U okviru programa BH. Film 2024 u sklopu 30. Sarajevo Film Festivala biće prikazano ukupno osam dugometražnih igranih filmova. Među njima je i meksičko-bosanskohercegovački film Zelena vrata reditelja Guillerma Vejara. Film prati majku Eminu i njenu borbu za život sina Benjamina (7) koji boluje od raka.
Ovaj zanimljivi film govori o nadi, želji i vjeri u ozdravljenje.
S režiserom, scenaristom i producentom sa studijama dramaturgije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, razgovaramo o filmu, njegovom odnosu prema Bosni i Hercegovini te sličnostima BiH i Meksika.
BUKA: Svjetska premijera filma je u Sarajevu. Zašto ste odabrali baš Sarajevo Film Festival, ili je ipak Vas odabrao festival?
Sarajevo Film Festival zauzima veoma važno mjesto u mom životu i srcu. Vjerovali su u moj prvi rad, dokumentarni film “Buba” iz 2011. godine, i mogućnost da ovdje premijerno prikažem svoj prvi igrani film čini me ponosom jer je to jedan od najvažnijih festivala na svijetu. Osim toga, Sarajevo mi mnogo znači, mogao bih ovo mjesto nazvati domom. Poslali smo naš film i imali smo sreće što smo bili odabrani u BH sekciji. Premijera na Sarajevo Film Festivalu je najveća nagrada za mene.
BUKA: Zašto Zelena Vrata, koja je simbolika tog imena i šta ta vrata zapravo predstavljaju?
Jednom sam pitao zašto ima toliko zelenih vrata u Sarajevu, a neko mi je rekao da je to simbol prelaska iz fizičkog u duhovno stanje. Ne znam je li mi lagao, ali ta ideja mi je ostala u mislima i odlučio sam film nazvati “La Puerta Verde” (Zelena Vrata).
BUKA: Likovi u filmu, iako je radnja smještena u Meksiku, i iako se radi o glumcima iz te države, imaju bosanska imena. Zbog čega?
Studirao sam dramaturgiju na ASU, a dok sam to radio, pisao sam scenarij koji sam prvobitno želio snimiti ovdje. Zato su imena bosanska, inspirisana ljudima koji su obilježili moj život tokom godina koje sam proveo u Sarajevu. Vremenom je scenarij rastao i odlučio sam prilagoditi priču Meksiku, ali sam zadržao imena i neke situacije iz drame.
BUKA: Još jedna poveznica između Meksika i Bosne i Hercegovine je vjera u pseudonauku, vjera u paranormalne stvari, u vidovljake, isceljite. Koliko je u stvarnom životu u Meksiku prisutno posjećivanje iscjeljitelja?
Bosna je sličnija Meksiku nego što mislimo. Zemlja toliko daleka mogla bi nas navesti da vjerujemo da nemamo ništa zajedničko; međutim, toplina ljudi, njihova radost, želja da piju alkohol i uživaju u jednostavnim trenucima života nas zbližava. Obje zemlje dijele vjeru u tradicionalnu medicinu; ideja da postoje iscjelitelji koji mogu pomoći kod bolesti dolazi iz prošlosti koja nam je pokazala da smo društva koja vjeruju i imaju nadu. Danas postoji rastući trend povratka zemlji i korijenima—Ayahuasca, Peyote i gljive postali su vrlo popularni, a mnogi zarađuju na tome. Međutim, pravi iscjelitelji često ostaju skriveni i često ne naplaćuju ništa, već prihvataju nešto simbolično, kao što je 10 KM, ili traže da im kupite bijelu svijeću ili kutiju cigareta.
BUKA: Iz teasera koji smo vidjeli može se naslutiti da je vjera najjača onda kada se nadamo izliječenju. Jeste li ispitivali sociološke aspekte vjerovanja u iscjeljitelje?
