Miladin Šobić, najveća misterija balkanske scene

Iako je crnogorski kantautor bio jedno od najvećih imena na
regionalnoj sceni, povlačenje s glazbene scene u većini slučajeva sa
sobom povlači i posljedice, a ona najočitija je da će vrijeme učiniti
svoje i da će vas plašt anonimnosti s vremenom učiniti teško dostupnim
novim generacijama i prosječnom slušatelju.

Novi život starih pjesama 

To se iz nekog razloga nije dogodilo u Šobićevu slučaju. Internet ga
je, možda zbog prirode njegova odlaska, a možda zbog nečeg desetog,
dočekao kao kultnu ličnost jugoslavenske scene. Dovoljno je baciti
pogled na brojke na YouTubeu i lako biste mogli steći dojam da je riječ o
čovjeku koji je popularan kao, ako ne i popularniji od velikana
ovdašnje scene kao što su Arsen Dedić ili Branimir Štulić.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Ipak, ne radi se o čovjeku koji je uživao istu razinu popularnosti.
Štoviše, gotovo trideset godina bio je potpuna nepoznanica za bilo koga
osim najvjernije fanove. Tim više jer iza sebe ima samo dva albuma. 

Prvi hitovi

Rođen je 7. siječnja 1956. godine u Nikšiću, gdje je i odrastao i
završio srednju školu. Srednjoškolski dani ujedno su i vrijeme kada je
počeo glazbeno djelovati. Nakon srednje škole, Šobić upisuje turizam u
Dubrovniku, a u tom periodu počinje i ozbiljnije djelovati te privlači
pažnje na brojnim festivalima na kojima nastupa. 

Na Omladinskom festivalu u Subotici, gdje su svoje prve korake,
između ostalih, učinili Kornelije Kovač, Đorđe Novković, Josipa Lisac i
Kemal Monteno, Šobić je proglašen “najvećim otkrićem” Omladine 1975. 

Nadahnut studentskim životom, stvara svoje prve hitove, 1975. godine
objavljuje prvu pjesmu “To sam ja”, koja u to vrijeme u privatnim
studentskim dubrovačkim krugovima dobiva status studentske himne, a
godinu dana kasnije na glazbenom festivalu Omladina 76 osvaja drugo
mjesto s pjesmom “Daj nam neba”.

Vrhunac karijere

Put ga kasnije vodi u Sarajevo, gdje je doživio i vrhunac karijere.

U suradnji s klavijaturistom Gaborom Lengyleom i studijskim
glazbenicima snimio je albume “Ožiljak” i “Umjesto gluposti” koji mnogim
mlađim slušateljima možda spadaju među kultne albume s ovih prostora,
ali velik dio njih vjerojatno nije upoznat s činjenicom da je drugi
album imao platinastu tiražu, što nije pošlo za rukom ni mnogim
glazbenicima o kojima mase danas znaju mnogo više nego o Šobiću. 

Zanimljivo je spomenuti i da je platinasti “Umjesto gluposti” nastao u
samo nešto malo više od dva tjedna i osvojio radio stanice. To je još
veći uspjeh ako u obzir uzmemo to da je album nastajao u vrijeme buđenja
novog vala, a Šobić je predstavljao zvuk sedamdesetih koji je polagano
napuštao studentariju i prepuštao mjesto daleko bučnijim nasljednicima. 

No njegova jednostavnost i neposrednost učinila ga je glazbenikom
koji je nadrastao žanrovske podjele. Edo Maajka samo je jedan od
glazbenika na kojeg je Šobićev opus ostavio neizbrisiv trag. 

“Otkrio mi ga je brat kad sam imao oko deset godina. Zapravo, nije to
bilo otkrivanje nego više slušanje onoga što je buraz slušao s ekipom.
Te su mi pjesme brzo ulazile u uho. Ponovo sam naletio na njega u
Zagrebu na kazeti, a kasnije sam kupio i ploču. Šobić vrlo jednostavno
barata riječima, pravi je majstor teksta i minimalizma. S malo kaže jako
puno. On je uz još mnoge druge koje sam slušao u svom odrastanju
utjecao na moj izričaj i moje pisanje, nije imao najveći utjecaj, ali ga
je bilo i ima ga u meni”, rekao nam je Edo.

Bijeg od javnosti

Sve ovo dalo mu je vjetar u jedra i Šobić je započeo s radom na
trećem albumu naziva “Barutana ljubavi”, ali usred snimanja dogodila se
tragedija. Njegova sestra Šeherezada preminula je od raka, a Šobić se
povukao. Kao što je to slučaj i s mnogim drugim glazbenicima koji su se
sklonili od javnosti i o njemu su krenule raznorazne teorije i
naklapanja. 

Neki su tvrdili da je postao pastir, drugi da je umro, a ostali su
jednostavno zaboravili na njega. Iako ne treba pretjerivati i govoriti o
potpunoj anonimnosti, činjenica jest da su ga mlađe generacije
“otkrile” zahvaljujući YouTubeu i ubrzo je iznova stekao kultni status
kakav je nekoć imao. Nešto poput junaka hvaljenog dokumentarca
“Searching for Sugar Men”, Šobić je zahvaljujući YouTubeu postao
balkanski Sixto Rodriguez, kultni glazbenik koji je unatoč svim
preprekama na kraju ipak dobio zasluženi status. 

Društvene mreže i online servisi ujedno su i pravi blagoslov jer za
reizdanja njegovih albuma ne bi se imao tko pobrinuti. Diskoton, za koji
je izdao oba albuma, nestao je u vihoru rata, a s njim i svaka
mogućnost da albumi dožive kvalitetno reizdanje. 

“Veliki povratak”

Ono o čemu se godinama kasnije pričalo jest da je svoj nedovršeni
album odlučio snimiti u studijima od Mađarske, preko Austrije pa sve do
Italije, ali pokazalo se da priče nisu točne. Njegov prijatelj Ibrica
Jusić najavio je i veliki povratak, baš kao i mediji u Crnoj Gori, ali
ponovno, pokazalo se da su napisi netočni. 

U moru poluistina i legendi, ispada da gotovo svatko ima neku svoju priču koju je čuo o ovom misterioznom glazbeniku. 

“Čuo sam da mu je nekoliko izvođača dolazilo kući s čekovima ili u
nekim varijantama s torbicama punim love. Željeli su po neku od njegovih
neobjavljenih pjesama, a ti isti bi naravno onda pričali o čitavim
bilježnicama neobjavljenih hitova i bisera”, ispričao nam je Edo. 

Nažalost, oni manje optimistični novinski naslovi ujedno su bili i
najtočniji. Naime, u siječnju 2013. preživio je moždani udar koji mu je
onemogućio komunikaciju, ali njegov rođak Vanja Radovanović medijima je
tada rekao da se Šobić dobro oporavlja. 

Vlada Crne Gore prošle mu je godine dodijelila status istaknutog
kulturnog stvaratelja, a Šobić se na dodjeli i pojavio. No, budući da je
fikcija zanimljivija od stvarnosti, a kulturne rubrike malo tko čita, o
Šobiću se i dalje priča kao o jednoj od najvećih enigmi regionalne
scene. 

No, tako je to s velikanima.

 

 

Index

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije