Tko je Clint Eastwood? Kad sam u knjižari ugledao biografiju “Clint Eastwood – čovjek od milijun dolara” Douglasa Thompsona, pomislio sam kako, u stvari, ne znam odgovor na to pitanje. Možda je stvar naprosto u Eastwoodovoj faci u koju se bore upisuju bez mlitavljenja, takoreći bez “starenja karaktera”, bez gubljenja oštrine, nego to lice s godinama izgleda sve punije značenjem, ali ipak ne i pročitano.
Dobro, možda je sve to produžena ruka glume i naučenih uloga s kojima glumci nastave manipulirati pred javnošću, a nema dileme da i mi sami u njihova lica upisujemo odgledane filmove… Ipak, kod Clinta Eastwooda stvar je zanimljiva, on i očigledno stari, i ne stari u nekom dubljem smislu, te spada u one pojave koje nas tjeraju na meditaciju o ljudskom licu, posebno danas u doba botoksa i plastike kad se borba protiv starenja – općenito: borba za ljepotu – često pretvara u borbu protiv karaktera, pa mnoga navodno lijepa i očuvana lica izgledaju kao da su izašla iz istog frižidera, a kako s vremenom, što kažu, dobivamo onakvo lice kakvo zaslužujemo i kako “sve piše na licu”, tu se onda, na koncu, nema što čitati. Ukratko, koliko god bio “poznat”, Clint Eastwood je lik koji poziva na čitanje, ne zato što je slavan, nego jer je u ovo doba transparencije – barem se meni tako čini – zadržao određenu auru tajne, gotovo poput onog šutljivog kauboja iz vesterna “Za šaku dolara” Sergia Leonea, snimljenog 1964., s kojim je i postao zvijezda.
Zanimljivo da je on sam stvorio takvog junaka, o čemu kaže: “Prvi film koji sam snimao s Leoneom imao je scenarij s hrpom dijaloga, nevjerojatno mnogo tumačenja, a ja sam sve to srezao. Leone je mislio da sam lud. Talijani su navikli na mnogo više glasovnog izražavanja, dok sam ja tumačio tipa koji gotovo uopće nije pričao… Leone uopće nije govorio engleski, tako da nije imao pojma kog vraga izvodim, ali nakon nekog vremena mu se ipak svidjelo.” Još dodaje: “Smatrao sam da će lik biti tim dojmljiviji što bude manje govorio, a time će rasti i u imaginaciji publike.”
Clint Eastwood ovdje ne razmišlja samo kao glumac, nego praktički kao pisac (nije čudo da je postao scenarist i redatelj) – ovi njegovi postupci su u tradiciji američke minimalističke, “šutljive” proze, naročito kratke priče u potezu Hemingway-Carver, gdje se puno toga ostavlja “imaginaciji publike”, umjesto da se podcrtavaju i objašnjavaju poante. Šteta je, pak, što Douglas Thompson, autor biografije “Clint Eastwood – čovjek od milijun dolara”, kao i biografija Madonne, Travolte, M. Pfeiffer, N. Cagea, Sharon Stone itd., uopće nije na tom tragu. On je “štancer”, konfekcijsko piskaralo iz naše epohe, koji naglašava slavu, uspjeh, nagrade, brojke, imovinu, pa u tom kontekstu ima, ne raskošan, nego raskoš-stil, čiji je dobar primjer rečenica: “Sam je dizajnirao svoj dom, dom koji je sagrađen od autohtonih vrsta drveta, mamutovca i duglazije te koji je okružen monterejskim čempresima na istoimenom poluotoku i s kojega se pruža spektakularan pogled na grebenasto, nazubljeno uzobalje te dalje na Tihi ocean, dokle god seže pogled njegovih maslinastih očiju.”
Ne bi se ove “lijepe” rečenice postidjela ni sladunjava domaća trivijala, ali mi je ipak žao Clinta Eastwooda koji sjedi u njoj i s maslinastim očima gleda ocean. On je inače lik (lice) koji je svojom tvrdoćom upravo uspijevao apsorbirati patetiku, pa je tako i od jednog sladunjavog romana, “Mostovi okruga Madison”, uspio stvoriti nešto drugo – tu smo opet na temi lica, ali naravno, nije lice tek lice, nego je lice čovjek, a onaj čovjek što sjedi okružen mamutovcem i duglazijom, to nije taj čovjek, nego proizvod botoksiranog pisanja. To, ukratko, znači da knjiga Douglasa Thompsona, premda barata činjenicama, nije pravi odgovor na pitanje “tko je Clint Eastwood”, i nije ni blizu, recimo, biografija Hendrixa i Cobaina autora Charlesa R. Crossa (obje dostupne u prijevodu), jer i u biografiji ima ponešto umjetnosti i “prodiranja u lik”.
Dobro, nije Douglas Thomson posve nesposoban za to, pa o Clintu kaže: “Njegov imidž, njegov uspjeh – sve to odaje samodovoljnog usamljenika koji se zna pobrinuti za sebe i, ako je nužno, izaći na kraj sa svakom nevoljom koja iskrsne.”
Locira on, eto, arhetip, informirat će vas o činjenicama i anegdotama, ali nema sape za analizu i značajniji komentar, a nema valjda ni vremena, jer žuri valjda na drugu biografiju, čovjek je konkurentan – pisac našeg doba.
Tekst preuzet sa www.globus.jutarnji.hr