Macha Ravel je muzičarka i kantautorka. U razgovoru za BUKA magazin tokom posljednje večeri BL Art Festivala u DKC Incel priča o svom angažmanu, stvaralaštvu, odnosu prema emocijama. “Mislim da spajamo ljude najviše tako što ne razmišljamo o tome ko smo i šta smo i šta predstavljamo, nego smo samo prosto to što jesmo. Ljudima je jako osvežavajuće gledat neke ljude ili neku skupinu ljudi ili neke umjetnike koji su samo prosto oni bez razmišljanja i kada se vidi u tom radu da sve dolazi iskreno” – kaže Ravel u razgovoru za BUKA magazin.
U jednom od intervjua kažeš da ne vidiš Bosnu i Hercegovinu kao zemlju u kojoj mladi i stvaraoci imaju priliku da se pokrenu. Ko je za to kriv?
Pa mislim da ima i jedna odgovornost sa strane države i društva da ponudi i stvori prilike i potiče ljudi da samo inicijativu nešto pokrenu. Isto tako ima faktor i oslobađanje ljudi. Baš danas smo pričali kako je to što nema dovoljno autoputa na teritoriji Bosni i Hercegovine koji spaja Sarajevo sa svim ostalim gradovima. To zapravo utiče dosta i na ljude i na kreativce i na način kako oni zamišljaju kako se može njihova karijera razviti. Recimo da iz Sarajeva da dođeš do Zagreba treba osam sati autobusa. Možda to neke ljude posvjesno spriječava da neke stvari naprave tako da mislim da ima isto to dosta do države, do društva. No, ima i do ljudi. Sarajevo je glavni grad ali opet jako mali grad i svi se znaju i ponekad mislim da su ljudi, naravno koliko sam ja vidjela, da se ljudi prosto boje napraviti nešto u gradu gdje znaju da ih svi znaju.
Zbog čega je to tako?
Pa zato što sam vidjela po sebi. Kad sam došla u Sarajevo mene niko nije znao i niko nije mogao reć za mene “ja sam bila s njom u gimnaziji”. Mislim da je to dosta oslobađajuće kada niko ne zna ko si ti i imaš prostora i stvarno možeš biti tko želiš. Nekada imam osjećaje da ljude nekako sprečava da budu ono što žele kada znaju da ih puno ljudi gleda. To je tako možda u malim gradovima, tako da mislim da je potrebno to neko oslobađanje mlađe ekipe da budu one što žele bez da razmišljaju o tome ko će šta reći.
Da li bi mogla sada živjeti u Bosni i Hercegovini i stvarati ovdje?
Ne živim konkretno ni u jednom gradu. Između Sarajeva sam i između Beograda, između Zagreba. Ono što je najbitnije po meni je stvoriti suradnje i prijateljstva i partnerstva sa zemljama i gradovima van svog. Mislim da u tome leži ono bogatstvo kreativca ili poduzetnika. Prosto treba gledati dalje od svog grada i vidjeti šta gradovi koji su relativno blizu mogu ponuditi tako da vidim da je sve moguće. Ti možeš imati bazu negdje u Bosni ako si spreman da si u nekom haosu i da stalno moraš putovati, stalno moraš raditi outreach resursa u smislu saradnika i tako dalje.
Kada pogledaš društvenu situaciju u okruženju, možeš li reći koliko je tvoj rad posvećen i koliko angažovan?
Moj rad kao umjetnički rad sam po sebi nije nužno angažovan u smislu da kao sada nešto idem namjerno reći. Ja pričam o sebi, svojim emocijama, svojim bitkama i znamo da se u tome pronalaze ljudi jer svi vodimo iste bitke. Ono što ja koristim da budem angažovana je svoj uticaj na društvenim mrežama. Biram da ne šutim oko nekih tema oko kojih ne bi trebala da šutim s obzirom na to koliko me ljudi prate i vide i gledaju što radim. I ponekad je stvarno bitno da samo jedan influencer, jedan umjetnik, jedna faca, jedna poznata ličnost kaže nešto s čime se možda neće svi složiti, ali to će puno značiti za razvoj društva i kreiranje zajednice. Što se tiče moje umjetnosti, pričam i pjevam o stvarima koje se mene tiču.
Kako danas izraziti emociju? Sad ne govorimo o mislima koje prate emocije, koje stalno gomilamo, nego konkretno o emociji.
Mislim da je to nešto s čime se podsvjesno bore svi umjetnici. Proces i moment razmišljanja i pretjeranog analiziranja svoje emocije može dovesti do toga da ti to iscrpi kompletnu kreativu i da ti nemaš više ni energije da stvoriš išta. Meni je u tim momentima bitno da sam sama, na primjer, ili da sam u nekoj svojoj rutini, da imam vremena da analiziram te stvari. Jer ako sam van neke svoje zone komfora i moram da razmišljam o sto stvari, neće mi biti do kreiranja. Ali ako sam u svojim nekim uslovima, kod sebe kući sama, gdje mi je ista postavka i gledam u isti instrument svaki dan kad sjednem i pijem kavo, na primjer, doći će mi da sjednem i da uzmem i da napišem pjesmu, ali kad sam na sto strana, to mi neće doći. Tu ću upast radije u to razmišljanje, pretjerano i analiziranje i neću iskoristiti to. Tako da svakako za procesuiranje emocije i korištenje istih treba, valjda, u nekom momentu se isključiti od svijeta i isključiti svoj mozak i biti sam sa svojim emocijama.
Kako biti sam u 2025. godini?
Teško je, neki ljudi ne mogu biti sami. Opet, neki su ljudi privilegirani, kao što naprimjer ja jesam, jer imam od porodice riješeno mnogo prostora u kome mogu da se osamim. No, ako neko nema tu privilegiju koju ja imam, a ima potrebu da se osami, preporučujem prirodu kao rješenje. Povremeno se treba isključiti i odvojiti od telefona i to vidim kao jedan ozbiljan problem ali definitivno i kao mogućnost.