Šesnaesti julski dan 1950, prvo posljeratno svjetsko prvenstvo stiglo je do kulminacije, utakmicom koja će odrediti prvaka svijeta. Istorija fudbala ne pamti mnogo ovakvih dana. Krcate tribine jedinstvene Marakane, napravljene da primi i svih 200 hiljada ljudi, tresle su se u očekivanju da krunišu svoje ljubimce naslovom prvaka svijeta. Brazil je igrao odlično na cijelom šampionatu, u grupi pobijedio Jugoslaviju 2:0, a u završnici demolirao Šveđane 7:1 i Špance 6:1. Na putu ka trofeju sa boginjom Nike stajao je samo Urugvaj.
Bilo je to prvo, za sada i posljednje svjetsko prvenstvo bez klasičnog polufinala i finala – pobjednici četiri grupe iz prve faze igrali su u novoj grupi, a pošto je Urugvaj jedva pobijedio Švedsku i remizirao sa Španijom, Brazilcima je za titulu bio dovoljan i remi. Svi znaci su bili tu: Brazil je godinu dana ranije osvojio Kopa Ameriku sa 46 datih golova na 8 mečeva (5:1 protiv Urugvaja), Urusi su u oba meča finalne grupe gubili u 75. minutu, ali su izvukli jedan remi i jednu pobjedu. Favorit je bio samo jedan, i cijela zemlja živjela je za veliku pobjedu.
Domaćin, koji je u meč ušao sa tri napadača, dominirao je tokom većeg dijela utakmice, ali nije uspio da zbuni odlično organizovanog rivala, kojeg je predvodio mitski kapiten Obdulio Varela. Varelina uloga u pripremi čuda na Marakani bila je ključna, od akcije sa kupovinom novina koje su na jutro finala proglasile Brazil šampionom (legenda kaže da su odnijete u WC, postavljene po podu i da je po njima urinirao cio tim), preko govora pred meč, do onoga što se desilo kada je Brazil konačno dao gol.
U 47. minutu desni napadač domaćina Frijasa smjestio je loptu u urugvajsku mrežu. Varela je pokupio loptu iz gola, otišao kod engleskog sudije i požalio se da je golu prethodio ofsajd. Uslijedila je duga rasprava, na teren je stigao i prevodilac. Dok je meč nastavljen ludilo na tribinama se smirilo i Urusi su mogli da igraju fudbal.
Ako je Varela bio inicijator otpora, kreator debakla koji je slomio srca najveće nacije Latinske Amerike zvao se Alsides Edgardo Giđa. Ni pola godine član nacionalnog tima koji je u Brazilu žlio da ponovi uspjeh iz 1930, Giđa je bio jednako upadljiv po svojim filmskim brčićima, kao i po fudbalskom umijeću, koje će mu donijeti 20 godina karijere, Penjarol, Romu i Milan.
Drskosti je imao jednako koliko i umjeća. Legenda kaže da je na poluvremenu zamolio selektora Huana Lopesa da naloži timu da odustane od dugih i visokih lopti i šalje mu pasove u noge. Dva takva pasa donijela su preokret, prvi put je u 66. minutu Giđa samo proslijedio loptu prvoj zvjezdi tima Huan Skjafinu, drugi put je posao završio sâm. Na semaforu je pisalo – 79. minut, Brazil 1, Urugvaj 2.
Marakana, arhitektonsko čudo sačinjeno da slavi fudbal i trijumf nezaustavljive brazilske mašine, ostala je nijema.
„Tišina je bila morbidna, neizdrživa“, rekao je kasnije predsjednik FIFA Žil Rime. „Ta sablasna tišina odsjekla je noge našim igračima“, dodao je selektor Brazila Flavio Kosta, za koga pričaju da je stadion napustio maskiran u časnu sestru.
Kada je sudija označio kraj ekipa u svjetloplavom skakala je po terenu i grlila sve redom – sudije, Rimea. Od tog tima na dan objave ovog teksta živ je samo najveći heroj – Giđa. Nije bilo ceremonije, nije bilo govora, ni prigodne muzike – sve je bilo spremno samo za trijumf domaćina. Urugvajcima to nije bilo bitno, boginja se vraća na ušće La Plate.
Dok su šokirani i skrhani momci u bijelim dresovima izlazili sa terena, hitna pomoć radila je punom parom – zbrinuto je 169 ljudi u velikim problemima, a šestoro prebačeno u bolnicu. Za tri navijača bilo je kasno, srce ih je izdalo, a jedan je presudio sebi u očaju.
Članovi tima su postali omraženi u Brazilu, posebno golman Moasir Barbosa, kojeg će pola vijeka, sve do smrti, svi iz vrha brazilskog fudbala bukvalno tjerati od sebe. Mnogi su se penzionisali, drugi nisu više igrali za „Selesao“. Samo će Nilton Santos, koji je bio član ekipe, ali nije nastupao na SP 1950, dvaput podići pehar, u Švedskoj 1958. i Čileu četiri godine kasnije. Krivim su proglašeni i dresovi. Brazil je do tada nastupao u bijelim dresovima sa plavim okovratnikom, i bijelim šortsevima. Marakanaso im je donio kombinaciju po kojoj ih zna cieo svet – žute majice sa zelenim okovratnikom, plavi šorts, bele čarape. Sve četiri boje brazilske zastave.
Organizatori su tog julskog popodneva prebrojali 199.854 gledaoca na tribinama Marakane, do danas, a vjerovatno i u doglednoj budućnosti svjetski rekord (prodato je 173.830 karata, ostalo su novinari, gosti, zvaničnici i preko 5000 pripadnika snaga reda). Sa ove distance Brazilci su na to ponosni, ali te večeri im do rekorda nije bilo. Na titulu će morati da sačekaju osam godina i takmičenje na drugom kraju svijeta. Tek sada, 64 godine kasnije, imaju novu šansu da kod kuće slave šampione.
Nama ostaje sjećanje na taj šampionat, i pitanje da li nas je sudbina spriječila da napravimo sopstveni Marakanaso prije onogo urugvajskog, nešto u stilu četvrtfinala iz Indijanapolisa. Ali o utakmici Jugoslavije sa Brazilom na Marakani (142.429 prodatih karata) i povredi Rajka Mitića pred sâm taj meč više u mjesecima koji dolaze.
Brazil 1-2 Uruguay
Friaça 46, Schiaffino 66, Gigghia 79.
BRA: Barbosa; Augusto, Juvenal; Bauer, Danilo, Bigode; Friaça, Zizinho, Ademir, Jair da Rosa Pinto, Chico.
URU: Máspoli; M Gonzalez, Tejera; Gambetta, O Varela, R Andrade; Gigghia, J Pérez, Míguez, Schiaffino.
b92