencionalno uzgojene i organski uzgojene hrane u korist organski uzgojene. Ipak mislim da je tu zrelost plodova i lokalni karakter tržišnog lanca od presudne važnosti.
Naravno, ja neću zaobići ni to da postoje studije koje su pokazale razliku između sadržaja hranljivih sastojaka kod konvencionalno uzgojene i organski uzgojene hrane u korist organski uzgojene. Ipak mislim da je tu zrelost plodova i lokalni karakter tržišnog lanca od presudne važnosti.
Previše je lako optužiti ove ljude da su plaćenici i lobisti. To se, naravno, može učiniti, ali onda se gubi iz vida (ili se namjerno pravimo slijepi) činjenica da stanovništvo onih zemalja koje proizvode najviše organskih namirnica (mislim da su u vrhu Indija, Kina, Turska, te nekoliko afričkih zemalja na čelu sa Etiopijom) ne može sebi priuštiti te iste namirnice. Ovim ne iscrpljujem temu. Ima još.
(to be continued)