Od brucoškinje koja je prije deset godina iz Kotora stigla u Sarajevo prestrašena i nesigurna, do umjetnice koja danas u brojnim filmskim projektima u regionu i Evropi ostvaruje zapažene sporedne i glavne uloge – put Lidije Kordić obilježen je radom, hrabrošću i talentom.
U razgovoru za BUKU otkriva kako je izašla iz zone komfora, šta za nju znače međunarodni projekti, zašto voli transformacije kroz uloge i zbog čega je zahvalna na svemu što joj se u karijeri dešava.
BUKA: Lidija, ove godine si bila apsolutna zvijezda Crvenog tepiha. Vjerujem da si očekivala da ćeš jednog dana imati priliku biti voditeljica otvaranja SFF-a, ali jesi li mislila da će to doći tako brzo?
Iskrena da budem, nisam čak ni očekivala da ću imati tu priliku, definitivno ne uskoro. Bila sam stvarno oduševljena ali u isto vrijeme me je bilo strah jer inače imam veliku tremu kad radim nešto što nije moj primarni posao/poziv. Ovo je bilo stvarno jedno intenzivno, zanimljivo, u nekim trenucima stresno, ali i zabavno iskustvo iz kojeg sam naučila da ipak mogu da izađem iz svog komfora. Nema ljepšeg osjećaja nego kad znaš da si prevazišao jedan veliki strah. Srećna sam zbog toga.
BUKA: Radom, trudom i talentom si za kratko vrijeme si od predstavljanja kolegama i rediteljima došla do trenutka da tebi prilaze značajna imena iz svijeta filma, da se upoznate, da ti čestitaju. Koliko uspjeh koji si postigla u posljednje dvije, tri godine utiče na tvoju ličnost i koliko je mijenja?
Kako vrijeme ide i kako više radim, stvarno vidim da se stvari mijenjaju u smislu da više nisam potpuno nepoznata ljudima. Ja inače imam taj neki manjak samopouzdanja pa uvijek mislim da me se ljudi ne sjećaju, ali zaista se trudim da radim na tome i da konačno shvatim da se sav rad i trud isplaćuje. Moj karakter je isti, racionalna sam, iako vrlo emotivna osoba, samo je sada situacija takva da malo lakše prihvatam nove okolnosti, ne bježim ni od čega što mi se postavi. Iskreno, uživam u životu i mnogo sam zahvalna.
BUKA: Još nemaš punih 30 godina, ali već imaš zapažene međunarodne uloge, među 10 najboljih mladih glumica si Evropi. Koliko su međunarodni projekti bitni za mlade glumce posebno jer se u zemlji u kojoj živiš – Bosni i zemlji iz koje dolaziš – Crnoj Gori snima tako malo?
Pa mislim da nema toliko ni potrebe da kažem koliko su bitni, jer je očigledno da jesu i to vrlo. Nažalost, u našim državama se ne radi toliko koliko bi mi svi htjeli i ne možemo svi, i da hoćemo, dobiti šansu da igramo u projektima kojih je malo i sve manje. Uporno govorim godinama u intervjuima koliko se kod nas podrazumijeva kultura, koliko se malo ulaže a onda kad evo dođe festival ponosimo se Sarajevom, ponosimo se što imamo ogroman i preznačajan filmski festival baš tu, pred nama. Naravno da je poželjno da svi idemo vani, to su predivna iskustva, drugi načini rada, nekada manje a nekada više problema nego kod nas, ali je svako to iskustvo dragocjeno. Međutim, nije uopšte lako doći do projekata vani, za sve nam treba trud, rad, posvećenost, spremnost na rizik, bacanje.. ali i sreća da te primijete.
BUKA: Koja uloga ti je do sada bila najizazovnija i zašto? Je li to karakter lika ili zahtjevnost uloge koju si igrala?
Ja sam prije svega toliko srećna što skoro u svakom sledećem projektu igram nešto potpuno suprotno. Tako se vežem za skoro svaki lik koji sam igrala, ali za sada mi je najizazovnija bila uloga u filmu Diva futura, koja mi je i donijela sve ovo što radim sada, jer je stvarna osoba u pitanju i jer sam igrala sve vrijeme na italijanskom. Ja volim izazove, volim kad imam konkretne zadatke koje mi neko ili sama sebi postavim, zato mi je uvijek bila želja da igram stvarne osobe i evo trenutno treći put igram upravo osobu koja je zaista postojala. Volim ekstreme, volim fizičke promjene, volim kad se pogledam i ne vidim Lidiju, mnogo mi je onda lakše da se posvetim karakteru. Naravno, može se to postići i bez fizičke promjene ali meni lično mnogo više pomaže fizička transformacija.
BUKA: Vrlo su različiti likovi koje si do sada igrala. Ima li razlike u pristupu liku, u istraživanju kada igraš fiktivne i kada glumiš stvarne, istorijske ličnosti? Šta je osnovna razlika?
Osnovna razlika je to što istorijski lik ima svoju istinu. Fiktivni lik je apsolutno tvoja kreacija i gradiš ga od početka do kraja kako god ti odgovara u odnosu, naravno, na situaciju, na scenarij. Volim da radim podjednako na obije vrste uloga, s tim da je igranje istorijske ličnosti mač sa dvije oštrice. To je osoba koja postoji ili je postojala, ne možeš da izmišljaš stvari koje su u suprotnosti i koje ne pripadaju toj osobi, moraš biti pažljiv i detaljno se posvetiti istraživanju o životu tog lika. Naravno, uneseš i svoju kreaciju, svoju viziju ili verziju lika ali tu postoji određena granica koju ne prelaziš. Zato može biti veoma zahtjevno, pogotovo ako se radi o liku kojeg zna cijeli svijet. Ali s druge strane, upravo to je i ljepota igranja istorijske ličnosti, možeš da provjeriš jesi li ili nisi napravio dobar posao haha.
BUKA: Sada imaš svoju castimg agenticu. Koliko ti to olakšava posao i šta je drugačije sada u odnosu na period kada si sama sebi tražila kastinge?
Prije nego što sam imala agenciju nisam znala da se izborim, ja ne znam da dogovaram honorare, ne znam da tražim i kažem kad mi nešto ne odgovara, uvijek se osjećam krivom i ljudi su to koristili. Od kad sam u Zoni, Anila i Emina me spašavaju od tih stvari i s obzirom da se razumijemo i dobro slažemo, lako mi je i lijepo raditi s njima.
BUKA: Kada razgovaramo o ambicijama, o planovima za budućnost obično nam postavljaju ili sami sebi postavljamo pitanje gdje se vidimo za 10 godina. Možeš li ti uraditi suprotno i reći nam kakva je bila Lidija prije 10 godina kada je tek došla u Sarajevo?
Prestravljena. Prvi put je otišla od mame, tate, od dvije sestre i brata u drugu državu u kojoj nema nikog svog i u kojoj nije nikada ranije bila. Sa 20 godina se osjećala kao da ima 12, a s obzirom da je i dan danas razmažena tada je plakala svaki dan prva dva mjeseca ne znajući gdje i zašto je došla. ALI. Znala je ipak, da sve zašto ima svoje zato i sad kad se sjetim tog vremena samo mi dođe da je zagrlim i kažem hvala što nisi odustala.
BUKA: Završimo ovaj razgovor u tonu slobode. Lidija, pumpaš li?
PUMPAM! Nadam se da ću pumpati i u BiH i u CG, a trebali bi i svi vi koji ovo čitate. Šaljem vam zagrljaj !