Prva knjiga
1. Plemenitost i blagost nasledio sam od svoga dede
Vera.[13]
2. Skromnost i muževnost od onoga što se o mome ocu [14] priča
i što još sam znam o njemu.
3. Po majci[15] strah božji i darežljivost i ne samo strah
od rđavih dela, već i od rđavih misli; od nje sam još nasledio i to da živim
umerenim životom, daleko od života bogataša.
4. Od svoga pradede[16] primio sam načelo da ne posećujem javne
zabave, predavanja i recitacije i prihvatio običaj da držim u kući dobre učitelje
i ubeđenje da na takve stvari treba u velikoj meri trošiti.
5. Moj vaspitač[17] naučio me je da se ne oduševljavam ni za
„zelene“ ni za „plave“, ni za „okrugli“ ni za „duguljasti štit“; ulio mi je moć
da istrajem u naporima i da budem zadovoljan malim; osposobio me je da se sam
umem latiti posla; da se prihvatim mnogih stvari i da nerado slušam klevete.
6. To što se ne bavim ništavnim stvarima, imam od Diogneta;[18]
što ne verujem u priče čudotvoraca i čarobnjaka o bajanju i isterivanju demona
ni u druge stvari te vrste; što se ne bavim odgajanjem prepelica niti me nešto
slično može da zaludi; što volim da čujem i iskrenu reč; što sam upoznao
filozofiju; što sam prvo slušao Bakheja, pa Tandasida i Markijana; što sam još kao
dete pisao dijaloge; što volim grubo ležište prekriveno samo krznom, i što uopšte
imam navike koje odgovaraju životu grčkih filozofa — zasluga je Diogneta.
7. Blagodareći Rustiku,[19] saznao sam da svoj karakter
treba ispravljati i sređivati; nisam upao u sofističko oduševljenje; nisam
pisao o naučnim teorijama, nisam izgovarao izreke koje treba da pobude na
vrlinu, niti sam se prikazivao kao asket ili dobrotvor; nisam želeo da postanem
govornik, pesnik ili kakav duhovit čovek; nisam kod kuće oblačio svečano ruho
niti sam činio nešto slično; svoja pisma pisao sam jednostavno i prirodno, onako
kao što je bilo njegovo pismo poslato iz Sinuese[20] mojoj majci; čim su ljudi
koji su me uvredili ili učinili bilo kakav prestup prema meni sami hteli da
opet poprave svoju krivicu, popuštao sam i pomirio se sa njima; navikavao sam
se da pažljivo čitam i da se ne zadovoljavam samo time što ću površno shvatiti samo
sadržinu; brbljivcima nisam lako verovao; i upoznao sam se sa spisima
Epiktetovim, koje mi je on dao iz svoje biblioteke.
8. Od Apolonija[21] sam primio slobodu mišljenja i načelo da
se ništa ne sme ostaviti slučaju, nego da se u celokupnom svome delanju ni
jedan jedini trenutak ne sme imati pred očima ništa drugo nego razum; još sam
primio postojano držanje u teškim patnjama i zbog gubitka deteta i u
dugotrajnim bolestima; on sam bio mi je živi primer kako jedan te isti čovek može
biti i veoma energičan i popustljiv; poučavajući druge, nije nikad bio nestrpljiv;
u njemu sam upoznao čoveka koji je svoju veštinu i iskustvo u pretresanju naučnih
pitanja smatrao za najneznatniju od svih svojih vrlina. Od njega sam naučio
kako treba primate tobožnje usluge svojih prijatelja i da radi njih niti treba žrtvovati
svoju nezavisnost, niti se opet mora ravnodušno preći preko njih.
9. Sekst[22] me je uputio da budem ljubazan; dao mi je
primer kakva treba da bude kuća kojom upravlja otac; od njega sam saznao da
treba živeti po prirodnim zakonima; naučio me je neusiljenom dostojanstvu;
upoznao sam njegovu veliku pažnju i brigu za prijatelje; njegovo strpljenje
prema neupućenim i neukim ljudima; njegovu sposobnost da se svakome prilagodi, tako
da je druženje s njim bilo prijatnije od bilo kakvog laskanja, a istovremeno je
svim tim ljudima ulivao poštovanje; on me je osposobio da pronađem i sredim
svoja životna načela; nikada nije ispoljio gnev i nikada ga nije obuzela
nikakva strast; nego je, naprotiv, u isto vreme bio i sasvim nepristrasan i
veoma ljubazan; video sam i njegov način kako nenametljivo izriče pohvalu; kako
je njegovo bogatstvo u znanju i kako se, ipak, njime ne razmeće.
