Maricu na jesen čekaju klupska takmičenja, a zatim i kvalifikacije za Svjetsko prventsvo u košarci. Za BUKU je govorila o emocijama nakon povrede, planovima i ambicijama tokom buduće solo, ali i reprezentativne karijere, a otkrila nam je i ko je njena najveća podrška.
BUKA: Na početku, čestitam za sjajnu igru, i žao mi je što je što nisi mogla igrati sve utakmice, koliko je tebi teško pala činjenica da ne možeš igrati?
Ako uzmemo u obzir da je to obnovljena povreda i da sam se tek oporavljala i vraćala od višemjesečne pauze i povrede koja me je odvojila od terena, jako teško. U istom momentu sam plakala zbog povrede i plakala zbog pobjede protiv Hrvatske kada smo se plasirali u četvrtfinale, dvije jake emocije u jednom momentu. Uvijek je teško biti van terena i gledati djevojke kada se bore na terenu, a nemoći im pomoći naročito kada se radi o četvrtfinalu i utakmicama koje odlučuju o plasmanu na Svjetsko prvenstvo. Teško, ali uz ove djevojke je sve lakše.
BUKA: Ipak bila si tu srcem.
Uvijek sam tu srcem. I navijanjem, ako ništa drugo trudila sam se da im da pružim podršku izvan terena i da ih savjetujem. Kada ne igram, možda sam u prednosti jer malo bolje vidim situaciju na terenu i mogu im pomoći.
BUKA: Kako sada teče oporavak?
Trenutno čekam posljednje konsultacije s doktorima kako bih nastavila s terapijom i rehabilitacijom koju ću jedan dio raditi u Sarajevu zatim i u Francuskoj gdje ću igrati sljedeću sezonu.
BUKA: Ti, ali i cijela ženska reprezentacija ostavljate srce na terenu, šta da očekujemo od kvalifikacija za svjetsko prvenstvo?
Pa srce na terenu sigurno. To uvijek možete očekivati od nas i da ćemo ući bez straha u svaku utakmicu. Naravno s poštovanjem prema drugim ekipama, ali nikako podcjenjivanjem. Mislim da smo kroz ovo prvenstvo stekle pobjednički mentalitet što je bilo jako bitno za našu ekipu i našu budućnost. Ipak smo mi mlada generacija imamo još mnogo godina pred nama. Trudićemo se da ostavimo svoj maksimum i da pokažemo zašto smo završile pete na Evropskom prvenstvu i da to nije slučajno. Smatram da mi možemo ravnopravno igrati sa bilo kojom reprezentacijom svijeta.
BUKA: Šta je najveći hendikep naše reprezentacije, je li to novac, uslovi, šta Vam nedostaje da budete još bolje?
Sve ono što je van terena i što nije u našim rukama je hendikep za nas. To su svakako finansije, kao i u svakom sektoru ili segmentu naših života u ovoj državi. Nadam se da smo svojim rezultatima i uspjesima, prvenstveno skrenule pažnju na sebe i da ćemo uz medijsku podršku promijeniti to stanje.
BUKA: Šta je najveća snaga naše ženske košarkaške reprezentacije?
Naše zajedništvo i timski duh koji imamo, ali i srce koje, ja kažem, niko nema srce kao mi i uvijek ću to ponoviti. Mi se poznajemo dugo i podrška smo jedna drugoj i van reprezentativnih obaveza, van okupljanja i takmičenja – u privatnom životu, ali i klubovima u koje odlazimo tokom sezone.
BUKA: Poslale ste snažnu poruku političarima, otkud toliko skromnosti da odbijete spektakularni doček i zamijenite ga prijemom kod gradonačelnice?
S jedne strane možemo reći da je skromnost jer mi želimo da smo uz ljude koji su zaista i iskreno uz nas. Mi najviše volimo kada su naša podrška djeca jer znamo da ona imaju najčistija srca i da su tu bez ikakve zle namjere. S druge strane, možda to nije bila naša skromnost jer time smo htjele poslati opomenu i upozoriti, dati do znanja ljudima kojima treba, da niko neće kupiti poene na našim uspjesima i da nam takvo okruženje ne treba nakon uspjeha nego u pripremnom dijelu kada nam treba podrška. Kada nam treba finansijska podrška koja je sada izostala. Što se tiče priprema i finansija, mi smo ipak imale kvalitetne pripreme koje nam je savez obezbjedio. Nismo sigurne na koji način, ali potrudili su se da imamo dobre pripreme za Evropsko prvenstvo.
BUKA: Ko su ti ljudi? Hoćemo li ih imenovati ili nisu vrijedni ni pomena?
Ja se stvarno ne miješam u te stvari i ne volim da imenujem nikoga i iskreno da kažem pravim se da nisam ni upućena u te stvari.
BUKA: Ljudima je uvijek zanimljivo kako Marica, iz Bijeljine igra za BiH? Zašto BiH?
U posljednje vrijeme se povlače izjave koje su poprimile rekla bih politički oblik ili se koriste u političke svrhe što ja stavrno ne volim jer smatram da nema potrebe da se to pominje. Trebalo bi da postane normalno da neko igra za državu u kojoj je rođen. Zašto postavljati uopšte pitanje oko toga. Naravno da svako ima pravo na svoj izbor i ne osuđujem ljdue koji su se odlučili za druge države zbog boljih uslova. Ovo je bila moja odluka, ja sam osjećala da želim da igram za BiH i tu nije bilo upitnika uopšte.
BUKA: Imaš li negativnih komentara iz svoje lokalne sredine?
Uvijek ima negativnih komentara jer smo mi takav narod i takav nam je mentalitet ali toga ima svugdje. Toga ima i u Sarajevu, Zenici i u manjim sredinama i u Bijeljini. Možda je to u Bijeljini izraženije s obzirom na način na koji Bijeljina funkcioniše i strani prema kojoj je okrenuta, ali nikada nisam imala problema i na te bezazlene komentare trudim se da se uopšte ne obazirem.
BUKA: Ko je tvoja najveća podrška? S kim pričaš na kraju dana kad prođe trening, utakmica, kad nema djevojaka, navijača, novinara?
To je moja porodica, majka i sestra prvenstveno. One su te koje me uvijek podignu kada padnem, koje mi uvijek znaju dati dobar savjet, koje su najvjerniji navijači – u privatnom životu i na profesionalnom nivou. One nekako moje pobjede i moje poraze proživljavaju teže nego ja, ali uvijek imaju tu dozu energije i ljubavi da mi pruže kad mi je najpotrebnije, i kada su umorne i kada znam da im je moje karijere preko glave i moje košarke, one uvijek smognu snage da mi uljepšaju dan i da se osjećam bolje.
BUKA: Tvoja sestra je novinarka, kakav je osjećaj kad te ona intervjuiše? Bude li ti lakše ili teže?
Teško je u smislu da moramo biti profesionalni, a najradije bih je izgrlila u tom momentu. Ono što preovladava kada ona uzima izjave od mene je ponos. Stvarno sam ponosna na ono što je ona ostvarila i način na koji ona gazi kroz život. Ona je neko na koga se u pojedinim momentima ugledam iako je mlađa od mene. Tu upornost i svijest koju ona ima, nema nijedna osoba koju sam imala priliku upoznati.
BUKA: Gdje te gledamo od jeseni?
U Francuskoj, u timu Flammes carolo basket.