Osećam sasvim jasno da sam tek jedna skica.
Pol Valeri
Napunila sam 25 godina u jednom memljivom sobičku zagrebačkog hostela. Bila je subota. Ljudi su prolazili kroz Skalinsku ulicu, dolje, ispod mog prozora. Odlazili su u klubove, kafane, parkove, gdje god. Konobari su već davno očistili stolove italijanskog restorana. Escajg je prestao da zvoni. Zamijenila ga je Katedrala. Nisam imala tortu. Nisam imala goste. Imala sam bocu vina. Stajala na tom trošnom, bijelom prozoru i posmatrala prolaznike. Poslije tri-četiri ujutro skoro da ih više nije bilo. To mi se dopalo. Prestala sam da volim ljude negdje krajem faksa, iako bi se slučajnom posmatraču moglo pričiniti upravo suprotno. To je čar nas prirodno nadarenih cinika. (Iz nekog žižekovskog ugla definisanja te moje hronične bolesti, pokušavala sam dugo da lociram i definišem svoj fetiš. Onda sam shvatila da je upravo cinizam my hampster. Ne postoji uporište mog cinizma u objektivnoj stvarnosti.) Zapravo, dopustite mi da se ispravim. Nisam prestala da volim ljude. Samo sam prestala da vjerujem u Čovjeka. Ne, nisam nikada bila oduševljena čeličnim idejama prosvjetiteljstva, naprotiv, ono mi je, i dalje, jedna od najgrotesknijih zabluda zapadne misli, ali jesam vjerovala u neke romantičarske pristupe ljudskoj prirodi. Te noći, međutim, dok sam stajala na tom malom prozoru Skalinske ulice, mogla sam da čujem kako negdje, iznutra, trijumfuje moj cinizam. Ja ne volim Čovjeka. Ne plašim ga se više. Ništavan je i minoran. Tako sam mislila.
Sjetila sam se jedne rečenice iz Von Trierove Melanholije. “Life on Earth is evil.” U tom trenutku je Katedrala odbrojila pet udarca. Zamišljam dvadesetpetogodišnjeg Pola Valerija kako ustaje u ovo vrijeme, pije crnu kafu i zapisuje svoj eternal sunshine of the spotless mind u još jednu cahier, siguran u svoju odluku da više ne objavi ni jednu jedinu riječ. Pomislila sam: Da li je ovo quarterlife crisis? (Koliko još pompeznih sintagmi treba da izmisle kvazipsihološki časopisi kako bismo baratali semantičkim aparatom dovoljnim da objasnimo sve svoje nedaće?) Pomislila sam: Kits je imao ovoliko godina kada je umro. Kao ja sada, na ovom prozoru. Pomislila sam na njegov grob. (This Grave contains all that was Mortal of a Young English Poet…) Pomislila sam i na kritičare koji su ga povrijedili, onako krhkog i nježnog, sićušnog. Pomislila sam još i ovo: toliko sam mlada, ili je bar sve ono što je Smrtno u meni – mlado, a snaga koja mi je potrebna da istrajem u vremenu Drugih skoro je na izmaku, kao da sam odživjela već pet tuđih života, zadojena Velikima koji su mrtvi i/ili Velikima koji su starci. Međutim, sve ono što su mi Veliki ponudili meni nije dovoljno, razmažena sam, izvoljevam, “pravim se pametna”; postoji taj jedan momenat, prazan red, u svemu što su Veliki rekli i napisali, onaj jedan pasus koji nedostaje, a koji oni ne mogu i ne znaju da napišu, jer su bili mladi u neko drugo vrijeme. Moj problem ne leži u njihovoj nemoći – naučila sam da uživam u onome što oni umiju i ne tražim im više od toga – moj problem leži u činjenici da su oni taj nenapisani pasus zaključali, stavili među zidine svojih korica, ne daju nam da mu prismrdimo, da ga oslušnemo, da zagrebemo po površini hartije. Oni znaju da je to naš pasus, onaj gdje kursor treperi tupo na monitoru, a oni ga preskaču, zaobilaze, obezimenjuju. Oni taj pasus ne mogu da napišu, a, opet, neće dozvoliti da unutrašnjost te praznine popunimo mi koji na nju imamo pravo, mi koji jesmo taj pasus.
