Doći do Mile Kekina posljednjih mjesec
dana teže je nego shvatiti što zapravo piše u bilanci Agrokora. Bilo ga
je svuda: Hladno pivo povodom obilježavanja 30. godišnjice postojanja
održalo je dva sjajna koncerta u zagrebačkom Domu sportova, pa su
kasnije gostovali – nabrojimo samo neke gradove – u Rijeci, Pleternici,
Banja Luci, Vinkovcima, Beogradu, a čekaju ih dalje nastupi u Bjelovaru,
Sarajevu, zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, Puli, Splitu… Uz sve
to, neumorni gajnički panker odlučio je snimiti drugi samostalni album
radnog naslova ‘Kuća bez krova’ s kojeg smo imali priliku čuti dva
singla – ‘Reno 4’ i ‘Atlas’. Povoda za razgovor koliko vam duša hoće.
Ovo vam nije prvi izlet u solo vode. Koja je razlika u odnosu na albume s Hladnim pivom?
Ovaj album, koji će izaći na jesen, bit će moja mala muzička autobiografija, ali i posveta glazbi koja je utjecala na mene – od Toma Waitsa, Van Morrisona, Springsteena, Dylana pa sve do Johnnya Casha.
Bit će više balada i pjesama u mid tempu, a manje distorzije i bijesa
nego kod Piva. Ljudi koji su čuli materijal kažu da je to možda moj
najintimniji album do sada.
Dobro je primijetio jedan muzički kritičar, vi
stalno u novim solo pjesama nekud idete: najprije s mladom kolegicom s
Filozofskog fakulteta u Renou 4, a s novim singlom bilo gdje – sve
strane svijeta su dopuštene?
Jeste, dobro je to primijetio gospon kritičar. Meni je život oduvijek bio roadmovie.
Već od malih nogu sam provodio puno vremena na cesti, vozeći se k’o
svaki mali gastarbajter autoputom iz Njemačke do Jugoslavije i obrnuto, a
sad kad sam muzikant još sam više u autu i kombiju. Tema ceste i
putovanje su zbog toga česti lajtmotivi mojih pjesama. Dobro je to što
smo sada konačno slobodna zemlja, pa možemo putovati bilo kuda. Tako da
ja zapravo neprestano slavim novostečenu slobodu, a time moju voljenu
domovinu. Ispada da je najveća prednost kad imaš svoju državu što možeš
slobodno otići ako ti se ne sviđa, kao što je primijetila i gospođa
predsjednica prije par godina, ista ona predsjednica koja sada kuka zbog
demografskog sloma.
Asocijacija u ‘Atlasu’ je jasna. Ljudi iz Hrvatske
odlaze. Najveći dio njih s jasnom misli da se ne vrati. Nikad. Što nas
ovdje čeka?
Pa ako si mlad sa završenom srednjom školom, a nemaš
tatu, mamu ili strica na položaju, čeka te mjesto sezonskog radnika u
turizmu. Vjerojatno će se neki i vratiti. Iako moram reći da većina
naših ljudi s kojom sam razgovarao, kad smo svirali u Dublinu i Corku,
nije baš djelovala nesretno tamo. Ali opet, možda su samo oni sretni
došli, a oni nesretni ostali doma plakati za rodnim krajem. Sve je
moguće.
Bijeg od siromaštva
Zašto ljudi – a da se ne zavaravamo, statistika kaže
da je među otišlima tri četvrtine visokoobrazovanih – ne žele živjeti u
Hrvatskoj? Vaši roditelji su otišli iz tada još Jugoslavije u Njemačku?
Moji su pobjegli od siromaštva s dvadesetak godina.
Upoznali su se u Njemačkoj, vjenčali, osnovali obitelji i tamo radili
fizičke poslove kako bi izgradili kuću u Zagrebu u koju bi se jednog
dana vratili s djecom. Smrt mog oca sve je te planove okrenula
naglavačke. Naravno da i danas ima onih koji sele zbog neimaštine, ali
je još više onih koji ne vide dugoročnu perspektivu ni stabilnost,
zakon, red. Oni, bojim se, neće graditi kuće u domovini.
Društvena klima je defetistička i ekstremistička a za to smo krivi
svi mi, od naroda koji glasa za najglasnije i najprimitivnije, pa do
političkih stranaka. Najviše je za to zaslužan HDZ
koji je najduže na vlasti i čije su bezbrojne nekažnjene pljačke
stvorile dva tabora: zahvalne klijente i apatičnu masu. Da bi dobili
apatičnu masu ljude godinama treba uvjeravati da je sve isto. Da nema
granice između nepoštenih i poštenih, stručnih i nestručnih, između
znanja i vjerovanja, da je sve stvar tumačenja i osobnog mišljenja. Ali
kod nas, kao i u svijetu, sve više jača još opasniji treći tabor,
fanatici teorija urote, ljudi i stranke koji u svemu vide zavjeru
farmaceutske industrije, masona, chemtrailsa, koji straše ljude pederima
i rodnom ideologijom. Oni su prije bili ograničeni na opskurne
internetske portale, a odnedavno su na državnoj televiziji u prime timeu.
Kad Hrvatska televizija radi emisiju o cijepljenju u kojoj na jednoj strani sjede epidemiolozi, a s druge fakenews
luđaci i obje strane imaju priliku izložiti svoje stavove, to je put u
propast. Ne možemo se onda čuditi kad izbije epidemija ospica, kad
ponovno počnu bujati teorije o zemlji kao ravnoj ploči i o konclogorima
kao ljetnim kampovima. Sve mi se više čini da smo iz ere komunizma preko
kapitalizma došli do ere idiotizma. Moje frendove je više takva
društvena klima otjerala u inozemstvo nego neimaština. To konstantno
vraćanje u teme za koje smo se nadali da su davno iza nas, tjera ljude, a
naročito obrazovane, preko granice ravno u naručje dvadesetprvog
stoljeća.
