Sećate se dokumentarca Cinema Komunisto. I jedne kovrdžave
mlade žene koja je iz nekog razloga smatrala da su Tito i Jugoslavija
tema za film u 21. veku. I uspela da nas sve u to ubedi. Stigla do toga
da HBO prvi put zabasa u ove pasivne krajeve da bi u njen sledeći film
ušao kao koproducent.
A, premijera baš tog filma, celih sedam godina za prvim, zgodila se
na festivalu u Torontu. Za domaću publiku, u punom Sava centru. Jer,
ovih dana, rediteljka je laureatkinja najveće svetske nagrade za
dokumentarac. Za svoj drugi film – Druga strana svega, koji je
osmislila, režirala i snimila, dobila je glavnu nagradu na IDFA
festivalu u Amsterdamu.
Kada s drugim filmom dobiješ najveću svetsku nagradu u oblasti kojom se baviš, čemu posle toga težiš? Da to ponoviš?
Au, baš ti hvala – da sam ovako o tome mislila, prepala bih se. Da se napravim da te nisam čula.
Ne, znaš šta je mene psihološki spaslo? Spaslo me je to što sam znala
šta mi je sledeći film. Ja mislim, da nisam počela da snimam treći film
paralelno sa drugim, ovaj bih teško napravila. I ovako sam jedva.
Razmišljala sam: Ako sa ovim ne uspem, a u jednom času bila sam sigurna
da neću uspeti – imam nešto. Kažem sebi: Okej, ovaj smo fulali – nema
veze, izvući ću se sledećim.
Mene je spasao treći film.
A šta te u vezi s ovim filmom plašilo? Mislim, nije da ne mogu da
zamislim razne stvari koje bi mogle da te plaše – ali kako si se nosila s
klaustrofobičnim momentom – sa činjenicom da sediš u svom stanu i
slikaš svoju majku, svaki dan, godinama?
I montiraš u tom istom stanu! Dakle, klaustrofobično je neverovatno.
Ali, najveći problem, ono što sam se stalno pitala: da li je ovo
zanimljivo meni, ili je ovo zanimljivo?
Pa, dobro, to bi bilo logično zapitati se da ti je majka kasirka u samoposluzi, ali tvoja majka je Srbijanka Turajlić?
Znam ja da – kad odem s njom u grad – ljudi nju tapšu po ramenu, i
znam da postoji taj neki krug ljudi koji bi se pojavio na projekciji
filma jer je ona u njemu; ali, niti je taj krug ljudi preterano velik,
niti ti ciljaš na te ljude kad praviš film.
Mada, sad smo videli da ih ima bar 3-4 hiljade. Toliko ih je bilo na premijeri, u velikoj sali Sava centra.
E, da, tu sam pomislila: malo smo se prebrojali. Ima nas još. To veče
bilo je potpuno katarzično. Da čujem aplauz u sali tokom filma,
pogledam levo – svi plaču, pogledam desno – svi plaču… Snimala sam
ovaj film pet godina, i dosta smo pričali o tome da li mu je trenutak
prošao; nijednog časa nisam znala ovo što sad znam – da njemu vreme tek
stiže.
Pa sad – nažalost – vreme tragedija, kolapsa i sličnog, ovde je
večno, i apsolutno nemaš šanse da propustiš pravi trenutak kad napraviš
nešto što se time bavi.
Ne samo što se ovde pojavio baš u trenutku kad su ljudi očigledno
imali veliku potrebu da se ta priča ispriča; on se u svetu pojavio u
trenutku kad su ljudi počeli da se pitaju šta se njima dešava. Imam
osećaj da gledajući ovaj film oni počinju da se pitaju da li je to smer u
kome će sve i tamo da ode, ako oni ne ustanu.
Ovdašnji su na jednom mestu videli sistematično pobrojane sve te
situacije tokom vremena kad su ispaljeni, kad su se potrošili, mogli su
da gledaju ovaj film kao dnevnik uvreda…
Jasno je da je to dirnulo one koji su u svemu učestvovali, sve to
proživeli, ali naša kuma dovela je sina od osam godina. On se posle
filma okrenuo i izjavio: „Kroz šta ste vi sve prošli!“
Sedamnaestogodišnja ćerka prijatelja dovela je dve drugarice…
I, kako li na to sve sad gledaju ti čuveni milenijalci koji žive taj
trend povratka u devedesete i obožavaju sve što odatle stiže?
