To je muškarac koji ima svoje navike,
odjednom razmišljam o njemu, verovatno često dolazi u ovu sobu, to je
muškarac koji verovatno često vodi ljubav, to je muškarac koji se plaši,
mora često da vodi ljubav jer se tako bori protiv straha. Kažem da
volim pomisao da ima mnogo žena, i da sam ja među tim ženama, pomešana s
njima. Gledamo se. Shvata to što sam upravo rekla. Pogled odjednom
neiskren, lažan, uhvaćen u zlu, smrt.
Kažem mu da dođe, da mora ponovo da me
uzme. Dolazi. Fino miriše na englesku cigaretu, skup perfem, miriše na
med, njegovoj se koži nametnuo miris svile, voćni miris svilenog tusora,
miris zlata, poželjan je. Kažem mu da ga želim. On kaže da još čekam.
Govori mi, kaže mi da je odmah znao, još pri prelasku reke, da ću biti
takva posle svog prvog ljubavnika, da ću voleti ljubav. Kaže da već zna
da ću ga varati kao što ću varati muškarce s kojima ću biti. Kaže, što
se njega tiče, da je oruđe svoje sopstvene nesreće. Srećna sam zbog
svega što mi je rekao i kažem mu to. Postaje grub, pada u očajanje, baca
se na mene, grize dojke deteta, viče, vređa. Zatvaram oči pred veoma
snažnim zadovoljstvom. Mislim: navikao je, to je ono što radi u životu,
ljubav, samo to. Ruke su mu znalačke, divne, savršene. Imala sam mnogo
sreće, to je jasno, kao da mu je to zanat, kao da ima, a da to i ne zna,
nepogrešivo osećanje šta treba uraditi, šta treba reći . Kaže mi da sam
kurva, gadura, kaže mi da sam njegova jedina ljubav, a to je upravo ono
što treba reći i ono što se kaže kad se daje oduška govoru, kad se telu
dopušta da istražuje i nalazi i uzima ono što želi, i da je sve dobro,
da nema otpadaka, otpaci su preplavljeni, sve odlazi u bujicu, u silinu
strasti.
Odlomak iz romana Ljubavnik