Kaže se da vjera pomjera planine i da je um moćniji od tijela. Kada iskoristimo ovaj aspekt, dešavaju se čuda. Vjerujem da smo svi sposobni promijeniti svoju sudbinu; pitanje je suočiti se sa svojom stvarnošću s jakim umom koji nam pomaže da prevladamo izazove. Iscjelitelji pomažu ljudima da dobiju nadu za život ili ozdravljenje, što je njihova uloga u životu: biti duhovni vodič koji ne radi sav posao, već vas potiče da vjerujete u sebe.
BUKA: Koliko su zapravo teške borbe porodica djece oboljele od raka i kako ste razvijali likove? Kako je tekao istraživački proces?
Radili smo ruku pod ruku sa Udruženjem koje podržava borbu protiv karcinoma kod djece “Aquí nadie se rinde” (Ovdje se niko ne predaje) u Mexico Cityju, i želio sam da lik Emine bude vrlo stvaran, pa sam intervjuirao majke sličnih godina, socijalnog statusa i profesije kao Emina. Mnoge od njih su se složile da ne žele da njihova djeca znaju da imaju rak, pa su izmišljale priče, međutim, djeca su pametna i savršeno znaju šta se dešava u njihovom tijelu. Ovo putovanje je bilo vrlo zanimljivo, jer sam otkrio da mnoge mlade majke s bolesnom djecom žele nastaviti živjeti kao mlada osoba bez ikakvih briga, zbog čega djeca s rakom brzo sazrijevaju i ponekad izgleda kao da su iste starosti kao i majka, baš kao što se dešava u filmu s Eminom i Benjaminom.
BUKA: Koliko daleko smo spremni da idemo da spasimo ljude koje volimo, jedno je od pitanja kojim se bavi Vaš film. Postoji li uopšte odgovor na to pitanje i čime se mjeri ta udaljenost?
Koliko daleko idemo da spasimo ljude koje volimo? To je pitanje koje boli i tjera nas na razmišljanje. Moj otac je bio nuklearni inženjer koji je uvijek mislio da je život napravljen od atoma, sve, čak i osjećaji, sve dok rak nije ušao u naše živote. Vidjeli smo sve vrste ljekara, sve dok jednog dana jedan ujak nije doveo iscjelitelja u kuću koji je izveo ritual na njemu i zahvaljujući tome moj otac je mogao živjeti još 3 godine nakon što su ga već otpisali. Iscjelitelj mu je rekao da promijeni stil života i posao, ali moj otac se vratio u postrojenje da radi s 300 ljudi, pa se rak vratio 3 godine kasnije i moj otac je umro, ali nam je ostavio naslijeđe i lekciju. Vjerujem da kada se neko koga volite razboli, sve što želite je da ta osoba preživi, zato idete na kraj svijeta da pronađete lijek. Ovim filmom ne želim da ljudi prestanu vjerovati u tradicionalnu medicinu i da traže iscjelitelja, ali želim pokazati da uprkos svim okolnostima, nikada ne treba prestati vjerovati u sebe i prije svega, nikada ne treba odustati.
BUKA: Osim režije, vi ste radili i scenario. Je li Vam bila otežavajuća ili olakšavajuća okolnost što ste imali veću slobodu odstupanja od scenarija i je li teže ekranizirati svoj ili tuđi scenario? Ima li tu uopšte razlike?
Pisanje i režija su vrlo različiti poslovi, ali mogućnost da na setu odlučite da li se scenarij mijenja ili transformiše je privilegija. Imao sam sreću da radim sa Sofijom Espinosom i Robertom Sosom, oboje vrlo poznatim i priznatim glumcima u Meksiku i Latinskoj Americi, koji su mi mnogo pomogli u filmu, jer sam odlučio kombinovati poznate glumce s ne-glumcima, što daje svježinu filmu i istovremeno oboje uče o disciplini i prirodnosti. Scenarij je inspirisan smrću mog oca, ali je prilagođen životu samohrane majke. Mogućnost da radim od početka zajedno sa svojim učiteljima Elmom Tataragić i Srđanom Vuletićem i da ga razvijam godinama s iskustvima koja su proživljena, rezultirala je filmom koji je možda malo čudan, ali pun istine, zelenim vratima kroz koja ćemo svi jednog dana proći.