U debati održanoj u Bukureštu 14. februara 2011. godine, Adam Michnik i Andrei Plesu, bivši disidenti i ikone 89-te, razgovaraju o ideji “otpora putem kulture “: da li je povlačenje u apolitičnu intelektualnu sferu zaista vid otpora ili je to pasivno saučeništvo u diktaturi.
Najavljujući svog gosta, Adama Michnika, Andrei Plesu ga opisuje kao borca za “normalan život”:
AP: “On je najuporniji borac kojeg sam ikada upoznao, i ima najbolju narav. On predstavlja dvadeset disidenata u jednoj osobi, ali on nije fundamentalista kada je u pitanju otpor. Njegov san nije bio da dospije u zatvor, da postane mučenik. On se prirodno borio za ono za šta su se svi anti-komunistički disidenti borili – slobodu, dostojanstvo, čast – ali sve ove velike riječi su bile tek unutrašnji izvor za borbu čija je osnovna vrijednost bila normalnost. Sve ove velike riječi znače nešto samo ako se prevode kao ‘normalan život’. Adamova frustracija tokom diktature je bila što normalan život nije bio moguć. Nije bilo moguće razmišljati kako želite, govoriti što želite, sastajati se sa kim želite – sve je moralo biti posredovano, bilo je moguće samo uz prethodno odobrenje. Mislim da ga je sve to mnogo ljutilo.
Sjećam se šta je jednom rekao: ‘Nisu me uhapsili dok sam bio u nekom podrumu pripremajući se za ofanzivu na Centralni komitet, već dok sam bio sa jednom damom’. Ovo govori o tome kako Adam želi da živi: ne kao idolopoklonik herojstva koje se odmah pretvara u gestu, već radije kao čovjek od krvi i mesa. Bertolt Brecht je jednom rekao ‘nesretna je zemlja kojoj su potrebni heroji!’ Upravo zbog ovog kulta normalnosti volim Adama. Adam Michnik je rehabilitovao ‘banalnost dobrog’, on je doprinio da se vrati ono što se čini banalno, a to je normalan život.“
Andrei Plesu govori o Herti Müller koja je kritikovala rumunske intelektualce koji, po njenom mišljenju, nisu dovoljno učinili tokom komunističkog režima. Oni su izjavljivali da pružaju otpor putem kulture ili su direktno sarađivali sa režimom. Herta Müller smatra da su čak i oni koji nisu sarađivali sa režimom, samim tim što su se povukli u svoje područje rada, bili saučesnici režima.
AM: “Moram priznati da sam i sam isprva bio protiv ideje o ‘otporu putem kulture’, rekao sam sebi da, ako nego radi dobro svoj posao, to nije ekvivalent otporu. Ako je neki stolar pravio stolice ili neki hirurg operisao u vrijeme komunizma, to ne znači da su oni pružali otpor putem stolarstva ili hirurgije. Ali sam polako počeo shvatati da je takva argumentacija zapravo sofizam. Ako je vaš posao da pišete i razmišljate, a kontekst u kojem se nađete teži da nametne određen način pisanja i razmišljanja, a vi ne pristanete na to, to znači da vi pružate optor putem kulture. I mi smo pruželi otpor putem kulture jednako kao što smo pružali otpor putem humora ili hrane – vjerujem da je jedini samizdat moguć u Rumuniji bila hrana: uspijevali smo da nađemo hranu i u vrijeme kada je nigdje nije bilo. Pružali smo otpor na razne načine. Pa ipak, Herta nije bila zadovoljna.
AM: “Iz onog što znam o komunizmu, u nekim situacijama ćutanje može biti čin herojstva. Veoma je teško ugasiti vatru tintom. Teror koji je vladao u Rumuniji se vjerovatno može porediti sa onim u Albaniji ili Kini tokom kulturne revolucije. Herta Müller to zna veoma dobro, zbog čega je emigrirala čim je mogla. Međutim, mislim da je veoma rizičnom, iz gledišta emigranta, moralno kritikovati one koji nisu emigrirali.
Ovdje se radi o veoma osjetljivom pitanju. Svako je imao pravo da emigrira, ali nisu svi Rumuni ili Poljaci mogli to da učine. To je bio težak izbor. Ali ja imam ogromno poštovanje prema onima koji nisu emigrirali, koji su htjeli da ostanu tamo gdje je život bio najteži. Nikada nisam kritikovao emigrante. Ali ne sviđa mi se kada čujem kako oni optužuju druge, i mene među njima, da nismo bili dovoljno hrabri.
