Sinoć je u Centru za kulturu Mostar izveden audiovizuelni performans „Libera Me“, snažan antiratni projekat bosanskohercegovačke umjetnice Maje Zećo i ruskog pijaniste i kompozitora Romana Stolyara, dok sarajevska publika ovu priču ima priliku doživjeti već 10. septembra u Narodnom pozorištu.
Predstava, koja je premijerno izvedena na WARM festivalu u Sarajevu u julu, već je gostovala na festivalima u Bugarskoj, Njemačkoj i Berlinu, a svako njeno izvođenje donosi nove slojeve i nove reakcije publike.
Prvobitno zamišljen kao veliki antiratni projekat fokusiran na posljedice rata u Bosni i Hercegovini, „Libera Me“ je nakon ruske invazije na Ukrajinu proširio svoj fokus i na iskustva svjedoka tamošnjeg rata. Nastao bez ikakvog finansiranja, iz unutrašnje potrebe autora da progovore o miru i suživotu, performans spaja dokumentarne intervjue, muziku i videoumjetnost u otvoreni proces u kojem se prošlost i sadašnjost stapaju u univerzalnu priču o ratu i ljudskosti.
Biografije dvoje autora same su utkane u ovu predstavu. Maja Zećo je preživjela rat u Bosni kao dijete i bila izbjeglica, dok je Roman Stolyar, nakon što je otvoreno protestovao protiv agresije na Ukrajinu i posvetio simfonijsko djelo žrtvama masakra u Buči, stavljen na crnu listu ruskog Ministarstva kulture i prisiljen da napusti zemlju.
Danas oboje žive u Berlinu, gdje umjetnost koriste kao prostor slobode i dijaloga.
Uoči sarajevske izvedbe razgovarali smo s Majom Zećo o nastanku predstave, snazi svjedočanstava i ulozi umjetnosti u suočavanju s traumatičnim iskustvima.
BUKA: „LIBERA ME“ povezuje lična i kolektivna sjećanja na rat u BiH i aktuelni rat u Ukrajini. Šta je za Vas bila ključna nit između ta dva iskustva i kako ste odlučili da ih spojite u jedan umjetnički izraz?
Roman i ja smo tragali za umjetničkim sredstvima kojima bismo na poetski način izrazili besmisao rata. Naše polazište bili su razgovori s ljudima iz Bosne i Hercegovine, dok rat u Ukrajini još nije ni počeo. Kada je izbio, uključili smo i glasove Ukrajinaca i Rusa, želeći uspostaviti paralelu između onih koji su rat preživjeli prije trideset godina i onih koji ga danas žive. Danas u taj krug želimo uključiti i priče iz Palestine i Izraela.
Sve te ljude povezuje isto iskustvo: rat, ma gdje se odvijao, uvijek ostavlja jednake tragove – strah, podjele i traumu. Ali ono što nas je najviše nadahnulo jeste činjenica da su u svakoj od tih priča ljudi i dalje osjećali potrebu da govore o životu, o odnosima, o želji da oproste ili pronađu način da nastave dalje.
Te glasove pretočili smo u kombinaciju dokumentarnih intervjua, muzike muzičara i muzičarki iz različitih dijelova svijeta i video umjetnosti koja nije vezana za rat, nego za sjećanja i mir. Roman je stvarao zvučne pejzaže koji prate emociju svjedočanstava, a ja sam kroz video i naraciju nastojala pronaći vizuelni jezik za ta iskustva. Tako se glasovi svjedoka stapaju s umjetničkim elementima i nastaje otvoreni proces u kojem svaka izvedba donosi novu priču, novi sloj – i novu reakciju publike.
BUKA: S obzirom na to da i sami imate iskustvo izbjeglištva, koliko je lično bilo zahtjevno raditi na projektu koji otvara traumatične teme?
