Milena ivić rođena je 1995. godine u Novom Sadu. Završila je Akademiju umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci, odsjek grafički dizajn. Za vrijeme studija nagrađena je za studiju-crtež, studiju-sliku i fotografiju. Godine 2019. stručni žiri MSURS-a izdvojio je njezino stvaralaštvo na Izložbi završne godine Likovnog odsjeka AUBL, u kojem je primarna posvećenost konceptu i naraciji. Dobitnica je nagrade za najbolji esej/kritiku u specijalnom izdanju Bone, časopisa za feminističku teoriju i umjetnost 2020. godine. Iza sebe ima nekoliko kolektivnih izložbi i jednu samostalnu. Trenutno je na master studijima na banjalučkoj akademiji gdje istražuje u medijima savremenog crteža, instalacije i performansa.
Izložba Milene Ivić Šta da radimo sa svom ovom slobodom? bila je otvorena 16. oktobra u Galeriji Plus, MSU Republike Srpske u Banjaluci. No, nakon samo 18 sati, izložba je zatvorena.
U svom otvorenom pismu, koje si napisala povodom zatvaranja Tvoje izložbe Šta da radimo sa svom ovom slobodom?, kažeš Napad na moju umjetnost napad je na slobodu i napredak. Ko sve napada umjetnost i na kojim sve razinama je ona u opasnosti?
Primijetila sam da se pojam slobode u koji niko ne smije dirati, jer je idealizovan kao vrhovno dobro za čovjeka, koristi od strane institucija, kako bi one ostvarile svoje ciljeve, opravdale svoj rad i odgovornost prebacile na leđa građana i građanki, a u ovom slučaju umjetnika i umjetnica. Govore nam da je sve dozvoljeno i da nemamo zbog čega da se bunimo i da samo treba da radimo. Na taj način stvaraju privid demokratije i slobode izražavanja. Umjetnost ima specifičan položaj gdje može da preispituje dominantna mišljena koja na nju ne treba da utiču. Ona je prijeteća i zato je se teži utišali i devalorizovati. Ako nešto registrujete kao prijetnju, najbolja strategija je to prisvojiti sebi i nagraditi, a onda se nadati da ćete od tog neprijatelja napraviti saradnika. Tu vidim najveću prijetnju po umjetnost.
Umjetnost i treba biti uznemirujuća, istinita i postavljati pitanja, a ne biti oku ugodna, već 1975. u jednom od svojih ranih performansa istakla je Marina Abramović. Zašto danas umjetnost mora biti poćutna i lijepa?
Naglasila bih da su kulturni fenomeni ti koji određuju ljudsko ponašanje i oblikuju našu svakodnevnicu. Kultura je mjesto produkcije vrijednosti i postaje bojno polje na kojem se sukobljavaju umjetnost i status quo i ako proizvodite lijepu umjetnost, zavičajnu, tradicionalističku, nacionalističku koja ništa ne preispituje i podilazi kanonu, vi ste prećutni saučesnik režima. Ljudi koji se protive djelovanju umjetnosti polaze od sebe i osuđuju sve ono čega se i sami plaše.
Koliko je sve ovo promijenilo Tvoj stav o poziciji umjetnice u našem tradicionalnom, patrijarhalnom, posttranzicijskom društvu? Je li se odrazilo na Tvoj dignitet?
Marginalizovane pozicije umjetnice u našem društvu sam bila svjesna, a ovo ju je potvrdilo. Kako pozicije umjetnice, tako i feminizma. Danas je poželjno da se bavite feminizmom, i kažu da se kroz to možete opariti, ali morate da pazite koji je to feminizam, jer mora biti u dozvoljenim granicama ukusa. Primjer takvog bavljenja feminizmom je izložba Percepcije i popratni program Ženska soba. Po mom mišljenju, to je primjer eksploatacije ovdašnjih umjetnica i korištenja toga za svoje ciljeve. Protekla dešavanja su mi potvrda da sam na ispravnom putu i da budem još istrajnija i upornija. Smatram da sam kao umjetnica odradila svoj dio posla. Jako je bitno razotkrivanje matrica patrijarhata i fašizma, a kroz to se razotkriva problem povlačenja institucija kulture pred fašizmom.
Institucija kao mjesto otvorenog dijaloga i umjetničkih sloboda trebalo bi da garantuje zaštitu prava umjetnika, međutim u slučaju Tvoje izložbe, upravo je institucija bila ta koja je savila kičmu i sama sebe cenzurisala , jer Ti je za isti taj rad godinu ranije dala nagradu, a sve pod izgovorom Tvoje sopstvene autocenzure.
Licemjerno je da vas jedne godine za rad nagrade, a sljedeće godine da vam rad obezvrijede, zabrane ga i povuku. Godinu prije izložbe sam dobila nagradu za rad Kriminalni milje i Rad bez naziva, a segmenti tog rada koji komentarišu našu političku stvarnost su cenzurisani, kao i dijelovi Kriminalnog miljea.
Muzej je odlučio izložbu prvo premjestiti u zatvoreni prostor, a onda ukloniti, pod izgovorom mogućih posljedica na njihov rad i sigurnosnih razloga. Kako ovo posmatraš iz perspektive građanke naše države, koja uredno plaća doprinose, iz kojih se finansira rad ovih institucija?
Jedini izbor koji sam imala je da mi se ideja potpuno obezvrijedi i ukroti, ili da bude uklonjena. Ako prenesete rad čiji je koncept usko vezan za lokaciju na kojoj je izložen, na neku drugu lokaciju, ubijate ga, jer mu ubijate smisao. Iz perspektive građanke vidim isto to što vidim i iz perspektive umjetnice, a to je licemjerje.
Kome smeta žena, kome smetaju sise i pička? Nisu li borci protiv Tvog rada upravo oni koji dehumanizuju ženu i svode je na seksualni objekat i/ili domaćicu, suprugu, majku?
Dug je red onih kojima smeta neposlušna žena, koja se usuđuje biti majka, domaćica, supruga i voljeti seks. Žena je stvorena da pati i njeno je da pati i obnavlja naciju. U suprotnom, smetat će državi, vjerskim fanaticima, automizoginim ženama i mizoginim muškarcima, čuvarima patrijarhata, a smeta i djeci koja su naučena da mrze takve žene. Treba naglasiti razliku između muškaraca i žena koji tako strastveno učestvuju u održavanju patrijarhata, jer žene koje su obezvrijeđene od društva čitav svoj život obezvrjeđuju i sebe, pa tom linijom obezvrjeđuju i sve žene oko sebe, dok muškarci, podržani od društva kao nadređeni duboko vjeruju da su žene niža bića od njih.
Ustav Republike Srpske garantuje slobodu umjetničkog izražavanja, a kod nas se neprestano napada kritičku umjetnost i uopšte sve ono što dekonstruiše opšteprihvaćene patrijarhalne i nacionalističke narative, te sve žločine počinjene za ime nas. U kontekstu svega ovoga, „Šta da radimo sa svom ovom slobodom?“
Ja to pitanje vidim i kao retoričko, pa bih ga ostavila otvorenim…
Ostatak intervjua poslušajte u podcastu ispod