Ovu knjigu napisao sam ja. Pomogla su mi
sva deca koju sam poznavao. Istina, niko mi nije diktirao stihove, niko
birao ili dopisivao nove reči, ali svi su bili prisutni. Bile su
prisutne detinje oči, njihove tajne, njihove najlepše ljubavi i snovi. I
uopste, uvek kad pišem pesme za decu, radije bih umesto svog imena
potpisao mnogo i mnogo dečijih imena. Kažu da se u životu uči od
starijh. Ja sam mnoge mudre i plemenite stvari naučio od mlađih. Vi
rastete.
Postoji nešto kao detinjstvo, kao
dečaštvo i kao mladost. Meni su takve podele uvek smetale. Koliko
staraca sam sreo među osnovcima i koliko predivnih dečaka i devojčica
među pedesetogodišnjacima ili još mnogo starijim. Zato, kad upotrebim
reč dete, pokušavam da joj dam dostojanstvo jedne ogromne bezazlenosti,
koja je, tako bar mislim, najveća svetlost u ljudima. Vi rastete.
Za detinjstvo i mladost napisano je
mnogo lepih pesama. Za ono srednje doba, kada više niste šmrkavci, a
niste još uvek sasvim odrasli, nema baš tako mnogo, nema možda ni
dovoljno poetskih zbirki. To vreme kao da se pomalo zaboravlja. Taj most
preko koga treba preći s jedne na drugu obalu. Ta čudna pukotina u
dozrevanju naše pameti, koja u nekom traje deceniju, a neko je preskoči
za trenutak. Ove pesme sam zapisivao da lakše dišete. Da znate da imate
negde u svetu jednog istinskog prijatelja, koji o vama brine drukčije
nego tata i mama, rodbina ili nastavnici u školi. Koji o vama brine
vršnjački. Jer i ja sam večiti dečak, sa jednim sedim čuperkom na čelu,
ali još uvek plavim u duši. Moje pesme i nisu pesme, nego pisma svakom
od vas.
One nisu o ovim rečima koje ste
pročitali nego u vama, a reči se upotrebljavaju samo kao ključevi, da se
otvore vrata iza kojih neka poezija, već doživljenja, već završena, već
mnogo puta oplakana ili otpevana, čeka zatvorena da je neko oslobodi.
Knjiga je oslobođena pesme, one što kod zna od kada, postoji u svakome
od nas. I još jedno važno: nemojte me shvatiti preozbiljno. Nisam ja
sakupio svu pamet ovog sveta.
Samo sam počeo da govorim nešto što
treba i dalje govoriti, lepše od mene, šarenije od mene i drukčije od
mene, a sličnije vama. Jednom, kad zađete u malo dublje u kalendare, pa
se okrenete i kroz trepavice pogledate u pravcu detinjstva, kao što
slikar gleda u platno koje treba da savlada i oživi, sigurno ćete
pronaći u sebi bolju pesmu o ljubavi.
Mika Antić, Plavi čuperak – predgovor