10. Filolog Aleksandar[23] naučio me je šta je obzirnost; on
nije pogrdnim rečima uhvatio i prekorevao učenika kad bi ovaj upotrebio neki
varvarski, pogrešni ili grubi izraz, nego je u vidu odgovora ili potvrde, ili
izmenjujući misli o toj stvari a ne o toj reči, ili na neki drugi sličan i kao
uzgredan način, spretno isticao baš onu reč koju je ovaj morao da upotrebi.
11. Od Frontona[24] sam saznao kolika je zavist i
spletkarenje i neiskrenost kod tirana i da naše plemstvo, naši patriciji, imaju
manje čovekoljublja nego ostali ljudi.
12. Platonik Aleksandar[25] ulio mi je osobinu da ne govorim
često i bez potrebe i da ni u pismu ne napišem kako „nemam vremena“, te da se
tako, izgovarajući se prilikama oko nas, neprestano ne izvlačim od dužnosti
koje nam nameću odnosi prema našim bližnjima.
13. Katul[26] me je naučio da ne odbacujem prijatelja koji
me, makar i bezrazložno, zbog nečega optužuje, nego da pokušavam da mu ponovo
povratim pređašnje raspoloženje i naklonost prema sebi; da o svojim učiteljima
govorim samo dobro i da to činim iz ubeđenja, kao što se priča za Domicija i
Atenodota;[27] najzad, da iskreno volim svoju decu.
14. Od brata Severa[28] nasledio sam smisao za domaći život u
ljubavi i ljubav prema istini i pravdi; preko njega sam upoznao Trazeja,
Helvidija, Katona, Diona i Bruta i stekao predstavu o demokratskom uređenju,
koje počiva na ravnopravnosti među građanima i na slobodi govora svih ljudi, i
o monarhiji u kojoj sloboda podanika vredi više nego sve ostalo. Njegova je
zasluga i to što sam duboko i nepokolebljivo cenio filozofiju; primio sam njegovu
sklonost da činim dobro i obilno delim poklone; stekao ubeđenje da se od svojih
prijatelja uvek mogu nadati najboljem i da mogu verovati njihovoj ljubavi; imam
i njegovu otvorenost prema onima koji se sa njegovim postupcima nisu slagali: i
iskrenost prema prijateljima koji nisu morali da nagađaju šta on želi, a šta ne,
jer je bio otvoren prema njima.
15. Od Maksima[29] sam naučio da vladam sobom i da po svaku
cenu istrajem na dobrom putu; da uvek, a naročito za vreme bolesti, sačuvam
vedrinu duha; da uskladim svoj karakter onom lepom mešavinom ljubaznosti i
ozbiljnoga dostojanstva; video sam kako je on bez muke i roptanja vršio svoje
dužnosti; kako su svi imali poverenje u njega; kako je, kad god bi što rekao, isto
tako i mislio, a sve što bi uradio, činio je bez ikakvih rđavih namera; kako se
ničemu nije divio, ništa ga nije moglo izbaciti iz ravnoteže, nikad nije ni žurio
ni oklevao, niti je bio u neprilici ili utučen; nikad nije vidno isticao svoju
ljubaznost ili neljubaznost, nije se ljutio niti je bio podozriv; upoznao sam
njegovu dobrotu, njegovu sklonost praštanju i njegovu ljubav prema istini;
osetio sam da je to čovek koji zna kuda ide, a ne čovek koji se, pometen, vraća
na pravi put; znam da niko nikada nije imao prilike da pomisli kako ga on
prezire, ali i da se niko ne bi usudio da sebe smatra boljim čovekom nego što
je on; umeo je da se ljubazno ophodi…
16. Od oca[30] sam nasledio blagost i nepokolebljivu postojanost
u stavu koji bi zauzeo posle dugog razmišljanja; isto tako, njegovu uzdržljivost
prema prividnim počastima; njegovu ljubav prema radu i njegovu istrajnost; i to
što je umeo da čuje one koji su imali da predlože nešto što bi bilo od opšte
koristi; što je sa svakim postupao prema njegovim zaslugama i svakome davao ono
što je zaslužio; što je znao gde treba pritegnuti, a gde popustiti; što je ukinuo
ljubav sa dečacima; zatim njegovo druželjublje; njegove ustupke prijateljima,
koje nije primoravao ni da stalno ručavaju sa njim, ni da ga na putu prate,
nego je uvek bio podjednako raspoložen i prema onima koji su, zbog nekog važnog
razloga, ostajali kod kuće; što je na sednicama sve oštroumno i ne žureći se
ispitivao a nije pre vremena prekidao istraživanje i zadovoljavao se površnim
