Prihvativši da je genij, naknadno će poniženjem doživjeti to što je rukopise nosio na ogled baš vama, kretenu ili u najmanju ruku slabom piscu. Uspevši se do vrhunaca žive hrvatske književnosti, koji baš i nisu tako visoki i sežu jedva do prvoga kata zgrade na Jelačić placu broj četiri, ili tek nešto više, do zagrebačkoga Gornjeg grada, genij će shvatiti da je tamo prilično zagušljivo, pa da bi hrvatsku književnost trebalo malo provjetriti. I koga će izbaciti van, nego vas koji ste ga tu pripustili. Posve zasluženo, ako mene pitate, baš posve zasluženo…
Biblioteke u plamenu
Rukopisa koje budući hrvatski pisci donose na ogled nekoliko je vrsta. Prva, prema kojoj ćete biti najpopustljiviji su oni slabi, ali s jakim životnim iskustvom. Recimo, dječak kojemu su u ratu pred očima pobili cijelu familiju. Ili ratnik koji je pobio dječakovu familiju, pa se sad, kao, kaje. Druga vrsta: slabi rukopisi, bez sadržaja, fabule i smisla, ali s jakim uzorima (obično Kiš, skoro uvijek Kiš, ustvari, redovito Kiš…). Treća vrsta: neloši rukopisi, možda čak i dobri, pa i vrlo dobri, koji najavljuju pisca koji će, ohrabre li ga, objaviti mnoštvo jako loših knjiga, tako da se više nitko neće sjećati te prve, koja je bila dobra. I četvrta vrsta, rukopisi savršeno netalentiranih luđaka.
Ovi posljednji su najrjeđi, ali i najfatalniji. Pred njima sitan ljudski crv ne znači ništa. Pred takvim rukopisima gore gradovi, premještaju se čitavi narodi, biblioteke nestaju u plamenu, civilizacija mijenja svoje lice, mentaliteti se otrovno izobličuju, poput bakelitne patke bačene u logorsku vatru.
Pisac kojeg danas predstavljamo nije mi donio svoje rukopise na ogled, tako da neću biti indiskretan ako vam pokažem njegove stihove. Pjesma se zove “Biti i mniti svemiropolisno”, a pročitat ćemo samo njezino šesto pjevanje:
Univerzalnost svekolike kakvoće:
duhovnosti neopredmećene,
ljepote neotuđene,
neosiljene mirnoće.
U sazvježđima su snovi i slutnje
uljudbe (drevne i) nove:
u sukladnosti samobitnosti i sveopćosti
da obzorja svemiropolisa zamamna
na orisu horizonta još maglena
u vidozorju duhovnih muževa
što stazama trnja i otrovanih ruža
ustrajahu u raspeću svoga duha
do zrenja sveta, daleka i nedohvatna.
Prvo što se u ovoj leksično-sintaksičkoj tvorbi da zapaziti jest da ona u cjelini nema nikakvog smisla. No, ona nema smisla niti u svojim dijelovima, jer dijelove nije ni moguće izdvojiti, niti tvorbu na njih rastaviti. Zašto netko ovako nešto učini s riječima? Većina ljudi barem jednom u životu poželi napisati pjesmu: kada im je teško, kad ih napusti žena, kad im bombardiraju domovinu ili kad, recimo, slušaju Mladena Grdovića na radiju. Koliko god takva pjesma može biti loša, ona uz pomoć riječi dočarava neko stanje u kojem se čovjek zatekne.
Ali ova tvorba ne dočarava nikakvo stanje, niti se u njoj riječi pojavljuju zato što nešto znače ili što, recimo, nekako zvuče. Te riječi nisu, čak, ni ritmički organizirane. Ali iako ne znače i ne zvuče, one nisu ni nemušto životinjsko blejanje ili glasanje mentalno oštećene ljudske jedinke. U njima ničega nema, osim što se iza njih naslućuje neka zastrašujuća samouvjerenost. Jer može li biti išta samouvjerenije od onoga koji je prvi izgovorio ovo: “samobitnost u sveopćosti samoizvjesnost jastva neprijeporna” (peto pjevanje istoga spjeva) ili, pak, ovo: “u samopunomoćnosti činidbe uvjet je samoodređenja i suživota”?
Ludilo čovjeka koji bi vam ovakve stihove donio na ogled nikako nije kliničko. Nije on lud u odnosu na neku prilično proizvoljnu ideju o čovjekovoj društvenoj funkcionalnosti i uklopivosti, a još manje je lud u odnosu na samoga sebe i svoje biološko i emocionalno funkcioniranje. On je lud u odnosu na zdrav razum, u odnosu na književnost, u odnosu na ulogu jezika u jednoj kulturi.
