Razglednice su tu da uhvate onaj specifični momenat koji pokušavamo prenijeti našim najdražim sa neke turističke destinacije na kojoj smo se obreli. Najčešće tražimo one sa najefektnijim slikama, obično utopljenim u blještavilo svjetala ili u opću veselost plaža, potom našaramo par fraza o tome kako je sve divno, i pošaljemo ih negdje daleko od mjesta na kojem smo trenutno. Kada se nađu u rukama naših voljenih, ovi mali kuriri pažnje i foliranja u jednoj kompaktnoj smjesi, kokteli idealiziranih slika i naših, manje ili više toplih ali čecto probranih riječi, postaju sredstvo pomoću kojeg smo mi dinamički premostili i prostor i vrijeme i dočarali nekom drugom naš doživljaj nekog grada ili osunčane morske obale.
Masovne grobnice su, pak, statički monument zločinaštvu. Vrijeme i prostor su ovdje sitno izmrvljeni među grumenjem zemlje, smrt postaje provjerena glasina kroz svaki leš koji trune i sve što nam ostaje su riječi kojima bilježimo to što kasnije nazivamo historijom. Ili poezijom. Već u naslovu pjesničke zbirke Masovne razglednice iz Bosne pjesnika i pozorišnog djelatnika Darka Cvijetića, naznačeno je stapanje motiva masovnih grobnica i razglednica, naizgled nespojivih motiva u normalnom svijetu.
Cvijetićeva zbirka, četvrta pjesnička u njegovoj umjetničkoj karijeri, bi u normalnoj državi bila bar omanji kulturni događaj. Kako je Bosna i Hercegovina daleko od bilo kakve slične kategorizacije, Cvijetiću je trebalo dugo da nađe izdavača. Kako se radi o izvanrednom djelu antiratnog modusa, tegobnom, bolnom, zahtijevajućem i nadasve originalnom, stavljanje zbirke na “čekanje,” i nije osobito iznenađujuće. Narodima treba još poezije o bezgrješnosti sopstvene kolektivne svijesti ili pak, jeftinih srceparajućih naduravanja voli me-ne voli me, koja idu od kafanskog štiha sijedih pjesničkih glava zaburenih u prazne čaše pa sve do ružičastih izlaganja nadobudnih pjesnikinja koje konstantno otkrivaju svijet. Svijet u kojem Darko piše i boravi je drugačiji. Preplavljen bolom koja traži suočavanje, to je svijet u kojem
Psi uz graničare civiljuju.
U masovnim grobnicama
Klupe su sve praznije.
Svijet u kojem dođeš na rat kao na čaj u pet,” u kojem “ništa ne pomaže rečenicama,” zemlja koja “se okreće da ne kapamo gore” krv našu, taj nikad sasvim potrošeni nusprodukt ratova.
Masovne razglednice iz Bosne će aterirati u vaše srce sasvim neočekivanom putanjom. Antiratnost zbirke, njen sačuvani, usparani individualni humanizam, kategorija koju danas pokušavaju preoteti etnički kolektiviteti u svom vrištanju bez dna, je, čini mi se, neponovljiva u smislu svoje jedinstvenosti, orijentacije prema boli, gledanja u oči svih nemani koje su još uvijek oko nas u medijskoj igri nezavršenosti balkanskih ratova. Potraga za nebom, metafizička i bolna, postaje otežana danas, u ovom svijetu koji smo naslijedili sa pečatom ratnih zločina, jer kako Cvijetić kaže:
Koliko neba treba –
Ako ga i oni traže
Koji su skrivali grobišta?
Nakon masovnih grobnica živimo sa “tišinama u grlu” srećuci naše “školske iz čaršije” koji su “zbog dometa Facebooka zaboravili minobacače”. Osjećaj “svejednosti” koji čini da se “muha može čuti u nama” također čini da svi postajemo “insekti” što “sakupljaju mrtve dječake u teglice”. A sve tako isto, identična boja naših krvi i dominacija crva, zadnjih sudija s kojima se suočavamo i koji “ne dijele ljude po vjeri… nego po sandučnoj muci do njih.”