Veoma je teško definisati kakvu vrstu otpora je trebalo izabrati tokom diktature. Svakako, vi ste u pravu, ne možemo samo reći da se zubar ponio herojski samo zato što je dobro radio svoj posao. Ali doktor koji je prekršio Hipokratovu zakletvu zaslužuje osudu. Znam doktore koji su slali protivnike režima na psihijatrijsku kliniku. Znam doktore koji su odbijali da liječe pacijente po naredbi tajne službe. Po mom mišljenju, svaki doktor koji ni je prekršio Hipokratovu zakletvu u vrijeme diktature zalužuje najviše poštovanje.
Komunistički režim je htio da nas nauči nešto novo o kulturi, o istoriji. Oni koji su pisali knjige o Kantu, Šekspiru ili Danteu branili su osnovne vrijednosti evropske kulture. Nisu citirali Staljina ili Čaušeskua, oni su jednostavno pisali iskrenu knjigu. Za to je često bila potrebna hrabrost. Kakav god da je bio otpor u ruskoj, rumunskoj ili poljskoj kulturi, nije dugovao toliko onim ljudima koji su išli na barikade, već onima koji su jednostavno radili dobro svoj posao. Mene su na univerzitetu podučavali ljudi koji su, tokom rata, bili aktivni u poretu otpora. Kada su 1945. godine Sovjeti došli na vlast, oni su morali napraviti izbor: ili da se pridruže antikomunističkom pokretu, emigriraju ili da prihvate posao na univerzitetu i da podučavaju stvari koje su bile istina. Ja im mnogo dugujem, zahvalan sam im što se nisu pridružili antikomunističkom pokretu ili emigrirali, što su umjesto toga ostali u Poljskoj da podučavaju.
Herta Müller je kritikovala rumunske intelektualce što nisu bili heroji. Međutim, dozvoljeno vam je da očekujete herojstvo samo od sebe lično, a ne od nekog drugog. Uvijek će biti ljudi koji će reći ‘nisi bio heroj do kraja’. To je boljševički stav.”
O kritikama na račun intelektualaca koji nisu bili u sukobu s režimom za vrijeme komunizma, Adam Michnik dalje kaže:
“Ovo je bolest našeg doba: nastojimo uništiti moralne autoritete. Svakog moramo svući sa pedestala na koji ih je stavilo javno mnjenje. To je opasan hobi. To nije put do istine, već do nihilizma. Uvijek postoje dvije vrste filozofije. Ako tražimo ljagu na svačijem licu, onda neće biti nikoga bez ljage. Ali ako su svi krivi, onda niko nije kriv. Onda ću ja biti jednako odgovoran kao Čaušesku. To je veoma opasno.“
Iako je hapšen od strane komunista, nakon pada komunizma, Adam Mochnik je oprostio svojim tamničarima.
AP: “Može se reći da ste vi osoba koja prašta. Ali ta vaša sposobnost da se stavite u kožu svog neprijatelja, i da nikada ne smatrate da ste vi taj koji je ispravan, koji je legitiman, vaše je lično opredjeljenje? Je li to dar? Da li je to hrišćanska dimenzija vaše ličnosti?”
AM: “U tom trenutku bilo mi je jasno da moramo zaustaviti logiku osvete. Nesumnjivo, neko ko je počinio zločin mora trpiti posljedice. Ali to mora biti pravna odluka, a ne politička. Političari nikada ne smiju dijeliti pravdu. Kada politika uđe u sudnicu, pravda izlazi na zadnja vrata. To je uvijek tako. Još nešto, Poljska je hrišćanska zemlja. Svi smo u određenoj mjeri oblikovani hrišćanskom kulturom i moralom. U jevanđeljima stoji da ne treba oprostiti sedam puta, već sedamdeset sedam. Ali možda su moj primjerak Jevanđelja falsifikovali Masoni i Trockisti.
To bi bila jedna perspektiva. Druga je ona varšavskog gangstera. Postoji gangsterski kodeks časti: ako je neko na zemlji, ne udarajte ga. Mi gangsteri, varšavske protuve, ne udaramo nekoga ko je na zemlji – to smo prepustili komunistima. Ako govorim o oprostu, to dovodim u vezu sa sebičnošću i nesebičnošću. Ako ne oprostim, činim sebi nepravdu, postajem više zao i glup čovjek. Ali ako oprostim, to je jedan od onih rijetkim trenutaka kada mogu vidjeti sebe u lijepom svjetlu.
