Sandra Dukić i Boris Glamočanin za svoj rad „Ljubija ubija“ dobili su nagradu Zvono. Riječ je o jednoj od najprestižnijih državnih umjetničkih nagrada koje se dodjeljuju u Bosni i Hercegovini. Na portalu BUKA imali smo intervju sa Glamočaninom, a ovoj put donosimo Vam razgovor sa Sandrom. Osnovni koncept Sandrinog i Borisovog rada je pitanje identiteta sa čijim ispitivanjem je i nastao rad „Ljubija ubija“ o čemu ćemo u ovom tekstu nešto više reći.
Sandra Dukić za BUKU govori o nagradu koju su ona i Boris dobili, položaju umjetnika u Bosni i Hercegovini i svakodnevnici kojoj smo suočeni samom činjenicom da živimo u Bosni i Hercegovini.
Šta za Vas znači dobijanje nagrade Zvono?
Ova nagrada je jako značajna zato što za savremenu umjetnost nema druge nagrade u Bosni i Hercegovini. Pored toga, čini mi se da negdje pozicionira savremene umjetnike u BiH, jer je nagrada Zvono državna nagrada. Ovo je sad drugi put, poslije Mladena Miljanovića, da je neko iz Banjaluke dobio ovu nagradu. Za i mene je značajna ova pohvala našeg rada, jer šta god da radite, sa vremena na vrijeme, potrebno vam je da to neko primjeti, i ukoliko je dobro, pohvali. Nagrada Zvono nam u ovom slučaju donosi i određeno samopuzdanje.
Ova nagrada Vam donosi i put u Njujork. Šta ćete raditi u gradu koji sabira u sebi savremene umjetničke tokove?
Na proljeće idemo u Njujork i program nam traje šest sedmica, gdje ćemo raditi na našoj novoj izložbi koju ćemo prezentovati u Sarajevu kad se vratimo. Tamo ćemo raditi na jednom art institutu gdje ćemo priprematu tu buduću izložbu i predstavićemo svoj rad Ljubija ubija za koji smo dobili nagradu. Danas je za jednog umjetnika jako bitno da putuje što olakšava i pozicioniranju sebe u svijetu umjetnosti. Recimo, kod nas se većina umjetnika poznaje i jako je intersantno vidjeti kako radovi koje radiš djeluju na ljude u drugim sredinama. Naša priča je socijalna i društveno angažovana i ona se može razumjeti i van konteksta u kojem je nastala. Sa svojim ranijim iskustvima izlaganja u inostranstvu mogu reći da mi je bitno da djelo koje predstavljam nije lokanog tipa.
Recite nam nešto o problemu na koji ukazujete radom „Ljubija ubija“.
Rad Ljubija ubija na neki način preslikava situaciju u kojoj se svi građani BiH nalaze. On je nastao tako što sam se upoznala sa životom u tom mjestu kad sam tamo radila. Boris i ja se odavno bavimo pitanjima identiteta i uvijek smo na granicama toga da pričamo o problemima magrinalaca, jer sebe postavljamo u takvu poziciju. Ljubija nam je bila odličan primjer izopštenih magrinalaca. U toj sredini prije rata se jako dobro živjelo i stanovnici su radili u rudniku. Poslije rata ovo mjesto postaje na neki način državni eksperimet, jer su u ovaj grad došle izbjeglice koje nisu imale gdje da idu, rudnik više ne radi, a više od 80 odsto ljudi je nezaposleno. Infrastruktura ovog grada čine zgrade, a zemlja je neplodna. Ljubija je primjer kako danas Bosna realno funkcioniše. Iz iskustva koje nosim iz Ljubije, Boris i ja smo odlučili da prikažemo jednu vrstu društvenog problema koji je prisutan, a opet totalno nevidljiv. Rad se sastoji od tri dijela, gdje mi svojim akcijama skrećemo pažnju na tu sredinu.
Kroz svoje radove dotičete se problemima identiteta marginalnih grupacija. Kako da se marginalci suoče sa društvom, koje je opet sa svoje strane zatvoreno za sve ono što je drugačije?