Viljem Hilton, portret Džona Kitsa
No, da se ogradimo od nepotrebne patetike, recimo samo da bi logična kritika mog krnjeg stava mogla ići u sljedećem smjeru: ko vam šta brani? Recimo da bi moj (jadni, ostrašćeni, mladalački) odgovor možda glasio ovako: moć upravo tako djeluje – tako što vam daje privid da ste slobodni da uradite, kažete, napišete sve što želite – a zapravo sve što vi unaprijed možete da napišete jeste omeđeno diskursom te iste moći, vi ćete stvarati unutar jednog sistema koji je na vaše stvaranje računao i time samo održavati svoju marginalnu poziciju. Bićeš i dalje Mladi Pisac, ili, još gore, Mlada Spisateljica, koji/a može da se ostvari u jednoj jedinoj ulozi: nastaviti njihovim stopama, njihovim jezikom, njihovom ideologijom. Sve ono što nisu njihove stope, njihov jezik, njihova ideologija poslužiće osnaživanju njihove kritike (dalje aludiram na književnu kritiku u regiji) u kojoj si ti, Mladi Pišče, ili, još gore, Mlada Spisateljice, zgodan hrčak za tuđi fetiš. Kako mi, balavci, možemo da preživimo kritiku čiji su osnovi isklesani u drugom vremenu? Čija je to kritika? Ne govorim ovdje da treba iznova odbacivati stari poredak i vaspostavljati novi kao da, tobož, postoji nekakva jasna granica u smjeni generacija. Govorim o inkluziji, o pokušaju novih tumačenja i shvatanja, o strpljenju za mladost, o trudu da se mladost shvati i protumači, prije nego da se odbaci kao bahata, neobrazovana i irelevantna.
Živimo u vremenu Starih pisaca. U vremenu u kojem je staro – dobro. Taj diskurs, koji se javlja u svim instancama, nezavisno od političkog opredjeljenja pretpostavlja onu istu patrijarhalno-nacionalističku presupoziciju: staro je bolje jer je staro bilo tu prije tebe, staro je tvoje korijenje i ti treba da učiš od i iz starog, ne postoji nikakva ideja u tvom mladom, revolucionarnom mozgu koju staro već nije smislilo, stoga kopaj po svom korijenju i mani se mladalačkih baljezgarija. Iako možda, po prirodi stvari, logičniji za ćosićevske mračne “književne” jazbine, taj isti diskurs nalazimo i kod onih koji te iste jazbine kritikuju, kao i kod onih koje se proglašavaju suzdržanima, itd. Tako se ideološki aparat uredno brine i za one svoje instance koje su, tobož, suprotstavljene njemu samom: isti mehanizam ili ključ djeluje i kod onih koji taj aparat kritikuju. Da pojasnim: čak će i, npr., časopis koji propagira svoju subverzivnost i osnaživanje marginalizovanih Drugih, pokazati intelektualni elitizam prema mladima koji pišu ili govore o istim temama, ali na drugačiji način, koji možda sastavljaju stilski i formalno drugačije eseje, pogriješe u navodu referenci ili nisu pročitali neko krucijalno štivo koje su njihovi prethodnici sastavljali. Poruka je: ako želiš da kritikuješ, evo kako treba to da radiš, evo kojim i kakvim jezikom treba da govoriš, evo koje autore treba da voliš i čitaš, evo kakvu muziku treba da slušaš, evo koji fakultet treba da završiš. Tako se moć ustoličava i u tzv. margini, te se homogenizuje misao, jezik i ideologija te margine, ne dopuštajući mladima, neobrazovanima, drugačijima da popune svoj pasus.
Kada u našem društvu kažete pisac (ne daj bože spisateljica) prvo ćete pomisliti na starog muškarca (ne daj bože tetu). Pjesnik je, kod nas, starac. Izgubio je strast, politizovao se u, naizgled, svojevoljnom izboru, uzeo je sijede, mahom tuđe ideje (ideje nekadašnjih Staraca, danas Mrtvih Mudraca), prilagodio ih savremenom kontekstu, ustoličio se u svoju pozu Pjesnika ili Pisca, teži nekakvom kanonu, smiješnom, krnjem kanonu, ali ipak kanonu, jer je u duši, šta god on tvrdio, nepopravljivi esencijalista, jer će pisati o čežnji za jugoslovenskom mladošću, ali se potajno nadati najtrulijoj, nacionalnoj nagradi. Naš Pjesnik – starac može da ima i 40, 50 godina, što se kod nas naziva mlađom generacijom, to nije važno, on živi svoj kalup koji je primio iz dominantnog koda O književnicima i kako postati jedan, on popunjava taj kalup i kao originalne pruža lakše modifikovane ideje svojih su-kalubdžija. Zemlja ili region u kojem je Pjesnik zamišljen kao sijedi starac nema poeziju, nema stvaralaštvo. Ona možda ima svoje antologije koje same sebe reprodukuju, svoje Književnike koji jedni drugima dolaze na promocije i aplaudiraju na spomen sopstvenog imena, svoje kružoke u kojima X priča o Y, Y o Z, a taj Z ponovo o X i svi srećni i zadovoljni – međutim, malo je tu poezije. Na jednom od takvih okupljanja, jedan pisac, pripadnik mlađe generacije (dakle ušao je polako u svoje četrdesete), odgovorio je na moje pitanje