razlozima; nasledio sam njegovu veštinu da sačuva prijatelje; njemu oni nisu
bili suvišni, ali nije ni ludovao za njima; od njega sam naučio da budem uvek veseo;
da prozirem daleko u budućnost i budem spreman na svaku i najmanju slučajnost,
ali da, pri tom, nikoga ne uznemiravam; uočio sam da je za vreme njegove
vladavine nestalo klicanja i laskanja bilo koje vrste; da je stalno vodio nadzor
nad potrebnim uredbama i razumno upravljao javnim dobrima; da je mirno podnosio
nezadovoljstvo uobičajeno u takvim slučajevima; prema bogovima bio je bez
praznoverja; i da, što se ljudi tiče, nije išao za tim da bude omiljen; uopšte,
nije težio da se dopadne i nije činiο nikakve ustupke svetini, nego je u svima
prilikama čuvao svoje trezveno rasuđivanje i svoj određeni stav: bio je
neprijatelj prostačkih shvatanja i svih novotarija; umeo je da skromno i bez
gordosti koristi sve stvari koje život čine lepim, i koje sreća tako obilato
nudi; u svojoj skromnosti radovao se onome što je imao, a ono što nije imao,
nije mu ni bilo potrebno; niko za njega nije mogao reći da je sofista,
brbljivac ili cepidlaka, nego da je čovek zreloga duha, savršen u svakom pogledu,
nepristupačan laskanju, priroda koja ume da upravlja i sobom i drugima; uza sve
to, treba pomenuti da je prave filozofe poštovao, a one koji to nisu bili, nije
prekorevao; ali nije dozvoljavao da oni utiču na njega; zatim, tu je njegov način
ophođenja i njegova ljubaznost koja ipak nikada nije prelazila granice; onda,
još njegova odmerena briga za telo i to što nimalo nije ličio na čoveka koji
preterano voli život niti se, iako nije bio sasvim ravnodušan prema tome,
trudio da sebe ulepša, nego je živeo tako da su mu, blagodareći toj pažnji,
lekar, lekovi ili bilo kakva spoljna lečenja bili veoma retko potrebni.
Odlikovao se jednom naročito lepom osobinom da se bez ikakve zavisti povlači prema
ljudima koji raspolažu nekim naročitim znanjem, rečitošću na primer, temeljnim
poznavanjem zakonodavstva, etike ili kakve druge stvari, i da se zajedno sa
njima trudi kako bi svaki od njih bio cenjen prema svojim sposobnostima; i sve
je to radio ugledajući se na svoje pretke, ali nije namerno stvarao utisak da
se drži baš njihovih običaja; nije bio ni kolebljiv ni nestalan, već se rado
zadržavao na istim mestima i istim poslovima; posle jakih napada glavobolje
brzo se razvedravao i oduševljeno se opet vraćao svojim uobičajenim poslovima;
retko i u malom broju slučajeva je nešto tajio, pa i to samo ako je bilo u pitanju
opšte dobro; kada su priređivane javne igre, podizale se zgrade, delili pokloni
ili se obavljalo nešto slično, bio je razuman i odmeren kao čovek koji vodi računa
samo o onome što je potrebno, a ne brine se za slavu koja bi mu njegova dela
mogla doneti; kupao se uvek samo kada je tome bilo vreme; nije se podavao
strasti da neprestano zida i gradi; nije se zanosio ni dobrim jelima, ni
tkanjem i bojom odela, ni lepotom mladih tela; odelo mu je stizalo iz Loriuma,
sa njegovog imanja u ravnici, a najveći deo svojih potreba nabavljao je iz
Lanuvija. Seti se i toga kako je u Tuskulu postupio prema cariniku koji ga je
molio i drugih sličnih crta njegovoga karaktera; nije u njemu bilo ničega oštrog,
ničeg nepristojnog, preteranog ili neumerenog, a najmanje je bilo neumoljive
strogosti zbog koje bi mogao reći: „Do znoja!“; sve je na njemu do sitnica bilo
smišljeno, nije bilo ni žurbe ni nemira, jedno je odgovaralo drugome, a sve je čvrsto
I snažno bilo usklađeno sa samim sobom: moglo bi se i za njega reći ono što se
govori za Sokrata, da je bio u stanju i da se odrekne i da uživa takve stvari
koje prosečni ljudi nisu u stanju da odbiju, a u uživanju njihovom nemaju mere;
ako je čovek postojan, jak i trezven u oba ova slučaja, onda je to dokaz
njegovog ispravnog i nesalomljivog karaktera, a takav je bio moj otac u
Maksimovoj bolesti.