Takvog se ludila treba plašiti, jer koliko god moglo nasmijati ili uplašiti pojedinca, recimo pisca koji pročita tvorbu “Biti i mniti svemiropolisno”, za njim će se rulja, stado, narod spremno povesti. Kao što kobra hipnotizira majmuna, tako ta luđačka samouvjerenost hipnotizira ljudske mase.
Birana lektira
Pisac o kome je riječ dosta čita. Saznajemo to iz njegovih dnevnika, vođenih skoro svakodnevno, od početka sedamdesetih, sve do kraja osamdesetih. On čita poeziju i prozu, domaću i stranu: Czeslawa Milosza, Saula Bellowa, Dobricu Ćosića, Miroslava Krležu, Ljubomira Simovića, Petra Šegedina, Ivu Andrića, Henryja Jamesa, Milu Budaka, Ranka Marinkovića, Mešu Selimovića, Hansa Mayera…
Kad smo kod Mayera, u skladu sa svojim osjećajem za jezik, on prosvjeduje što prevoditelj Vladimir Biti njemački naslov “Aussenseiter” prevodi s “Autsajderi”. Pa se pita: “Kako je moguće dopustiti da se njemačka riječ prevodi s engleskom?!?” (da, evo, i to: opasnog luđaka prepoznat ćete i po ekscentričnim razmahivanjem interpunkcijskim znacima; mogao bi vas neki zahrđalim upitnikom tresnuti po glavi) I naravno, on nudi svoje hrvatske inačice: Nastranici, Postranici. Na kraju, odlučuje se za Stekliše.
Ali zbog nečega drugog spominjemo lektiru ovoga hrvatskog pjesnika, koji je, otkrit ćemo i to, bio član Hrvatskoga društva književnika, a nađeno mu je i istaknuto mjesto u Hrvatskoj književnoj enciklopediji.
Naime, kad god spomene nekoga suvremenog ili nesuvremenog pisca, kad god nešto čita i strogo podvlači pročitano, on počne sebe da uspoređuje s onim što čita. I to redovito na štetu drugih. Savršen hrvatski književni kritičar, reklo bi se. Pisao bi on bolje pjesme od Czeslawa Milosza, a možda i hoće, ako nađe vremena od svih drugih svojih važnih poslova. Pritom, sve što radi, u službi je općih interesa, hrvatske nacije i jezika. Na neki način, on se žrtvuje, jer već nije napisao dva-tri bolja romana od onih Andrićevih, i time se, na slavu hrvatsku, Andriću osvetio što je postao Srbin.
Budite ilegalac!
Samo u jednom slučaju ovoga junošu hrvatske poezije i književnosti općenito spopadne, istina blaga, samokritičnosti. I to usred čitanja Mannova “Čarobnog brijega”. Ovako mu se divi: “Zbilja svjetski klasik. Kako on piše o svakodnevnim sitnicama, o nevažnim zbivanjima što postaju u psihološkom životu čovjeka srž, okomica svega i promišljanja i osjećanja i djelovanja. Kad bih imao tih preokupacija, iliti točnije kad ne bih imao povijesnih tema, filozofsko povijesnih domišljanja i svojih rukopisa ine vrste: pošao bih u školu Manna da nešto u tom smislu napišem… Razumije se, bez ikakvih iluzija da bi mi i približno moglo poći za rukom tako nešto. Ali nakanom u tom smislu.”
Eto, takvi su vam, dragi moji, ti hrvatski fantasti, koji bi vam, raščuje li se da nešto pišete, mogli svoje rukopise nuditi na ogled. Ovaj, kome ni čarobni brijeg nije bio previsok, zvao se Franjo Tuđman. A pjesmu o kojoj je danas bilo riječi napisao je u svom dnevniku za petak, 3. kolovoza 1984. U to vrijeme sve je još bilo mirno i tiho, i činilo se još da smo živi u svome jeziku i svojim književnostima.
Ako kakve pouke ima, može biti samo ta da ni za živu glavu ne otkrivate da pišete knjige. Budite ilegalac ili pišite daleko od hrvatske književnosti. Jer jednog bi vam dana dobrodržeći stariji gospodin mogao pokucati na vrata s fasciklom pod rukom.
Tekst je preuzet iz Slobodne Dalmacije