o odnosu jezika i nacionalnosti prema književnosti, te da li ja pripadam srpskim, hrvatskim ili bosanskim spistateljicama, sljedećom rečenicom: “Polako, mlada si, imaš ti još mnoooogo toga da pročitaš.” Ako se okrenemo malo osnovnim metodama analize diskursa, možemo da čitamo ono što je presupozicija (predstavljeno zdravo za gotovo) u ovoj izjavi: 1. ja nisam pročitala dovoljno, 2. ono što sam možda pročitala, nije relevantno, 3. mladi ne čitaju često i mnogo, 4. pitanje moje pripadnosti srpskoj, hrvatskoj ili bosanskoj književnosti u direktnoj je vezi sa a) mojim godinama, b) brojem knjiga koje sam pročitala, 5. nije moguće imati stav o sebi i svom mjestu u svijetu ukoliko niste odrasli i mnoooogo toga pročitali. Treba da naglasim da je meni jasna dobronamjernost ovog savjeta, ali isto tako se nameće činjenica da ovaj čovjek mene niti je u datom trenutku poznavao, niti se učinilo da želi da me poznaje, ali je prema mojim godinama (vrlo moguće i polu) unaprijed odlučio da na moje pitanje odgovori snishodljivo.
Šta znači načitanost u našim književnim krugovima? Čitati mahom naše savremene pisce. Iščitavati srpsku ili hrvatsku književnost, Velike Naše Književnike, biti u toku, nalaziti se po konobama sa tim istim Velikim srpskim književnicima i razglabati o drugim Velikim srpskim književnicima u nedogled. Za ovim književnim stolovima hijerarhija je vrlo jasna: vidi se ko drži slovo, Njegov se autoritet ne ispituje, mladi treba da ćute i da se dive, žene da budu šarmantne (ovdje citiram jednog uglednog profesora srpske književnosti), a oni koji imaju nešto da prigovore, da budu dobro odgojeni i odćute svoje. Nije li to ona stara dobra Poštuj oca svoga… da srećan budeš i dugo poživiš na zemlji? (Citat namjerno osakaćen.) Književna scena jeste patrijarhalna, jeste hijerarhijska, ona ima privid demokratije, lažnu slobodu za sve, atinski poredak istih u kojima se jednaki odnosi na vrlo specifične. Kritikujte me: možda nisam bila na dovoljno književnih kružoka. Zapitajte se: u kojoj ste vi ulozi bili na istima i zašto? Veliki pisci čitaju Velike pisce. Mladi pisci (ovi rođeni sedamdesetih) takođe čitaju Velike pisce. I tako se definiše načitanost i elokventnost, jedna specifična vrsta centripetalne kognicije koja se obrće, iznova i opet, usisava nove Velike, iznova ih stvara, kada su suviše umorni i matori, klonira u sljedeću generaciju koja će puna srca da dočeka svoju starost, svoje ustoličenje, svoj red. Mi smo zemlja/region staraca. Ovaj poredak osnažuje se potpunim dekredibilizovanjem mladeži, kako kroz medije tako i kroz svakodnevni život, gdje se mladi prikazuju kao retardirani, nedovoljno razvijeni, mutavi odjeljak kompletnog stanovništva, jer, pobogu, ovi mladi danas ne sjećaju se onog drugog vremena, ne znaju oni šta je pravi šmek, oni samo vise na kompjuterima, ne čitaju, slušaju lošu muziku, zašto bi se iko interesovao šta oni imaju da kažu, oni čak ne znaju ni da govore. Diskurs jugonostalgije u savremenoj književnosti bivše Jugoslavije potpuno je ograničio umjetnički prostor; mladi pisci (dakle ovi rođeni šezdesetih i sedamdesetih koji će, kroz 20 godina moći da se nazivaju Pravim piscima) bave se svojim polušaljivim, polutugaljivim sjećanjima na jugoslovenske kulturne tekovine, svoja idilična odrastanja, na to kako su oni imali klikere i ploče, a mi to ne razumijemo, mi smo nakaradni, mi imamo iPod i ne kapiramo ništa. Dragi moji Veliki pisci, da li vi imate predstavu šta bismo mi dali za takva sjećanja? Da li mislite da smo mi srećni onim što smo zatekli? Naši su životi upravo ono što smo zatekli poslije vaših bajkovitih mladosti. Naši životi nisu počeli idiličnim preslušavanjima Velikih bendova, čitanjem Velikih pisaca, gledanjem Velikih filmova. Naši životi počeli su prazninama, počeli su na onim nečitkim mjestima punim razmrljane tinte, za nas je jugonostalgija jedva uvjerljiva utopija o kojoj nam pričaju bradati Odiseji nakon povratka kući. Ne, mi se ne sjećamo Jugoslavije, ne sjećamo se Dana mladosti, ne sjećamo se koncerata Dugmeta dok je Dugme bilo strava, ne sjećamo se jer nam niste ostavili ništa što bi moglo da nas podsjeti. Mi se sjećamo desničarskih pokliča, nasilja na ulicama, nestanka struje svakog drugog dana, nošenja drva za loženje u školu kako bi nam bilo toplo. Da li je naše djetinjstvo manje pjevljivo, manje književno, od vašeg, jugoslovenskog? Da li naša djetinjstva i naše mladosti ne zaslužuju prostor među vašim pompeznim koricama? Da li moramo da govorimo o tom vašem vremenu kako bismo ušli u red Velikih?
