Odijela!
Ljudi-odijela!
Zasto se plašite drveća?
Jer je veće od vas?
Jer je bolje od vas?
Jer ste pored njega mali,
beznačajni?
Jer nezaustavljivo izbija
iz utrobe našeg
jedinog pravog doma?
Jer vas podsjeća da ste živi?
Da ste tijelo?
Da ste uništivi?
Jesmo li odijela?
Jesmo li se odvojili od zemlje
stopalima u cipelama,
cipelama na trotoarima,
trotoarima na ulicama,
u ulicama zgrade,
u zgradama stanovi,
u svakom od njih
po jedan
mali,
prazni,
usamljeni,
preplašeni čovjek
u odijelu.
Oslušnite! Čujete li?
Te bušilice, motorne testere
i bagere?
To iz vaše utrobe dolazi.
Iz vaših grudi, praznih i metalnih.
Iz vaših očiju zalijepljenih za papir.
Iz vaših glava, prevelikih
na malim ramenima.
Sa koliko još cigala
treba da se okružite
da lažno pobijedite
tu hroničnu samoću?
Sa koliko fasada
treba da se opašete
da se lažno ušuškate
u osjećaj sigurnosti?
Sve više sami.
Sve jače nesigurni.
Dajte još! Dajte još!
Još cigala, još fasada!
Još više sami!
Još više nesigurni!
Jeste li vidjeli djecu?
Jeste li vidjeli vašu djecu
i njihove oči
i njihove ruke
i njihove noge djetinje
u trku?
Vaša djeca lupaju
patikama
po trotoarima,
crtaju cvijeće
po sivim fasadama.
Vaša djeca ne vide horizonte
zbog cigala
koje ste vi platili.
Pričaćemo svojoj djeci,
svojoj sivoj, hladnoj djeci
bez drveća u očima.
Pričaćemo svojoj djeci:
ovdje smo nekad trčali
ovdje smo se ljubili
ovdje smo se krili od
gradskih lešinara
ovdje smo živjeli
i nije se čulo udaranje
cipela o trotoar
trčali smo bez zvuka
kao da letimo
slobodni!
A ta naša
siva, hladna djeca
bez drveća u očima..
ona će nas gledati blijedo
u nevjerici
i misliti da smo luđaci
koji gledaju u cigle
i vide zelene grane.
Naša će nas djeca
s pravom strpati u ludnice
jer se sjećamo parkova
kojih nema,
parkova koji ćute
pod temeljima
vašeg “vrlog, novog svijeta”.
Mlada književnica iz Banjaluke Lana Bastašić napisala je ovu pjesmu povodom nestajanja jednog parka u Banjaluci.
Vezan tekst:
Nestaje park, niče stambeno-poslovni objekat!