AP: “Jednom ste rekli da je nacionalizam, u onoj mjeri u kojoj to znači mrziti druge etničke skupine, u suprotnosti sa idejom hrišćanstva. U hrišćanstvu najveći grijeh je ponos, prazna hvala, veličanje sebe. Nacionalizam je neka vrsta kolektivnog ponosa: ‘Ja sam niko, ja se ne bavim praznom hvalim, ali moj narod ima pravo da to čini.’ Međutim, postoji nešto u vašem diskursu sa čim se teško mogu identifikovati, s obzirom na moje rumunsko iskustvo. Često govorite o svojoj pripadnosti poljskom narodu, da vi predstavljate Poljsku. Zašto stalno govorite da ste Poljak? Kada bih ja usvojio patriotski jezik u Rumuniji, to bi zvučalo čudno. U Rumuniji su ideje nacionalnog identiteta kompromitovane zbog raznoraznih demagoga i prevaranata, i ljude je sramota da stave sebe u istu kategoriju. Međutim, ista stvari koja može zvučati grozno iz mojih usta u rumunskom kontekstu, zvuči ispravno iz vaših. Kako to uspijevate?
AM: “Zašto vjerujem da biti Poljak ili Rumun nešto znači? Pozvaću se na Andrejevu knjigu O anđelima. On primjećuje kako je opasno anđelizovati naciju. To je neka vrsta degeneracije ideje hrišćanstva: vjera u naciju ne može biti isto što i vjera u Boga. Ako vjera u naciju zamijeni religiju, to će vas odvesti direktno u mržnju i varvastvo. Slažem se s tim. Zbog toga sam u Poljskoj uvijek bio neprijatelj nacionalizma i šovinizma. S druge strane, potpuno sam svjestan da smo mi kao pojedinci ispunjeni u oblasti naše nacionalne kulture, u oblasti jezika i istorijske tradicije. Jedan moj prijatelj je Evropljanin i punokrvni kosmopolita. On je njemački Židov obrazovan u Francuskoj, čija se nacionalna osjećanja pokažu samo kada francuski fudbalski tim igra protiv Njemačke: Uvijek ga pitam ‘Ko želiš da pobijedi?’ i njegov odgovor je: ‘Francuzi’. Postoje ljudi koji mogu živjeti sa nadnacionalnim identitetom. Zbigniew Brzezinski je bio takav; kao i Joseph Conrad; kao i Eugène Ionesco, koji su imali i francuski i rumunski identitet. To je uredu, nema ništa pogrešno u tome, mi živimo u svijetu vlastitog identiteta.
Međutim, identitet može degenerisati na dva načina. U mom životu, prvu degeneraciju je uzrokovao boljševizam. To je bila brutalna cenzura poljske nacionalne tradicije. Drugu je uzrokovao nacionalizam. Rečeno mi je da moram slušati poljsko vođstvo, čak i ako je glupo i pokvareno, samo zato što je poljsko. Mislio sam da su samo Rusi ti koji smatraju da je kod njih sve najbolje i najgore na svijetu. Uvijek sam se svađao s njima, govorio im da oni nemaju monopol na sve glupane na svijetu: ‘Možda nas Poljaka nema tako mnogo kao vas, ali i mi imamo svoju kolekciju glupana – komunista, fašista…” S druge strane, osjećam se bogatim kada čitam poeziju Mickiewicza, Milosza, ili Szymborska, kada slušam Šopena ili gledam filmove Wajda. Imam osjećaj da sam u roditeljskoj kući. To prije svega znači da moraš brinuti o svom domu, moraš ga držati čistim, pobrinuti se da nema pacova. To nije nacionalizam, to je samo briga o domu. Drugo, taj dom ne smije biti zatvoren. Mora biti otvoren za druge. Ja sam za otvorenu Poljsku, ali to je dom koji ima svoja pravila. To je dom u kojem se ne pljuje i ne koristi sila. To je moja Poljska, to je Poljska koju volim. To ne znači da je ne posmatram okom kritičara, poljska kultura je veoma samokritična. Nikada ne bih sebi mogao dozvoliti da pomislim ’Volim Poljsku više od istine’. Ali ja vjerujem da istina nikada nije protiv Poljske. Laži su protiv Poljske.”
O smrti o odnosu s Bogom, Adam Michnik kaže:
AM: Razmišljam o onome što je Dietrich Bonhoeffer napisao dok je bio u zatvoru: da treba da živimo tako kao da nam je Bog okrenuo leđa i da sve zavisi od nas. Ili, potpuno suprotno od toga, a opet isto, treba živjeti tako kao da se Sudnji dan dešava svaki dan, i da bi svaki trenutak u našem životu mogao biti posljednji. Zbog toga uvijek moramo biti oprezni da ne učinimo nešto što je kažnjivo.
Isječke iz razgovora za BUKU je prevela Milica Plavšić