Jezička kompleksnost ove poezije se reflektira ne samo u Cvijetićevom izvrsnom smislu za stvaranje novih riječi, pletenje efektnih kovanica, ili pak u čestoj neočekivanosti njegovih snažnih poetskih slika već i u čistom poigravanju sa jezikom, tim oruđem i punoće i praznine, ali svakako možda jedinim oruđem i oružjem koje nam omogućava preživljavanje. Jezikom danas stapamo čistotu snijega, taj istrošeni simbol nevinosti sa zlom koje u njemu skriveno obitava:
Pa hulja pa hulja
Pahulja
Pa snijeg.
Uzaludno bi bilo nabrajati Cvijetićeve jezičke inovativnosti na mikro-nivou ove zbirke, riječi kao što su buncizam, napraporen, prstokršje, mrazarije, otišlost, nedogodiv, samsao se Kafka i sličnih originalnih tvorevina kojima ova zbirka pršti, jer se radi o pjesmotvorju koje podjednako dobro funkcionira i na nivou pojedinačnog stiha, ali i cjeline koja, maljevski snažno ali i klinički precizno, razara ljudsku nevinost iz perspektive postzločinackog svijeta. U zbirci, dakle, postoji čitav niz nezaboravnih stihova, da si dopustim mrvicu patetike, koji funkcioniraju unutar svojih pjesničkih cjelina, ali ostaju prvenstveno zapamćeni i po snazi individualne poetske slike, kao recimo kad Cvijetić povezuje poznatu situaciju iz Crvenkapice sa ratnim kontekstom:
Kako su ti kako su ti
Velike oči
Rekla je snajperisti.
Ili, drugi primjer, stara brojalica iz djetinjstva koja u užasu rata nenadano poprima obrise potpune morbidnosti:
O mrak…
Sava raka tini.
Bija baja.
Tamna
Sava raka.
Tini bija
Tika taka bum.
Iako su i tematski i na nivou vokabulara sve pjesme zbirke uvezane i prožimaju se stvarajući originalno pjesničko tkivo koje vrišti svojom antiratnošću, postoje ovdje i pjesme koje, bar naizgled, iskaču iz tematskog koncepta, ali koje nisu nimalo manje bolne zbog toga, kao što je to slučaj sa pjesmom Preplišani medo, potpuno nevjerovatno, u poetskom smislu, uspjelom vinjetom o dječijoj bolesti, tragedijama mladih života koji se gase zbog proizvoljnosti sudbina koje su nam dodijeljene. Ova pjesma, i još nekoliko njih, će vam se urezati ne samo u moždane vijuge, već predstavljaju onaj dio Cvijetićevih stihova pri čijem čitanju će vam “riječi ,” sasvim polako, i sasvim neminovno, “ucurivati u oči”. Razgranatost prenesene boli, moćna a kapilarno sitna, djeluje kao koheziona sila u Cvijetićevom mračnom univerzumu. Istovremeno je taj mrak nabijen suptilnom toplinom.
Ako postoji išta što bi se ovoj zbirci moglo prigovoriti, to je, vjerovatno, pjesnička tendencija da postavi nivo apstrakcije u pojedinim pjesmama previsoko, čak i za uvježbane i pripremljene čitateljke i čitatelje. Ipak, više od svega, ova zbirka kao “rafalski razmak među mecima” opominje na vezu između razglednica i masovnih grobnica. Jer, šta zapravo još reći o zločinima nakon ovog Cvijetićevog stiha iz pjesme O pasjim sinovima, Borise Davidoviču:
Prvo je njoj kazao
Kako ima duboke oči.
Kasnije se nama kleo
Da su mu to
Najdublje
Izvadene oči.
Uvijek je, kako Cvijetić kaže, “godinu dana od nečije smrti”.
Tekst preuzet sa sajta Marginalac