Ja vidim da su mnogi od njih manje seksi stranu tog perioda tek
otkrili sad, kroz ovaj film. A gomila tih ljudi koja je povela sitnu
decu slušala je pitanja:
„Aha, čekaj, a gde si ti bio tad? Jesi li i ti bila u toj gomili, sa
ovim ljudima, na tom protestu?“ Znači, oni lociraju svoje roditelje,
jesu bili učesnici ili nisu bili učesnici; gledaju gde da ih smeste – u
svojoj glavi.
Ja sam uvek znala da će me moja deca jednom to pitati.
Dobro, stani, u planu su ti i neka tvoja deca, dakle?
Zezao me je neko juče da sam dokumentarna nevesta. Znaš, kao – udata
za svoje filmove. Mislim, da, imam to u planu, ali ja se divim ženama
koji se bave ovim čime se ja bavim i podižu porodicu; ja ne znam kako se
to radi. Ovo ti odnosi sve, uzima sve od tebe.
Srbijanka sigurno tu ima neka svoja očekivanja…
Kada ona na kraju filma uperi prst u mene i traži stvari, jedan od
razloga zašto to toliko radi, zašto je to toliko jako – jeste taj što
ona ne očekuje od drugih ništa više nego što je sama spremna da dâ.
Problem je u tome što je ona sve spremna da dâ, je l’?
Pa da, odgovornost počinje od nje. I za ostale je užasno neprijatno.
Užasno je nelagodno. A za nju, nikad nije bila stvar u rezultatu. Sama
ta borba bila joj je dovoljna.
Čovek bi rekao da si ovim filmom zaradila bar to pravo da ne držiš
govor; da si filmom odgovorila na Srbijankino pitanje – da li ti to
možeš? I da si odgovorila: „Pa, mogu da izrazim stav, ali ne u toj
formi. Mogu filmom sve to da kažem…“
Odgovor moje majke na to je: „Dobro, jeste, ali to nije dovoljno!“
I tako, Mila, šta ćeš-kud ćeš, ti si na kraju izašla na binu da
primiš nagradu u Amsterdamu i ipak si održala i taj pravi pravcati
govor?
Pa, nema pardona.
Dobro, s tim njenim stavom, jesi li se ti često osećala kao da nisi…
Dorasla?
Da.
Ne, zato što je onako suludo hrabra; toliko da se nekad pitaš
nedostaje li njoj mašte da zamisli šta bi sve loše moglo da se desi…
Nije to čovek s kojim se meriš na bilo koji način. Prosto gledaš i plašiš se… za nju.
U filmu postoji ta fantastična scena, najjača metafora vašeg odnosa i
Srbijankinog stava – kad onaj radnik preko puta vaše kuće krene da šeta
s jednog na drugi kraj dizalice, na sto metara od zemlje, bez ikakve
zaštite… Ti vičeš: „Jao, ne mogu da gledam“, a Srba skroz opušteno i
polako: „’Ajde, ’ajde, još malo, možeš ti to; i na kraju lepo pokaže
rukom – kao: „Normalno, stigao čovek, kao da je to nešto.“
Ona je nepopravljivi optimista.
A, ima i neku toplinu. Bez toga bi izgledala možda kao neki natčovek, tiranin…?
Kao neka Spartanka majka – od čega nije daleko.
Ali, bilo mi je važno da vidiš kako je ona prava majka kvočka – samo
da su joj tu deca, da je to njen dom… Ona je, kao dramski lik, potpuno
neočekivana. Misliš da je znaš, a ne znaš u stvari.
Jeste vi onda dve skroz različite žene?
Dakle, svi u mojoj porodici su ti matematičari. I otac mi je predavao
matematiku, i mama mi je matematičar, i sestra mi je programer. I oni
svi govore jedan jezik koji ja ne govorim; ali, apsolutno ga ne govorim;
i tu sam ja prilično razočaranje za sve njih – doživljavaju to kao
stravičan blam, kad ja krenem da… računam. Prosto, moja sestra
pokupila je sve te gene. Ali, istovremeno, ceo život moja majka i ja
govorimo jedan drugi jezik, koji je zapravo jezik politike. To je
stvarno naš jezik. I ja sam je pratila na demonstracijama od svoje
jedanaeste godine. Sve vreme mislila sam da ću time da se bavim u
životu. Studirala sam političke nauke, mislila sam da ću da menjam svet.