Uvijek ste bili angažirani, ne samo kroz bend, nego i
u samostalnoj karijeri. Ona glazbena crtica ‘Ja nisam vaš’ prilično je
odjeknula.
To je bio samo još jedan krik protiv takvog
relativiziranja, odnosno izjednačavanja dobra i zla. To je pjesma koja
glasno i jasno kaže da se u Drugom svjetskom ratu nisu borile dvije
strane, već da je to bila borba dobra protiv najvećeg zla čovječanstva. U
tome je sudjelovao onaj dio svijeta kojemu želimo pripadati. Barem se
nadam. Ne želim da klinci jednog dana gledaju ‘Iskrcavanje u Normandiji’
ili ‘Bitku na Sutjesci’ i da ne znaju za koga trebaju navijati. Pod
firmom borbe protiv svih totalitarizama krije se isključivo borba protiv
antifašizma što kod nas još može proći, ali, kako je iskusio jedan naš
sugrađanin, u Austriji i u pristojnom svijetu, takve priče mogu donijeti
i deset godina robije. Da je vikao ‘Es lebe die Kommunistische
Internationale’ nitko ga ne bi tak’o. Samo bi pomislili: stari nije uzeo
lijekove.
Dežurni aktivisti
Koliko vam taj angažman smeta? Komparacija nikako ne
drži vodu, ali sam se sjetio Tončija Huljića koji je kazao da nema
prava na neuspjeh, jer od tih njegovih pjesama živi 30 ljudi. Hladno
pivo je krenulo kao pankerski bend. Koliko ste sad beskompromisni?
Glupo bi bilo da hvalim svojom beskompromisnošću. Kad
mi prekipi, napišem pjesmu da se skuliram. A opet, ne bi htio biti ni
dežurni aktivista, pa biram bitke. Ne znam što Tonči Huljić
smatra neuspjehom. Valjda da mu pjesma ne prođe dobro kod publike i na
top listama. Ja sam imao par uspješnih i puno neuspješnih singlova pa
sam valjda malo već oguglao na taj dio neuspjeha. Ako pjesma dobro prođe
onda velim sebi: Vidiš, Mile, kako dobra pjesma uvijek nađe put. Ako
doživi fijasko, onda velim sebi da je očito publika još nije spremna za
moje remek-djelo.
Kako uopće funkcionira muzička scena? Može li se
tako jasno i glasno ustati protiv dokidanja prava i biti protiv rastuće
radikalne konzervativnosti društva, a da nema posljedica? Kako se boriti
protiv toga? Zvučim poput Branimira Bilića, ali može li rock’n’roll
uopće pomoći? U nedavnom intervjuu jedna od rastućih rap, odnosno
hip-hop zvijezda Vojko Vrućina, rekao je otprilike da se u to polje ne
bi petljao jer da su u politici svi isti…
Ne znam kako funkcionira scena, ali bendovi
funkcioniraju na način da izbace album i, ako se svidi publici, sjednu u
kombi i obilaze sela i gradove i tamo dokazuje da sve to zvuči još puno
bolje uživo. Ako uspiješ dva sata zabavljati ljude i prodati nešto
ulaznica ili bar pomogneš napraviti promet na šanku, onda te zovu i
sljedeće godine. To je sva tajna rock’n’rolla u nas. Stav ili principi
su luksuzna oprema koje si, hvala bogu, još mogu priuštiti. Puno dobro
plaćenih svirki smo odbili jer su se kosili s porukama naših pjesama, a
vjerujem da su i nas puno puta odbili jer se naše poruke kose sa
svjetonazorom gazde kluba, kafane ili grada. Nikom nije o glavu da baš
Hladno pivo mora svirati. Raspjevan smo mi narod, pa ima bendova koliko
ti srce hoće. U komunizmu si morao paziti što ćeš pjevati da ne bi
završio u zatvoru, a sada moraš paziti šta će reći rulja, da te ne
razvuku po kanalizacijskim portalima. Nitko se ne želi nikom zamjeriti,
nije pametno, loše za biznis, svi bi samo pjevali o ljubavi i
maćuhicama. Za poludit!
Što se Vojka tiče, on ima odličan
album i na njemu puno stvarnog života, pa time i politike. Naravno da je
njegova je stvar o čemu želi pjevati, ali se ne bih složio da su svi
političari isti jer je to način na koji vladajući održavaju status quo
i sjajno im ide. Ako ljude uvjeriš da su baš svi političari govnari
onda se nitko pristojan s tim neće željeti baviti, pa se nikad ništa
neće ni promijeniti. Na taj način politika postaje utočište
netalentiranih, podobnih, ali i opasnih nazadnjaka. Ali ima i svijetlih
primjeraka. Ja sam, recimo, upoznao dosta OK
ekipu iz građanske akcije Za Grad, iz Nove ljevice i Radničke fronte
koji u Zagrebu stvarno pokušavaju vratiti malo razuma i morala u Gradsku
skupštinu. Oni su dokaz da Hrvatska možda ipak može bolje.
Uskoro, 6. srpnja, nastupate na Tjentištu u sklopu OK
festa. Kazali ste da vam je drago svirati na takvom značajnom mjestu na
kojemu je izborena velika pobjeda protiv fašizma. Pa još najavili
nastup na festivalu na Kozari…
Da, ove godine su se baš zaredale svirke na
simboličnim lokacijama. Drago mi je zbog toga jer mislim da na taj način
podsjećamo na prave heroje kojima danas otimaju ulice i trgove.