Većinu ovih performansa Marina Abramović uradila je – van Beograda.
„Niko me pre nije pozvao da dođem. Ovo odsustvo nije bilo namerno s moje strane. Razlog za ovako dugo odsustvo je vrlo jednostavan, uz to Muzej savremene umetnosti je bio zatvoren zbog renoviranja čitavu deceniju ", objašnjava ona za BBC na srpskom zašto je napravila toliku pauzu od Beograda.
Nakon gotovo pola veka, Marina Abramović sa „Čistačem" stiže 21. septembra u Muzej savremene umetnosti.
Za BBC na srpskom govori o životu na Balkanu, ovom regionu u njenim radovima, ali i tome zašto je bol važan u njenim performansima i kako gleda na politiku u Srbiji.
O Balkanskom baroku i današnjoj politici
Kada se Marina na Venecijanskom bijenalu pojavila 1997. godine sa krvavim kravljim kostima, simbolima rata u bivšoj Jugoslaviji, javnost u Srbiji je bila šokirana.
Dok je čeličnom četkom skidala ostatke krvi i mesa sa kostiju, u pozadini su prikazivani video-snimci njenih roditelja i nje kako igra uz folklornu muziku sa Balkana. Po prostoriji su bile raspoređene posude sa vodom koje su pozivale na simbolično duhovno pročišćenje, poput velikih pehara na ulazu u crkve.
Marina je četiri dana – koliko je trajao performans – provodila šest sati čisteći kosti kojih je bilo više od stotinu.
„Balkanski barok, s jedne strane, predstavlja odgovor na užase rata na Balkanu, a s druge strane je metafora za bilo koji rat u bilo kom vremenu i prostoru.
„I dalje smatram da niko ne može da opere krv sa svojih ruku. Šta je urađeno – urađeno je.
„U isto vreme, verujem da je jedini način da ne budemo zarobljeni osećanjem krivice i kajanjem i da ne ponavljamo prošlost – da gledamo ispred sebe", kaže Marina Abramović.
Ovo se, kaže, „ne odnosi na način na koji jedna zemlja treba da bude vođena, već na to kako svako od nas gleda na život."
Čuvena umetnica objašnjava motive za performanse koji intrigiraju publiku.
Odrasla je u komunističkoj porodici, a kaže da je „politika nikad nije zanimala".
Ipak, objašnjava kako gleda na politiku u Srbiji.
„Čini mi se da od komunizma nije bilo nekih suštinski novih ideologija za koje bih pomislila da su dobre, ali dalje od toga moje interesovanje za tu temu ne dopire."
O mladima: „Bilo je vrlo malo onih koji su me podržavali kada sam počinjala u Jugoslaviji"
Izložbu koja stiže u Beograd, Marina Abramović posvetila je mladima. Zašto?
„Mladi ljudi u Beogradu su oni sa svežim idejama, misle na novi svet i predstavljaju našu nadu u budućnost.
„Bilo je jako malo onih koji su mene i moj rad podržavali kad sam tek počinjala da radim u Jugoslaviji. I to nije bio slučaj samo sa mnom već sa mnogim mladim umetnicima tada, pa smo zbog toga jedni drugima bili podrška."
Imati mentora i nekog ko je prošao kroz slična iskustva „bio je luksuz koji nismo imali u to vreme", dodaje umetnica.
„Umetnost kojom smo se bavili i naše ideje su bile toliko različite od onog što se smatralo prihvaćenim i etabliranim da nas je sistem mnogo češće odbacivao nego podržavao."
Marina Abramović: Naučite da praštate, ne strahujte ni od koga i ni od čega i sledite svoje srce.
Ovo je savet koji dajem svim mladim ljudima bez obzira na to gde se nalaze. Ali, u ovom delu sveta osećam da cinizam zaista mora da se prevaziđe i da svako ko želi da uspe u bilo čemu mora ove tri stavke da shvati što ozbiljnije.
Zato Abramović kaže da povratak u Beograd posle 50 godina karijere vidi „kao priliku da sa mladim umetnicima podeli sve što sam naučila i da im prenese poruku da je zaista sve moguće".
Iako dugo nije izlagala samostalno u Beogradu, dodaje da je imala „povremeno poneki rad na umetničkim festivalima koji su najčešće bili organizovani za, i od strane, mladih u Srbiji (kao Mikser festival) i to je još jedan razlog zbog koga je ova retrospektiva posvećena mladima".
„Postoji nekoliko važnih srpskih umetnika, kao što je Vladimir Veličković čije sam radove češće viđala u Parizu nego u njegovom rodnom gradu. To me uvek zbunjivalo.
„Nadam se da će sada, nakon njegove smrti, konačno biti napravljena retrospektiva u njegovu čast u muzeju u Beogradu. "
O bolu u performansima i neprestanom sedenju tri meseca
Bol ili strah od bola – ovo osećanje prožima gotovo svaki Marinin rad.
Od kada je skočila u zapaljenu zvezdu, preko performansa tokom kog je dozvolila da joj publika radi šta god želi, te su je isekli i obnažili, pa do dvanaestodnevnog sedenja tokom kojeg je sve telesne radnje obavljala pred prisutnima.
„Bol je za mene transformativni element koji vas vodi do drugačijeg stanja svesti.
„Paradoksalno je da prolazeći kroz stanje bola dostižete stanje koje je potpuno oslobođeno od bola."
Upravo „bol", ali ne samo fizički, kaže da je videla u očima 1.500 ljudi koji su uspeli da sednu naspram nje tokom tromesečnog performansa „Umetnik je prisutan" koji je 2010. godine održan u Muzeju MoMA u Njujorku. Ovo je i njen najpoznati performans – samu izložbu videlo je 750.000 posetilaca.
„Sedeti tri meseca je delovalo kao čitava večnost. Videla sam toliko bola i usamljenosti.
„Zaista sam pokušala da pružim bezuslovnu ljubav svakom paru očiju koji se našao naspram mene. Zaista sam osetila svu težinu postojanja gledajući u toliko očiju.
„Postoji potreba da se praznina ispuni. I može se ispuniti samo iskrenom ljudskom vezom i prenosom energije."
Ostatak intervjua pročitajte na BBC na srpskom