Iako prvenstveno poznat i priznat lirik, Tin je imao i svoj „enciklopedističku“ stranu. Ona se najbolje ogleda u naslovima njegovih eseja, kao što su primjerice: „Komentari o bogumilstvu“, „Markantonje de Dominis“, „Za sjajem jedne zvijezde (Pater Ruđer Bošković)“, „Ramakrišna (Vjerski duh mlade Indije)“, „Vivekanada (Apostol hinduizma)“, „Mahatma Gandhi (Velika duša Indije)“, „Uloga islama u prošlosti Indije“, „Moral Budhine legende“, „Ekologija kao i krucijalno pitanje maltusizma“, „Otok i obala u antropogeografiji“, „Tipologija, psihofizika i mentalitet velegrada“, „Novodopski učenjaci kao filozofi i sofiste (Juruši najnovijih fizika – Uz pedesetogodišnjicu Nielsa Bohra)“, „Dalmatinci i Primorci u renesansnom Londonu“. Tu su još i eseji o hrvatskoj i inozemnoj književnosti, o biti poezije, o književnim pravcima, o slikarstvu, glazbi, arhitekturi i tako dalje. Gotovo da nema teme koje se Tin nije dotaknuo.
Sve ovo dokazuje da je Tin bio čovjek velika duha, široka pogleda i silnih interesa. Njegova poezija samo je dio njegova opusa koji obuhvaća i ovaj široj javnosti manje-više nepoznat dio, u kojem do izražaja dolazi prava slika Tina Ujevića, kao proučavatelja, kao erudita, kao intelektualca, kao – enciklopedista. S pravom ga je Stjepko Težak u jednom članku nazvao pjesnikom-enciklopedistom. Razmislimo li bolje, uvidjet ćemo da su mnoge njegove pjesme prepune referiranja na podatke, činjenice, osobe, mitove, lokacije ili djela o kojima prosječan čovjek ne zna ništa ili zna vrlo malo. Dakle, Tinova erudicija nije iznimkom, već pravilom u njegovu opusu, kako lirskom, tako i proznom.
Kako jedan istinski boem, neki puki pijanac može stvoriti opus poput njegova? Odgovor glasi: ne može. Načitanost iziskuje truda, posvećenosti i vremena, odlaske u knjižnice, jer nije živio u doba lako dostupnih informacija na internetu kao danas. Sve to upućuje na zaključak da je Tin bio u pravu kad je rekao da je enciklopedija njegova prava struka, jer čovjek doista mora imati intelektualne sposobnosti kakva vrsna enciklopedista da najprije prouči sve ove teme, a zatim ih predoči na javnosti razumljiv način.
Ipak, unatoč činjenici da postoji preko 1300 bibliografskih jedinica posvećenih životu i djelu Tina Ujevića, razmjerno najveći njihov dio bavi se njegovim pjesništvom, istaknuo je Srećko Lipovčanin. Ružica Čičak-Chand piše pak u svojemu radu o Ujevićevim tekstovima o Indiji, da se objavom njegovih „Sabranih djela“ otkrilo, „s neporecivim činjenicama, da je Ujević bio ne samo vrlo talentiran stvaralac nego i velik radnik među našim književnicima i umjetnicima, u prošlosti i sadašnjici.“ Čičak-Chand smatra da je najveća vrijednost Ujevićevih tekstova o indijskoj kulturi u tomu što ih je on pisao kao umjetnik „koji je znao uočiti što je u indijskoj kulturnoj tradiciji živopisno i životvorno, što joj daje trajna humana obilježja.“ Dobro je uočila da je Ujević, po svojemu unutarnjem „ustrojstvu“, koje je prepuno radoznalosti, traženja i otvorenosti za novo, ali istodobno ispunjenom jakim osjećajem usamljenosti i patnje, bio takoreći gotovo pa predodređen intimnije doživjeti i shvatiti indijsku duhovnu stvarnost. Ovo je, naravno, samo jedna od većih tema iz njegove tematski šarolike esejistike, u kojoj ima i domaćih i svjetskih, i suvremenih i antičkih, i znanstvenih i duhovnih tema.
Svakako valja istaknuti da je Ujević stečenu erudiciju iz mlađih dana širio svesrdnim zanimanjem za istočnjačku, poglavito indijsku, filozofiju, smatrajući ju nadopunom zapadnjačkom racionalizmu i scijentizmu. Stoga je mnoge svoje članke posvetio upravo onomu što bismo danas nazvali „alternativnim smjerovima religiozne duhovnosti“. Esejistički dio Ujevićeva opusa predmetom je i novije znanstvene obrade te će znanstveni rad na tu temu biti objavljen u zborniku „Zagonetna prisustva“ u nakladi V. B. Z.-a, pod okriljem imotske Gradske knjižnice „don Mihovil Pavlinović“, i to velikim zalaganjem ravnateljice gradske knjižnice dr. Marije Jović. Zbornik će biti predstavljen javnosti dogodine u srpnju u Imotskom, čime će se ujedno doprinijeti stvaranju objektivnije slike o Tinu, kao čovjeku koji je imao potencijala biti još većim nego što je bio, ali koga su društveno-političke prilike, po svemu sudeći, u tomu, nažalost, spriječile, kako to nerijetko biva kroz hrvatsku povijest.