Tema filma „Smrt čoveka na Balkanu” nije mentalitet niti on uopšte može da bude tema umetničkog dela, smatra scenarista i reditelj Miroslav Momčilović, pred sutrašnju beogradsku premijeru filma koja će biti održana u „Sava” centru od 20.30 sati.
Momčilović je i producent filma, po treći put, posle filmova „Sedam i po” i „Čekaj me ja sigurno neću doći”. Novi projekat realizovao je za samo 15.000 evra, ali, kako naglašava, to nije produkciono mali nego veliki film, zato što su se okupili vrhunski glumci (Emir Hadžihafizbegović, Nataša Ninković, Radoslav Milenković, Ljubomir Bandović, Branislav Trifunović, Anita Mančić, Milica Mihajlović), koji su igrali bez honorara.
Inače, film je sniman u jednoj sobi i, naizgled, u jednom kadru.
Šta ste sve zaključili tokom skeniranja našeg društva, sada i ovde, za potrebe filma „Smrt čoveka na Balkanu”?
Ovo je priča o tome šta se dešava u kući pokojnika sat i po posle njegove smrti. Akteri su ljudi od krvi i mesa, karakteri a ne tipovi, niti tipični predstavnici mentaliteta jer takvi ljudi zapravo i ne postoje. Nema tipičnog oca, majke, ljubavnika, siledžije, policajca, genija pa tako nema ni tipičnog komšije, niti Srbina.
Što se društva tiče stvari su složenije. Pre dve godine mom prijatelju je preminuo otac i desilo se da je pogrebnik stigao u stan pre Hitne pomoći.Kako? Ako pretpostavimo da pogrebnik nije vidovit zaključujemo da su Hitna pomoć i pogrebne službe u dosluhu. Tužno i ružno.
Kako sa naizgled lokalnom pričom filma komunicira svet?
Priča je samo naizgled lokalna. Na festivalu u Antaliji, jedan Turčin mi je prišao i pitao da li sam živeo u Turskoj, da li sam ovu priču „ukrao” odande, jer se tamo ljudi na isti način ponašaju posle nečije smrti. U Karlovim Varima i Hamburgu, publika je najbolje reagovala na mestima gde glumci ispijaju rakije „za pokoj duše”. Bilo im je čudno što se piće prosipa na pod, a jedna Nemica me je čak pitala da li smo mi toliko bogato društvo kad prosipamo rakiju. Moj odgovor je bio„gde se ima tu se i prosipa”. Izgleda da je to sa postsmrtnim aktivnostima svuda manje-više isto. Gde je tuga tu je i alkohol, gde je alkohol tu je i pesma…
Vaš film je oslonjen na klasike crne komedije Nušića, Sterije Popovića… Kako bi oni pisali o Srbiji danas?
Verovatno na sličan način na koji su to činili ili još uvek čine savremeni klasici: Popović, Simović, Kovačević. Talentom i maštom oni su postavili koordinatni sistem u okviru kojeg nepogrešivo prepoznajemo sebe i ljude iz okruženja. U svakom soliteru naćićete po jednog ambicioznog narodnog poslanika, Radovana, nadahnutog rodoljupca, Boru Šnajdera, pokondirenu tikvu ili Iliju Čvorovića. To je deo tradicije i kulturne baštine na koji sam veoma ponosan. To je žanr u kojem smo najdalje dobacili. Ide nam od ruke, kao Brazilcima fudbal.
Zašto je crna komedija toliko odomaćena među Srbima? Zašto volimo da se smejemo sebi u lice i svojim glupostima?
To nije slučajno. Tragikomedija kao žanr svoje korene vuče sa Balkanskog poluostrva. Mi to nismo prihvatili,to je deo našeg bića. Na to možemo da budemo ponosni, što ne znači da ne treba da se stidimo gluposti i nedela koje smo napravili. Poštujem ljude koji znaju da se postide i našale na sopstveni račun. Baš kao što prezirem one koji se smeju sopstvenim vicevima i tuđoj muci.
Je li najteže nasmejati se svojoj muci?
Jeste. Ali to je u isto vreme potvrda snage i veličine. Samo su slabići večito uvređeni, uskraćeni i pakosni. Nasmejati se sebi je veličanstven trijumf smisla nad besmislom, duha nad egom, života nad zaboravom.
Je li „Smrt čoveka na Balkanu” zaista film iz jednog kadra? Šta su bileprednosti a šta nedostaci takve rediteljske odluke?
Nije, ima nekoliko rezova ali neka ih gledaoci sami pronađu. Mene je kao autora zanimalo šta sve može da se desi u jednom stanu, sat i po posle nečije smrti. Pošto u filmskom jeziku svaka scena označava izvestan protok vremena, odlučio sam se za jednu scenu. Dakle, filmsko i realno vreme se poklapaju: nekoliko ljudi uhvaćenih veb kamerom u jednom zaokruženom i neprekinutom vremenskom intervalu.
Najlakše je igrati na svom terenu
Film je osvojio mnogo nagrada na domaćim i stranim festivalima. Kako dočekujete beogradsku premijeru? Koliko je teško biti dobar „na svom terenu”?
Smatram da je upravo suprotno – najlakše je igrati na svom terenu. Mene više brine ona narodna po kojoj niko nije prorok u svom selu. Šalu na stranu, napravili smokomediju koja se tiče naših ljudi i vremena u kojem živimo.
Što se tiče festivala i nagrada film je prevazišao sva moja očekivanja. Festival u Karlovim Varima, gde smo osvojili nagradu za najbolji nezavisni film, bio je odskočna daska za prodor filma u svet. Festivali i žiriji su rekli svoje, sada da vidimo šta će da kaže narod. Sudeći po reakcijama na domaćim festivalima, nemamo razloga za strepnju.
Tekst je preuzet iz Politike