Znaš, ja ne volim mnogo dokumentarce o mamama. Tu postoji jedna tanka
linija između onoga što je porodična psihoterapija i onoga što je film;
i, nažalost, jako mnogo tih filmova pređe tu liniju. Moja
producentkinja mi je rekla: Znaš, ja nikad ranije nisam videla
dokumentarni film u kome majka i ćerka sede i razgovaraju jedna s
drugom, a da to nije o tome kako je jedna drugu upropastila,
istraumirala, obeležila za ceo život, unakazila za veze…
Ja sam ovaj film uvek predstavljala finansijerima kao istoriju jedne
države kroz istoriju jedne porodice, a onda bih na kraju rekla da je
vodič kroz priču, slučajno, moja majka.
Sad kad si „slavna“, jesi rešila da emigriraš za stalno?
Ja ne znam gde živim. Nisam rešila da odem, nisam rešila da ostanem.
Živela sam pomalo svugde. Živela sam dugo u Londonu, tamo sam studirala,
pa sam neko vreme živela u Los Anđelesu, godinu dana provela sam u
Meksiku, pa sam poslednje tri godine bila u Parizu. I sad mi taj Pariz
deluje najverovatniji.
Aha, zato sedimo u kafani Mali Pariz!
To je moj korak do kuće.
Baš mnogo metaforičnih slučajnosti.
Misliš, premijera u Beogradu 29. novembra? I nagrada u Holandiji na
dan presude Ratku Mladiću u Hagu? Tajming je toliko bizaran. A usred
svega toga, otišla sam da obiđem svog glavnog lika u sledećem filmu –
Titovog snimatelja Labudovića – i on je umro sledećeg dana.
Kad pomisliš da nije slučajnost, nego da to preuzimaš svoje mesto u
nekoj great scheme of things, malo se i prepadneš, je l’? Odjednom imaš
triput veću odgovornost?
Pa, nešto me nosi, očigledno – sad samo gledam gde će da me spusti. Samo da se dočekam na noge!
Šta je s tim trećim filmom? Koji je status?
Treći je snimljen. Treći je u montaži. To je najbolje, što mene sad
čeka posao, ne moram da se pitam šta ću sad. I to se namestilo.
Jedino, ovaj film zaslužio je da ga šetam po svetu malo, zaslužio je
da ga vodim. Mislim da naši životi jako liče na živote muzičara. Ili si
na turneji, i tvoja muzika živi, ili si u studiju. Ali, ne možeš oba u
isto vreme. I to je ta dilema sad. Ne znam šta mi je važnije od ta dva u
ovom trenutku.
Decenijama zaključana vrata, pa ona stilizovana špijunka, Srbina
srebrnina… Taj vaš stan fantastično je fotogeničan, kako si ga
spakovala?
Pa, proučavala sam ga. Znala sam da taj prostor treba da živi kao
lik. Kakav je leti, kakav je zimi, gde pada svetlo… Kakva je atmosfera
u zoru, kakva u sumrak… I bila sam u Istanbulu u muzeju Orhana
Pamuka. Orhan Pamuk je, kad je dobio Nobelovu nagradu za književnost, u
kući u kojoj se dešava radnja romana napravio Muzej od knjige. Svako
poglavlje romana jeste jedna vitrina u muzeju; i ono što priča to
poglavlje pričaju predmeti u vitrini. Mene je malo šta u životu oborilo
koliko to. On je kroz dramaturgiju predmeta uspeo da ispriča priču. Ja
sam tad, to gledajući, shvatila koliko možeš da ispričaš jednom salvetom
na kojoj je trag karmina, šibicom koja je ostala u piksli i komadićem
haljine – jer tako izgledaju te vitrine, to je čarobno. I tad sam
pronašla taj fokus na predmete u kući i otkrila šansu da kroz njih kažem
dosta toga.
Je l’ imaš ti neke svoje omiljene predmete u kući?
Imam, balerinu sa slomljenom glavom, koju je moja baba koristila da
pravi predstave kad su deca bila bolesna. Imam od svoje praujne, koja je
bila teniski šampion Jugoslavije 1903. kutijicu od srebra s kamenom –
unutra je urezana njena titula. Ima i ta tabakera koju je deda napravio
dok je bio u Banjičkom logoru…
Tvoj film i jeste, suštinski, film o tom nasleđu – o tome šta dobijamo od prethodnih generacija, a šta prosleđujemo dalje?
Ja ga baš na taj način doživljavam. U nekom trenutku priča se o
materijalnom, u nekom trenutku o moralnom nasleđu, ali to je sve jedno,
zapravo.
Izvor Elle