17. Bogovima imam da zahvalim što sam imao valjane pretke,
dobre roditelje, dobru sestru, dobre učitelje, dobru porodicu, rođake i
prijatelje; kratko rečeno, skoro samo dobre ljude oko sebe, i zato što se
nikada nisam toliko zaboravio da učinim prestup prema nekome od njih, iako sam,
da se samo ukazala zgodna prilika, bio u stanju da zaista učinim tako nešto. Samo
dobroti bogova zahvaljujem što se nije desilo ništa što bi moglo da me dovede u
iskušenje; zahvaljujem im što nisam dugo bio vaspitavan kod miljenice moga dede
i što sam svoju mladost sačuvao čistu, a nisam pre vremena počeo da trošim
svoju mušku snagu, nego sam je sačuvao preko uobičajenog vremena; što sam za
gospodara imao jednog vladara i oca koji me je oslobodio svake oholosti i
najzad doveo do saznanja kako je i na dvoru moguće živeti bez telesne garde,
bez sjajnih odela, lučunoša, kipova i sličnoga sjaja; kako je, štaviše, sasvim
moguće da vladar živi skoro u istim uslovima kao i običan građanin, a da zato
ipak ne bude ni malodušniji ni manje ravnodušan kada su u pitanju brige za opšte
dobro. Što sam imao brata[31] koji me je svojim čestitim životom podstakao da
se i ja staram o sebi i koji me je u isto vreme veselio svojim poštovanjem i
ljubavlju; što nisam imao decu koja bi bila glupa ili sa nekim telesnim
nedostacima; što u govorništvu, pesništvu i u ostalim mojim studijama nisam napredovao
više nego što treba, jer bih ih, možda, da sam primetio kako u njima lepo
napredujem, nastavio; što sam svoje vaspitače brzo uzdigao na položaje, za
kojima su izgleda težili; i što ih, dok su još bili mladi, nisam samo tešio
nadom da ću to učiniti kasnije; što sam upoznao Apolonija, Rustika i Maksima; što
sam često i živo razmišljao o načinu prirodnoga života, tako da — ukoliko to
zavisi od bogova i darova koje oni daju, od njihove pomoći i nadahnuća — ni
sada ništa ne preči da živim po prirodi; ako sam još uvek daleko od toga
ideala, onda je to moja krivica, jer nisam slušao božje savete i njihova — da
ih tako nazovem — neposredna otkrovenja; bogovi su mi dali što je moje telo
moglo tako dugo da lzdrži sve napore ovakvoga života; što nisam imao dodira sa
ljudima kao što su Benedikt i Teodot, nego sam uspevao da se oslobodim ljubavne
strasti kad bi me ona obuzela; što nikad nisam učinio ništa zbog čega bih
kasnije morao da se kajem, iako je to bio razlog moje česte ljutnje na Rustika;
što je moja majka, kojoj je bilo suđeno da umre rano, poslednje godine svoga života
provela sa mnom; što, kad sam hteo da pomognem siromaška, ili nekoga koji se
nalazio u nevolji, nikada nisam morao čuti da za to nemam novaca; što ja sam nisam
nikada bio u takvoj nevolji, da bih od nekog drugog morao nešto uzeti; što sam
imao ženu tako poslušnu, tako nežnu i tako jedno stavnu; što sam svojoj deci
umeo da nađem primerne vaspitače; što sam u snu primao mnoge korisne savete,
pre svega one kojima imam da zahvalim što sam prestao da izbacujem krv, što se
izgubila moja nesvestica i za uputstvo onoga čoveka u Kajeti: „Kako ćeš se
poslužiti tim sredstvom“; što, uprkos svojoj žudnji za filozofijom, nisam pao u
ruke nekog sofiste; što nisam gubio vreme čitajući njihove spise, niti dospeo
dotle da rešavam logične lažne zaključke i da se rasplinjavam u raspravljanju o
nebeskim pojavama. Jep svi ovi poslovi traže božju pomoć i sreću.
Marko Aurelije
Pisano među Kvadima kod Granua.
[13]««— Ver: Marcus Annius Verus (umro 138. n. e.).
[14]««— otac Annius Verus.
