Zlatni pečat, najviše priznanje koje Jugoslovenska kinoteka dodeljuje za doprinos filmskoj umetnosti, ove godine uručen je reditelju Dušanu Makavejevu i glumcu, producentu i reditelju Ljubiši Samardžiću. Tako je popularni junak više od sto filmova i TV serijala došao u isti red sa velikanima kao što su Đuzepe de Santis, Liv Ulman, Harvi Kajtel, Teo Angelopulos, Peter Bačo, Jirži Mencl, Nikita Mihalkov, Milena Dravić, Puriša Đorđević… koji su do sada dobili ovo priznanje.
Ući u red velikih imena svetskog i srpskog filma, u Jugoslovensku kinoteku, ne znači ništa drugo već da će sva dela koja smo napravili nadživeti naše živote – kaže Ljubiša Samardžić. U ovom značajnom trenutku ne mogu da zaboravim i da ne zahvalim prvo svojoj supruzi Miri za nemerljivu pomoć, kao i mnogim kolegama, rediteljima i producentima sa kojima sam osvajao i gradio šarolik i bogat svet interesovanja, u sva tri roda filmskog stvaralaštva. Veliku zahvalnost dugujem i reditelju Branku Baueru, za podršku mom prvom rediteljskom filmu, „Nebeskoj udici“. Otvarajući premijeru u zagrebačkoj kinoteci, Bauer je rekao: „Uvek sam se ježio kad vidim glumca iza kamere, a ovu prvu Ljubišinu režiju u celosti potpisujem!“
Teško je reći gde mi je srce. Dok sam bio glumac, i dok sam do duboko u noć učio napamet tekstove uloga, da ne bih crveneo pred ekipom i kolegama ako ih ne znam, trudio sam se da razumem i osetim sve te likove, i da im se uvučem pod kožu. A kada sam mnogo godina kasnije odlučio da uz podršku mog sina Gage i porodice promenim kolosek, da se posvetim produkciji i režiju što je takođe vrlo uzbudljivo iskustvo, pitao sam se kako otkriti taj novi „stvaralački put“. Vremena su tada bila, kako bi narod rekao, „pričalo se, ne ponovilo se“. Nenadano sam našao inspiraciju u romanu „Ubistvo s predumišljajem“ velikog Slobodana Selenića. Napisao sam tritment koji je on s divljenjem prihvatio, i snimio sam film koji je krasio našu produkciju. Selenić, nažalost, nije dočekao premijeru, ali smo film posvetili njegovom velikom imenu. Tako je počela moja „druga karijera“.
Filmovi koje ste potpisali kao producent i reditelj fokusirani su na sudbine „malih ljudi“, koji se ne snalaze i koji su gotovo uvek gubitnici. Šta želite da pokažete pričama o intimnim stradanjima?
Baveći se filmskom umetnošću toliko godina, shvatio sam da istinske umetnike zanimaju prevashodno poraženi, uniženi, unesrećeni, posrnuli, oni koji žive u teskobi, čemeru i jadu sopstvene sudbine, koji ne mogu da zaustave točak istorije, i ne umeju da spasu svoje živote. Posle svega što sam otkrio i osetio u ovim mojim dugogodišnjim tokovima života, jeste da je sve sitno i beznačajno, osim Čoveka. Taj Čovek bio je i ostao svet mojih interesovanja, i svašta sam naučio od filma. Pre svega, da i sam budem bolji, i da na svet gledam toplijim očima. Nagradom „Zlatni pečat“ Kinoteka je potvrdila čestitost i dostojanstvo tih mojih filmova. Na tome sam najzahvalniji.
Kada ovaj razgovor bude pred čitaocima, vi ćete već biti u Češkoj, kao glavni gost festivala na kojem se predstavlja srpski film. Najavljeni ste kao zvezda naše i nekadašnje jugoslovenske kinematografije – jeste li zaista zvezda?
Ne znam kako zamišljate zvezdu u Srbiji? Moja „pozicija“ je mnogo više plod popularnih filmova i serija, koje se i dan-danas „vrte“ na mnogim televizijama zemlje i sveta. Setite se, recimo, samo Šurde iz „Vrućeg vetra“! Malopalanački luzer, zanešenjak, pomalo folirant, čija životna „filozofija“ seže do malih ljudskih radosti. Velika popularnost, kakvu sam doživeo, stiče se likovima koji imaju šarm, toplinu, duhovitost, i zato sam i danas na ovim prostorima prisutan kao glumac. Tu su i sjajni ratni filmovi, koji se, za neverovanje je, još prikazuju i gledaju – te „Bitka na Neretvi“, te „Valter brani Sarajevo“, te „Diverzanti“, te „Partizanska eskadrila“… Na sreću, i moj rediteljski i producentski rad se uvećavao, tako da su i ovi filmovi ostavili upečatljiv utisak na gledalište bivše domovine, ali i Evrope. Zato sam sada na festivalu u Češkoj. Ova izuzetno ozbiljna zemlja filmske umetnosti Nedelju srpskog filma otvara mojim ostvarenjima „Miris kiše na Balkanu“, „Nebeska udica“, „Nataša“, „Točkovi“ i „Ledina“. A izbor je napravio veliki kritičar Jirži Fiala.