Jako je teško suočiti se sa društvom. Na neki način mi i nemamo odgovor na to pitanje, jer Boris i ja ne nudimo rješenje, nego samo ukazujemo na problem. Rješenje je za svaku osobu individualno i tu ne postoje savjeti ili preporuke za pomoć u takvim situacijama. Ja se suočavam na svoj, individualni način. Sa druge strane lako je baviti se sa tim, jer je to nešto što konstantno primjećuješ, jer se i osjećaš kao marginalac. Ja se, na primjer, osjećam da sam samo time što sam umjetnik na neki način marginalizovana grupa.
Sa kojim se problemima umjetnik u BiH suočava?
Rekla bih da je za izbor umjetničkog puta u današnjem vremenu potrebna neviđena hrabrost. Umjetnički put nas tjera na suočavanje sa mnogim problemima, sa jedne strane od toga se ne može živjeti. To znači da se baviš sa nečim, jer imaš potrebu da to radiš, jer i ne znam šta bih radila da ne radim ovo čime se sad bavim. Problemi su uvijek finansijske prirode i često se moramo sami finsirati da bi napravili neke izložbe. Pored toga, suočavamo se sa problemima jer govorimo o stvarima o kojim drugi ljudi ne žele da govore, pa smo izloženi i toj vrsti kritike. Međutim, bez obzira na sve probleme koje sam navela i dalje sam optimistična i smatram da kultura i umjetnost rehabilituju društvo. U ovoj poziciji u kojoj se nalazimo to se toliko i ne vidi, ali vidjeće se za nekoliko decenija.
Kao što se napomenuli Vi u svom radu njegujete socijalni aspekt. Može li uopšte savremena umjetnost da si dozvoli tu slobodu da ne bude društveno angažovana?
Moj senziblitet i način na koji radim funkcioniše tako i taj aspekt je ono što od umjetnosti tražim. Volim da radim tako što ću pozicionirati društvene probleme i da se time bavim, jer me to najviše zanima. Za razliku od nekih ranijih radova koje sam radila, rekla bih da su moji posljednji radovi više okrenuti aktivističkoj strani. Moje mišljenje je da umjetnost treba da pokazuje nešto što ljudi ne žele da vide, a ne toliko da mijenja stvari. Međutim, dobro je i ako možemo nešto promijeniti i nekome pomoći kroz svoj rad.
Spmenuli ste da ste u svom radu i aktivistički nastrojeni. Međutim, kad pogledate društvo u kojem živimo možemo li reći da su ljudi previše pasivni i nemaju volje da mijenjaju određene stvari koje im ne odgovaraju?
Apsolutno je tačno da su ljudi pasivni i mi smo ovdje već duže vrijeme naviknuti na pasivnost, ali opet tu postoji određen problem, jer pasivnost dolazi iz realne situacije u kojoj se ljudi nalaze. Ljudi se ne bore za određene stvari, jer su u strahu da će izgubiti posao da će biti izopšteni i slično. U nekim situacijama, možda je rizik prevelik, pa su i zbog toga pasivni. Činjenica je da ne postoji zajednička ideja za borbu, jer ljudi mnogo bolje funkcionišu kad imaju neku grupu sa kojom dijele mišljenje. Ponekad imam osjeća da su ljudima ruke zavezane i da ne mogu sebi da dozvole rizik da se bore za određenu ideju, a da niko ne stoji iza njih, jer je jako teško sam se boriti.
Možemo li gledati prema budućnosti, jer kao da smo i dalje u okovima prošlosti?
Na neki način u društvu se desio nevjerovatan pad vrijednosti i uz zbir pasivnosti o kojoj smo pričali dobijamo problematičnu sliku društva u kojem živimo. Prisutan je identitetski problem, problem Bosne i ljudi uopšte nemaju projekcije budućnosti. Ljudi ovdje žive samo u sadašnjosti i ne razmišljaju kako će im budući život izgledati i ako se bore za određene stvari do kojima im je stalno, kao da nisu svjesni da se bore za svoju budućnost.
Sandra Dukić je rođena u Rijeci 1980. godine. Završila je Akademiju Likovnih umjetnosti u Banjaluci, odsjek grafika u klasi Branka Miljuša.U svojim radovima uglavnom se bavila ženskim identitetom na prostoru Balkana i sarađivala je na različitim projektima za prava žena i borbi protiv nasilja nad ženama. Radi kao profesor likovne kulture i izlagala je na više izložbi u zemlji i inostranstvu.
Razgovarala Maja Isović