[15]««— majka Domitia Lucilla, ili, prema podacima Kapitolina,
Domitia Calvilla.
[16]««— praded: ili Annius Verus, praded po ocu, rimski senator
i pretor, ili Katilije Sever (Catilius Severus), praded po majci.
[17]««— Ko je ovaj vaspitač kojega Marko Aurelije ne
pominje? To što filozof ne navodi njegovo ime, dokazuje da ga je Aurelije neobično
voleo i da je ovom učitelju bio neobično zahvalan jer ga pominje odmah iza članova
svoje porodice. Možda je ovaj čovek bio opšte poznata ličnost, pa prema tome
nije ni bilo potrebno da ga pisac naročito spomene. Neki misle da je to možda
neki Aleksandar iz Kotieona u Frigiji (vidi napomenu 11 u prvoj knjizi).
Zanimljivo je to da ni Kapitolin u biografiji cara Marka Aurelija ne spominje
toga čoveka po imenu, već samo kaže (caput 10) da je Marko plakao kad mu je
ovaj učitelj umro. — U Rimu su postojale četiri organizacije koje su imale za
zadatak priređivanje cirkuskih igara; one su raspolagale konjima i osobljem
koje je bilo potrebno za održavanje trka i stavljale su ih na raspoloženje
priređivačima igara uz odgovarajuću odštetu. Svaka od ovih organizacija je
imala svoju boju i vozači su na trkama nosili tu boju. Te četiri organizacije
su bile: 1. factio albata (beli), 2. Factio russata (crveni), 3. factio prasina
(zeleni) i 4. Factio veneta (plavi). Car Domicijan uveo je još dve (carske) boje:
zlatnu i purpurnu, ali se to nije dugo održalo. I narod je bio podeljen na četiri
stranke. Oduševljenje naroda prilikom igara bilo je ogromno i mogli bismo ga
uporediti sa oduševljenjem današnjih posmatrača utakmica između dva (ili više)
klubova. — Neki gladijatori (takozvani hoplómachoi) nosili su duguljast štit
(scutum), njihovi protivnici (provocatores) imali su okrugao štit (parma).
[18]««— Diognet (Diógnetos) je bio učitelj Marka Aurelija u slikarstvu,
kao što priča Kapitolin (c. 4: operam praeterea pingendo sub magistro Diogneto
dedit). — Prepelice su Grci držali već za vremena Sokrata i Platona. — Bakhej je
bio prvi učitelj filozofije. On je stajao na čelu Platonove Akademije. — Tandasid
i Markijan su nepoznata imena. Izgleda, štaviše, da nam ona nisu predata u
pravilnom obliku, nego su prilikom prepisivanja rukopisa pretrpela izmene, te tako
došla do nas u iskvarenom obliku. Ime Markijan treba, možda, prepraviti u
Maecianus, ili Metianus koji je bio učitelj Marka Aurelija u pravnim naukama.
[19]««— Rustik (Rusticus) je bio stoički filozof i carev
intiman prijatelj. Car ga je odlikovao i uzdigao do visokih počasti. U svome
delu ga pominje dvaput.
[20]««— Sinuesa je grad u Lacijumu. Mesto je poznato kao vinorodno.
— Epiktet, rođen oko 60. n. e. u Hieropolisu u Frigiji. Kao rob je došao u Rim,
gde je došao u dodir sa stoikom Musonijem Rufom. Car Domicijan ga je prognao iz
Rima. Flavije Arijan (Flavius Arrianus) sku-pio je predavanja svoga učitelja
Epikteta u osam knjiga „diatribai”.
[21]««— Apolonije, stoički filozof iz Halkide. Njega je car Antonin
(Antoninus Pius) pozvao u Rim i poverio mu vaspitavanje Marka Aurelija.
[22]««— Sekst (Sextos) iz Heroneje (Chaironeia u Beotiji, Grčka),
rođak Plutarhov (Plútarchos), stoički filozof, odličan prijatelj cara Marka
Aurelija.
[23]««— Aleksandar (Aléxandros), gramatik iz Kotiejona u Frigiji,
bio je učitelj grčkog jezika caru Marku Aureliju i njegovom bratu (adoptivnom)
Veru.
[24]««— Fronton (Fronto) iz Cirte u Numidiji (Afrika),
poznati retor u Rimu za vreme cara Hadrijana (117-138). Sačuvana nam je njegova
prepiska sa Markom i ona nam pokazuje koliko je car obožavao svoga učitelja i prijatelja.
