Mira Furlan preminula je u 66. godini i ta se tužna vijest u hipu proširila našim medijima. Da je Mira Furlan preminula u 36. godini, Hrvatska bi je ispratila zaglušujućom tišinom. Naime, sa stajališta našeg vladajućeg poretka i kulturnog establishmenta, ona je do tada već bila mrtva da mrtvija ne može biti.
U novinama koje su u to vrijeme većinski sličile zidovima javnoga zahoda, prokazana je kao loša Hrvatica, k tome još i židovskog porijekla, čiji je partner – zamislite užasa! – Srbin. Ono što su započeli mediji, nastavila je ulica. Tih godina Internet je još uvijek bio u povojima, pa nije postojala mogućnost iživljavanja nad ljudima ispisivanjem odvratnih komentara ispod tekstova. Nije bilo ni društvenih mreža za koje danas znamo kako su vrlo učinkovite kao sredstvo digitalnog linča. Ljudi su tada još uvijek mrzili analogno, pljujući žrtve na ulicama i telefonirajući im u gluhe sate, obećavajući im skoru egzekuciju. Ulično zlostavljanje dobilo je na koncu i svoju institucionalnu ekstenziju: glumica je izgubila posao (u zagrebačkom HNK) i oduzet joj je obiteljski stan. Na koncu i de jure, Mira Furlan otišla je iz zemlje. De facto, iz Hrvatske je prognana.
Da ne bude nikakve zabune, nisu je prognali novinari. Kao i toliko puta prije, oni su samo odradili prljavi špediterski posao u tuđe ime. Tko bi htio s tri desetljeća zakašnjenja istjerati pravdu, neka svrne pogled na protagoniste našega tadašnjeg kulturnog života, osobito na patuljke iz trećeg ešalona, koji su se ponadali da bi u maloj državi kao što je Hrvatska konačno mogli postati velike i važne face, kad im to već nije polazilo za rukom u kudikamo većoj Jugoslaviji. Njima je bilo jasno kako oni ne mogu narasti ako prije toga na svoju malešnu mjeru ne spuste neupitne, autentične veličine, pa su se prihvatili posla. Nije, međutim, fer upirati prstom samo na one koji su aktivno huškali. Jedva nešto manji prezir zaslužuju oni koji su tome mirno svjedočili. A jedni i drugi kad se zbroje čine zastrašujuću većinu s kojom nam valja živjeti.
Izvan svake sumnje, Mira Furlan bila je naša najveća glumica osamdesetih godina. Na filmu i televiziji toliko je radila da je razložno upitati se kad je stizala živjeti. A k tome je igrala i u kazalištu, bavila se glazbom (snimila je jedan album uz Orkestar Davora Slamniga)… Jednom kad joj je brutalno oduzeto pravo da taj život nastavi, uspjela je u nemogućem: nanovo se roditi i još jednom samu sebe stvoriti kao glumica, ovoga puta američka.
Mira Furlan umrla je na tridesetu godišnjicu jedne druge smrti. Koja je nastupila od srama što je obuzeo sve civilizirane ljude kad je velika glumica prognana iz ove zemlje.
Piše Ivica Ivanišević za Slobodnu Dalmaciju