Pored Zlatnog lava u Veneciji, vi ste i jedini glumac koji ima najveće priznanje velike Jugoslavije, nagradu AVNOJ.
To jeste bila najprestižnija nagrada u nekadašnjoj domovini, jer su za svakog kandidata morale da budu saglasne sve republike i dve pokrajine. Te 1988. kada sam je dobio, laureati su bili Danilo Kiš i Milan Konjović, što za mene ima „dodatnu težinu“. Sledeće godine, nagradu AVNOJ dobio je Emir Kusturica.
Zanimljivo je da je jedino Slovenija, pre tri godine, svečano obeležila pedesetogodišnjicu vašeg uspešnog rada na filmu.
Ljubljana je prva i jedina obeležila taj datum, čime sam bio iskreno iznenađen i dirnut. Na projekcijama mojih filmova bio je slovenački kulturni i umetnički „krem“ – od velikih Mihe Baloha i Milene Zupančič, do tadašnjeg gradonačelnika Ljubljane Zorana Jankovića i ministarke za kulturu Majde Širca. Posebno me je obradovalo što je u gledalištu bilo mnogo mladih ljudi, koji su pokazali poštovanje za sve ono što sam kao autor i čovek stvorio.
Da li današnja produkcija u novim državama koje su stvorene,može da se meri sa ostvarenjima iz „zlatnog doba jugoslovenskog filma“, ili možda gubi tu „trku“?
Nijedan film iz Srbije poslednjih dvadeset godina nije zakoračio u sale najvećih fimskih festivala u svetu, osim ostvarenja Emira Kusturice u Kanu, i mog filma „Nebeska udica“, koji je otvorio jubilarni festival u Berlinu, rame uz rame sa filmom Vima Vendersa. Ma ko šta danas mislio o nekadašnjoj Jugoslaviji, u njoj su cvetali svi cvetovi – rađali su se veliki ratni filmovi, kao što je „Bitka na Neretvi“, koja je bila u glavnoj trci, među pet kandidata za Oskara, a paralelno sa njima nastajao je i novi stvaralački pokret smelih i hrabrih filmova. Oni su svojom tematskom svežinom, čistotom i hrabrošću osvajali najveće nagrade u svetu. Najuspešnija filmska godina te velike domovine bila je 1967. U Puli, da čovek ne poveruje, počasni krug ka uspehu trčali su „Skupljači perja“ Saše Petrovića, „Jutro“ Puriše Đorđevića, „Breza“ Ante Babaje, „Buđenje pacova“ Živojina Pavlovića, „Na papirnatim avionima“ Matjaža Klopčiča… U novije vreme, mladi reditelji shvataju sva iskušenja vremena kome pripadaju, ali mi je žao što nijedan od njih nije dokučio mrak nad Srbijom, kao da im za to fali hrabrost!
HEROJI, PROTAGONISTI, ANTAGONISTI
Kažete da stvaralaštvo ne može bez motiva, povoda, bez heroja, protagonista i antagonista. Ko su oni danas?
Puk i politička elita koja grabi bez srama i stida, sigurno nisu heroji! A svaki normalan čovek ovde zapitan je šta nam se to „obija o glavu“, pa nas niko ne poštuje i ne voli, a život u Srbiji postao je nesnošljiv! I mada ne pretendujem da odgovoram na to pitanje, moram da naglasim da oni koji su nas vodili poslednjih deset godina, nisu imali moćne „prijatelje“ po svetu, odnosno, nisu iznajmili i platili lobiste i moćne organizacije koji bi na pravi način stvarali pozitivnu sliku o našoj zemlji. Smešan iznos para bio je potreban da bi se u svetu obezbedili branioci interesa Srbije. Obama je od donatora prikupio milijardu dolara da sačuva tron Amerike, a mi smo iz državne kase odvojili trideset pet miliona evra da bi partije promovisale same sebe u izbornoj trci!
Tekst je preuzet iz Večernjih novosti