[25]««— Aleksandar, platonik i prijatelj carev, takođe
njegov sekretar.
[26]««— Katul Cina (Catulus Cinna), neki stoik.
[27]««— Domicije i Atenodot. Domicije (Domitius) je jedan od
Markovih predaka po majci, a Atenodot je, verovatno, Frontonov učitelj.
[28]««— Brat Sever (Severus): ne zna se ko je to. Marko Aurelije
nije imao brata i zato neki izdavači i komentatori misle da je u tekstu
prvobitno stajalo Ouérou (Veru). Ali Ver, (adoptivni) brat Markov, nije bio čovek
takvih sposobnosti da bi ga Marko toliko hvalio. Verovatno je to ime nekog
peripatetika Klaudija Severa (Claudius Severus). Taj Klaudije je bio otac
Markovog tasta (?). — Thrasea Paetus, stoik, koji je izgubio život pod Neronom.
Helvidije Prisk (Helvidius Priscus), republikanac, osuđen na smrt od cara
Vespazijana (69-79). — Katon Mlađi (M. Porcius Cato), Dion iz Pruze (sa
nadimkom „Zlatousti“, Chrysostómos), Brut (D. lunius Brutus), ubica Gaja Julija
Cezara. Sve su to bili ljudi koji su izgubili život zbog svog republikanskog
ubeđenja, kao mučenici.
[29]««— Klaudije Maksim (Claudius Maximus), stoički filozof,
koga je Marko Aurelije visoko cenio.
[30]««— otac: njegov adoptivni otac Antonin (Pius). — Pederastija je bila porok
kod starih Grka. Kod Doraca je pederastija bila čak od strane države organizovana.
Stariji je bio odgovoran za telesno i moralno obrazovanje i vladanje mlađeg i u
bici je stariji (erón, erastés) stajao pored mlađeg (erómenos). Tek rimsko
zakonodavstvo (Justinijan) je preduzelo korake protiv pederastije.
[31]««— Brat: Lucije Ver čiji primer bi pre mogao da odbija nego
da privlači. Majka: Domicija Lucila (umrla 156). — Stari su verovali u snove
(uporedi Homera) koje šalju bogovi, a naročito Asklepije (Aesculapius), bog lekarske
veštine. — Zanimljivo je da Marko Aurelije tako lepo govori o svojoj ženi za
koju biograf Elije Kapitolin (Aelius Capitolinus) veli (c. 19): Faustinam satis
constat apud Gaietam condiciones sibi et nauticas et gladiatorias elegisse. A o
njenom sinu Komodu veli: multi ferunt Commodum ex adulterio natum. Nemoguće je
zamisliti da Marku Aureliju nije bilo poznato šta se u Rimu zuckalo. Nesreća za
toga blagog čoveka je bila u tome što je imao takvoga sina: čudovište, za koga
isti biograf veli: si felix fuisset (Marcus Aurelius), filium non reliquisset.
Otac se, doduše, trudio da svome sinu nađe najbolje učitelje, ali sve to nije
ništa pomoglo. Kolika li je razlika između ovakvog sina i tako plemenitog i
uzvišenog oca! — Benedikt i Teodot. Imena su, svakako, hrišćanska, a hrišćane
car nije voleo. To se može razabrati iz carevog „Dnevnika“. Držanje hrišćana u areni
smatrao je teatralnim. To njegovo shvatanje je pomalo neobično kad, s druge
strane, znamo kako je on lično gledao na stradanja i patnje i smrt. Ali su hrišćani
bili neprijatelji religije (i, prema tome, države) a car je spas rimske države
gledao u održavanju stare religije.
— Kod Kvada: Kvadi su bili germansko pleme u jugoistočnom
delu Germanije (kasnije Moravske).
— Reka Gran. Misli se na reku Gran koja se uliva u Dunav.
— Meteorologija ovde ne znači ono što kod nas, nego
bavljenje astronomijom, nebeskim stvarima.
— Sofisti, ili pseudofilozofi, pojavili su se nekako u
drugoj polovini petog veka pre n. e. Najpoznatiji sofisti su bili: Protagora, Gorgija,
Prodik (Pródikos), Hipija (Hippias). To su bili učitelji koji su za novac poučavali
bogatiju decu (filozofiju, književnost, matematiku, astronomiju, etiku, itd.).
Ne postoji apsolutno znanje i apsolutna istina. Međutim, učenje njihovo bilo je
napredno, jer oni su težili da sprovedu reformu političkosocijalnog života u
smislu razumnog napretka.
Fenomeni