U Zagrebačkom kazalištu mladih u tijeku su probe nove predstave “Žuta crta” nastale po tekstu njemačkih dramatičarki Julie Zeh i Charlotte Roos, u režiji Ivice Buljana.
Riječ je o koprodukcijskom projektu ZeKaeM-a i njemačkog Gradskog kazališta Braunschweig. Tamo je postavljeno novo djelo Ivane Sajko u režiji Daniele Löffner pod nazivom “Krajolik s padom” čija je premijera upravo danas, a predstava “Žuta crta” u istom će se kazalištu premijerno izvesti 10. lipnja. Jednu od glavnih uloga u ovom zanimljivom projektu tumači i Lucija Šerbedžija.
Krava koja je pobjegla
Ovo vam je prva glavna uloga nakon duže vremena.
Igram ulogu Helene, a cijela priča promatra se iz kuta Paula koji je zapravo glavni lik. Ne razmišljam o tome je li uloga velika ili nije. Teže je raditi manje uloge, kao što je recimo bila Cordelija u “Kralju Learu”. Pa to je najgora uloga na svijetu. Cordelija se pojavi u prvom činu pa onda u petom, u međuvremenu iza pozornice rješavaš križaljku, a onda ponovno moraš ući u stanje u kojem je publika koja prati cijeli komad od početka. Kada si stalno na sceni, onda si stalno unutra i imaš kontinuitet.
A Helene je…
Ona je mlada i uspješna performerica. U njemačkom orginalu priča se zove “Leteća krava”, a mi smo je nazvali “Žuta crta”. Radi se o stvarnom slučaju koji se dogodio prije nekoliko godina kada je jednom njemačkom seljaku pobjegla krava Ivona i to je bio takav skandal da se cijela nacija suživila s Ivonom jer krave u Europi više ni ne možete vidjeti da slobodno pasu nego su u postrojenjima i zovu se C22, C 23. Dakle, priča se na više razina bavi problemom originalnosti pojedinca, usamljenosti, pripadanja sistemu i ostvarivanju individualnosti u takvom sistemu. Glavni lik Paul cijelo se vrijeme propituje, bori se protiv toga i u paranoji je od žute crte koju konstantno viđamo na aerodromima, u bankama itd. Jako mi se sviđa uloga. Lovro Artuković radi scenografiju, Ana Savić Gecan je zadužena za kostimografiju, a Mitija Vrhovnik Smrekar zadužen je za prekrasnu glazbu u predstavi. Zanimljivo je to da u predstavi svi sviramo instrumente tako da imamo i glazbene probe. Ovaj projekt je zapravo ostvarenje moga sna: pjevam, plešem, sviram i nešto malo glumim.
Blago i nježno
Kako je raditi s Ivicom Buljanom?
Ovo mi nije prva suradnja s Ivicom. Jako sam opuštena kada radim s njim jer imam beskrajno povjerenje u njega i znam da se uvijek dobro pripremi i točno zna što radi. Glumcu daje nevjerojatno rijetku slobodu, vodi te tako blago i nježno da ti u stvari sam dođeš do svih rješenja. I onda svaka riječ bude točna i nema krivo ili pravo, nego samo koliko si se uspio osloboditi, igrati i biti to što treba.
Kazališna ste i filmska glumica, koje su vam uloge draže?
Nisam kategorična. Dugo nisam snimala, pa bih voljela skoro raditi na filmu, ali ne mogu reći što mi je draže. Na filmu mi se sviđa to što na neki način taj tvoj rad ostane zabilježen zauvijek. A u kazalištu se čak i najbolje predstave pamte najviše 20 godina. No, u kazalištu je super trenutak kad osjetiš publiku, baš kao i izmjenjivanje energije između partnera. U kazalištu postoji taj trenutak istine i zna se desiti potpuno neočekivana magija. Možda se mnogi neće složiti sa mnom, ali uvjerena sam da se isti taj efekt danas postiže na filmu s tim genijalnim montažerima koji znaju izmontirati film da ti dah stane i da imaš osjećaj da si tu. Tako sam se, recimo, osjećala zadnjih deset minuta “Melankolije” Larsa von Triera. Tih deset minuta, to je genijalno. Nisam više mogla gledati film i željela sam izaći iz kina, ali nisam mogla i onda sam stajala na vratima dok nije završio.
Radite li i na nekim drugim projektima? Kakvi su vam planovi za ljeto?
Spremam veliki odmor. Toliko sam se naradila da čekam jedan dan koji će biti posve dosadan i kada neću morati raditi ništa. Ali kada si mama dvoje djece niti jedan dan nije dosadan. Sezona nam traje do kraja lipnja. S predstavom “Moj sin samo malo sporije” hoda nastupamo na Danima satire, a tu je i predstava “Idiot u kojoj također glumim.
Još uvijek živite na relaciji Zagreb-Beograd? Vaš suprug je jednom izjavio da ste kao prava čerga, uvijek na drumu.
Teško je, ali već smo se navikli. Baš smo čerge. Autoput 442. Zagreb je moj grad, tu sam doma. Tu mi je osnovna škola, glazbena škola, ulica u kojoj sam se rodila, obitelj. Osjećam se lijepo i jako ga volim. Beograd upoznajem i tek mi se odnedavno počeo sviđati. Sviđa mi se ta širina da možeš izaći i ne sresti nikoga i pri tome se dobro provesti. Zagreb je puno sređeniji i šminkerskiji, Beograd je neuredniji i siromašniji, ali ima neku širinu metropole.
CD s Morosinom
Biste li mogli živjeti u Beogradu?
Ja sam najprilagodljivija osoba na svijetu. Možeš me staviti bilo gdje. Ne vežem se za stvari. Nisam vezana niti za stan niti za auto. Vezana sam za drage ljude. Tako da je odgovor da.
Kako vam je surađivati s bratom i ocem?
Super, ali dugo nismo surađivali. Čekam da Danilo napiše nešto novo. Ne što su moji, nego što su obojica veliki profesionalci. Danilo je otvoren, precizan, širi divnu energiju i vole ga svi koji s njim surađuju. A takav je i Rade kao glumac. On se, kao malo dijete i kao da mu je prva uloga u životu, svaki put nanovo veseli novoj ulozi i nesebično se daje svojim partnerima tako da je gušt s njima raditi.
Jeste razmišljali o glazbenoj karijeri s obzirom na veliku ljubav koju imate prema glazbi?
Ja i Livio Morosin, naš istarski Bob Dylan kako ga volim zvati, spremamo jedan CD već godinama i za sada nikako da se nađemo, ali hoćemo.