Bila sam dijete tada i ne sjećam se najbolje svega, ali mi je bilo važno da ta sjećanja zabilježim i iskomuniciram – kako ne bi došlo do pogrešnih interpretacija ili lažnih narativa. Rad na ovom projektu za mene je imao iscjeliteljski karakter. Više nego vraćanje na rane, bio je to pokušaj da razumijem različite perspektive, da razgovaram s ljudima raznih nacionalnosti i shvatim njihova razmišljanja tada i sada, trideset godina poslije.
BUKA: Na koji način ste birali svjedoke i svjedokinje čije priče su ušle u performans?
To su priče naših prijatelja, poznanika, porodice… Svaki intervju bio je proces povjerenja. Nije nam bila namjera da otvaramo rane, nego da damo prostor njihovom glasu i onome što sami žele podijeliti sa nama i sa svijetom. Ima beskonačno mnogo priča i voljela bih da ih sve možemo ispričati – vjerujem da ćemo pronaći načina da nastavimo.
BUKA: U performansu spajate video, muziku i naraciju – šta ova kombinacija umjetničkih izraza daje u prenošenju poruke publici?
Naš cilj je bio da djelujemo na više čula odjednom – da gledatelj ne ostane nijemi posmatrač, već da zaista osjeti priče koje dijelimo. Video otvara prostor sjećanja i asocijacija, muzika ulazi direktno u emociju, a riječ daje smisao i kontekst. Kada se sve to stopi u jednu cjelinu, poruka ne dolazi samo do uma, već i do tijela, srca i duše.
Odlučili smo koristiti forme koje su nama najbliže – muziku, sliku i glas – i kroz njih ponuditi publici iskustvo koje je lično i univerzalno. Tako umjetnost postaje most prema onome što je teško izgovoriti, ali se može osjetiti.
BUKA: Koliko je važno da se o ratnim iskustvima govori i kroz umjetnički izraz, a ne samo kroz dokumentaristiku ili istoriju?
Umjetnost dira čovjeka na drugačiji način. Historija i dokumentaristika donose činjenice, ali umjetnost budi empatiju i otvara dijalog. Ona ima moć da probudi pitanja koja ljudi možda nisu htjeli ili smjeli postaviti, da iznese emocije koje su skrivene i da da oblik onome što se teško izgovara.
Upravo u tome leži njena snaga – da kroz ljepotu, simboliku i kreativnost pronađe put do istine i do zajedničkog jezika. Umjetnost nas podsjeća da i u najmračnijim iskustvima ostaje prostor za ljudskost, za nadu i za potragu za smislom. To je ono što ratna sjećanja pretvara u univerzalnu priču – ne samo o patnji, nego i o snazi da se preživi i krene dalje. Upravo o tome govori Libera Me.
BUKA: Performans se izvodi na više jezika uz engleske titlove – šta time želite poručiti u kontekstu univerzalnosti poruke?
Želimo poručiti da je rat univerzalni pojam i da se tiče svih nas, a ne samo onih koji ga trenutno proživljavaju. Zato nam je bilo važno da nas svuda razumiju – uvijek prevodimo tekst predstave na jezik zemlje u kojoj igramo.
BUKA: S obzirom da živite u Berlinu, koliko Vas iskustvo multikulturnog grada oblikuje u radu na temama mira i suživota?
Berlin me je naučio slobodi izraza. Ovdje osjećam da mogu govoriti bez straha – bez brige da će neko zamjeriti ili prijetiti meni ili mojoj porodici. Osjećam se sigurno i zaštićeno.
Multikulturni Berlin me uči prihvatanju različitosti. Svakodnevni susret s ljudima iz cijelog svijeta podsjeća me da su razlike prirodne i dragocjene, da suživot nije teorija nego praksa. To je svakodnevni rad na sebi – shvatanje da se sloboda i mir grade kroz otvorenost i poštovanje drugog i drugačijeg.
BUKA: Šta očekujete da će publika u Sarajevu ponijeti iz ovog susreta sa „LIBERA ME“?
Znatiželjna sam šta će ponijeti i voljela bih čuti njihove dojmove poslije performansa, čim saznam, javljam vam! Za sad se samo radujem da podijelim sa Mostarom i Sarajevom naš antiratni performans.