Iako je crnogorski kantautor bio jedno od najvećih imena na regionalnoj sceni, povlačenje s glazbene scene u većini slučajeva sa sobom nosi i posljedice. Ona najočitija jest da vrijeme učini svoje te da vas plašt anonimnosti s vremenom učini teško dostupnim novim generacijama i prosječnom slušatelju.
Novi život starih pjesama
To se, iz nekog razloga, nije dogodilo u Šobićevu slučaju. Internet ga je, možda zbog prirode njegova odlaska, a možda zbog nečeg desetog, dočekao kao kultnu ličnost jugoslavenske scene. Dovoljno je baciti pogled na brojke na YouTubeu i lako je steći dojam da je riječ o čovjeku koji je popularan kao, ako ne i popularniji od velikana ovdašnje scene poput Arsena Dedića ili Branimira Štulića.
Ipak, ne radi se o čovjeku koji je uživao istu razinu popularnosti. Štoviše, gotovo trideset godina bio je potpuna nepoznanica za sve osim najvjernijih fanova, tim više jer iza sebe ima samo dva albuma.
Prvi hitovi
Rođen je 7. siječnja 1956. godine u Nikšiću, gdje je i odrastao te završio srednju školu. Srednjoškolski dani ujedno su i vrijeme kada je započeo glazbeno djelovati. Nakon srednje škole Šobić upisuje turizam u Dubrovniku, a u tom razdoblju počinje i ozbiljnije stvarati te privlači pažnju na brojnim festivalima na kojima nastupa.
Na Omladinskom festivalu u Subotici, gdje su svoje prve korake, između ostalih, učinili Kornelije Kovač, Đorđe Novković, Josipa Lisac i Kemal Monteno, Šobić je proglašen „najvećim otkrićem“ Omladine 1975. godine.
Nadahnut studentskim životom, stvara svoje prve hitove. Godine 1975. objavljuje prvu pjesmu „To sam ja“, koja u to vrijeme u privatnim studentskim dubrovačkim krugovima dobiva status studentske himne, a godinu dana kasnije na glazbenom festivalu Omladina ’76 osvaja drugo mjesto s pjesmom „Daj nam neba“.
Vrhunac karijere
Put ga kasnije vodi u Sarajevo, gdje doživljava i vrhunac karijere.
U suradnji s klavijaturistom Gaborom Lengyelom i studijskim glazbenicima snimio je albume „Ožiljak“ i „Umjesto gluposti“, koji mnogim mlađim slušateljima možda spadaju među kultne albume s ovih prostora, no velik dio njih vjerojatno nije upoznat s činjenicom da je drugi album imao platinastu tiražu — što nije pošlo za rukom ni mnogim glazbenicima o kojima mase danas znaju znatno više nego o Šobiću.
Zanimljivo je spomenuti i da je platinasti „Umjesto gluposti“ nastao u samo nešto više od dva tjedna te osvojio radio stanice. To je još veći uspjeh ako se uzme u obzir da je album nastajao u vrijeme buđenja novog vala, dok je Šobić predstavljao zvuk sedamdesetih, koji je polagano napuštao studentariju i prepuštao mjesto daleko bučnijim nasljednicima.
No njegova jednostavnost i neposrednost učinile su ga glazbenikom koji je nadrastao žanrovske podjele. Edo Maajka samo je jedan od glazbenika na koje je Šobićev opus ostavio neizbrisiv trag.
„Otkrio mi ga je brat kad sam imao oko deset godina. Zapravo, nije to bilo otkrivanje, nego više slušanje onoga što je buraz slušao s ekipom. Te su mi pjesme brzo ulazile u uho. Ponovno sam naletio na njega u Zagrebu, na kazeti, a kasnije sam kupio i ploču. Šobić vrlo jednostavno barata riječima, pravi je majstor teksta i minimalizma. S malo kaže jako puno. On je, uz još mnoge druge koje sam slušao u odrastanju, utjecao na moj izričaj i moje pisanje. Nije imao najveći utjecaj, ali ga je bilo — i ima ga — u meni“, rekao nam je Edo.
Bijeg od javnosti
Sve to dalo mu je vjetar u leđa te je Šobić započeo rad na trećem albumu naziva „Barutana ljubavi“, no usred snimanja dogodila se tragedija. Njegova sestra Šeherezada preminula je od raka, a Šobić se povukao iz javnosti. Kao i u slučaju mnogih drugih glazbenika koji su se sklonili od očiju javnosti, o njemu su počele kružiti raznorazne teorije i naklapanja.
Neki su tvrdili da je postao pastir, drugi da je umro, a ostali su ga jednostavno zaboravili. Iako ne treba pretjerivati i govoriti o potpunoj anonimnosti, činjenica je da su ga mlađe generacije „otkrile“ zahvaljujući YouTubeu, te je ubrzo ponovno stekao kultni status kakav je nekoć imao. Poput junaka hvaljenog dokumentarca „Searching for Sugar Man“, Šobić je zahvaljujući internetu postao balkanski Sixto Rodriguez — kultni glazbenik koji je, unatoč svim preprekama, na kraju ipak dobio zasluženi status.
Društvene mreže i online servisi ujedno su i pravi blagoslov jer se za reizdanja njegovih albuma ne bi imao tko pobrinuti. Diskoton, izdavačka kuća za koju je objavio oba albuma, nestao je u vihoru rata, a s njim i svaka mogućnost da albumi dožive kvalitetno reizdanje.
„Veliki povratak“
Godinama kasnije pričalo se kako je odlučio dovršiti svoj nedovršeni album u studijima od Mađarske, preko Austrije pa sve do Italije, no pokazalo se da te priče nisu točne. Njegov prijatelj Ibrica Jusić, kao i mediji u Crnoj Gori, najavljivali su veliki povratak, ali se i to, ponovno, pokazalo netočnim.
U moru poluistina i legendi ispada da gotovo svatko ima neku svoju priču koju je čuo o ovom misterioznom glazbeniku.
„Čuo sam da mu je nekoliko izvođača dolazilo kući s čekovima ili, u nekim varijantama, s torbicama punim novca. Željeli su neku od njegovih neobjavljenih pjesama, a ti isti bi, naravno, onda pričali o čitavim bilježnicama neobjavljenih hitova i bisera“, ispričao nam je Edo.
Nažalost, oni manje optimistični novinski naslovi pokazali su se i najtočnijima. Naime, u siječnju 2013. godine preživio je moždani udar koji mu je onemogućio komunikaciju, no njegov rođak Vanja Radovanović tada je medijima rekao da se Šobić dobro oporavlja.
Vlada Crne Gore prošle mu je godine dodijelila status istaknutog kulturnog stvaratelja, a Šobić se na dodjeli i pojavio. No budući da je fikcija često zanimljivija od stvarnosti, a kulturne rubrike malo tko čita, o Šobiću se i dalje govori kao o jednoj od najvećih enigmi regionalne scene.
No tako je to s velikanima.