U međuvremenu se stvorila lažna slika dva puta, dobro utabane desnice i mrtve akademske ljevice, bajati izbor između vrhovnih tabora. To nije izbor. U takvom izboru stvarni, istinski subverzivni Drugi jeste onaj koji progovara iz treće pozicije, koji ne nariče, ni za nacionalnim herojima, ni za jugoslovenskim djetinjstvom, već za svojom sadašnjošću. Logično je da se kontekst u kojem umjetnik danas stvara (na ovim prostorima) karakteriše kao postjugoslovenski i to je neupitno. Međutim, nipodaštavanje mladosti (a pri tom mislim na stvarnu mladost, onu mladost dvadesetogodišnjih genijalaca koji jedini mogu da imaju originalne ideje jer ih još uvijek niste usisali u neki od svojih tabora, koji čitaju druge knjige na drugim jezicima, koji konstruišu svoju kritiku i estetiku u drugačijem ključu) vodi u sakaćenje društva, kulture, društvene svijesti uopšte. Pri tom, moram da naglasim da ja mladost ne idealizujem. Ne vršim licemjernu odbranu odbačenih kroz kakav nakaradni egzotizam. Ne, nije sva mladost dobra. Štaviše, ima je ponajviše u njenim krajnje trivijalnim (ali i manje trivijalnim) izopačenostima. U krajnju ruku, i sama sam često među prvim kritičarima sopstvene generacije, njene pasivnosti, neobrazovanosti i površnog nihilizma. Međutim, izopačenje mladosti jednog doba proizvod je onih ideja koje je ta mladost zatekla. Nemojmo brkati statističku karakterizaciju jedne grupacije sa njenim, zasluženim, udjelom u cjelokupnom kulturnom stvaralaštvu. Mladi genijalci postoje. Mladi pisci i spisateljice postoje. Mladi pjesnici (mada je po meni to pleonazam) postoje. Mladi naučnici/e postoje. Pa, gdje su?, pitaju me često. Ćute na književnim kružocima na kojima govore Veliki, koje nikako ne treba prekidati jer, pobogu, poštuj oca svoga, od kojih treba učiti, koje treba čitati i kopirati, čijem kanonu treba težiti. Svakako da je gorki talog iskustva neiscrpni izvor uistinu vrijednog stvaralaštva, ali čemu izjednačavati iskustvo sa brojem odživljenih godina, kada živimo u vremenu u kojem mladi iskustvo dobijaju svakog dana u nakaradnoj svakodnevici, mladi koji završavaju bajate fakultete koji im otimaju pare, mladi koji ne mogu da se zaposle ili otputuju, mladi kojima se diktiraju načini mišljenja, bilo lijevi ili desni.
Mladi genijalci Federiko Garsija Lorka i Salvador Dali
Čemu danas služe mladi? Da im akademski desničari-intelektualci obriju glave i stave kamenje u ruke i kažu prljajte se umjesto nas, vi nemate šta da izgubite; da im akademski ljevičari-intelektualci stave transparente u ruke i kažu izađite na ulice, mi smo matori, vi nemate šta da izgubite. Da li tome treba da služi postjugoslovenska mladost? Žrtvovanju u ime starih ideala? Kasnije ta mladost treba da ćuti dok pametniji pričaju, njene ideje su efemerne i za njih se ne pita jer zna se kako treba da se postavljaju pitanja i zna se koliko knjiga treba da se pročita i zna se na koji način treba da se razgovara. Mladost jednog društva je ta koja treba da smišlja način, a ne da robuje i čeka svoju starost kako bi mogla da se popne za stepenicu više i dobije pravo da govori. Tada će, za trideset-četrdeset godina, ta današnja mladost biti nova sorta Velikih pisaca, novi red Sijedih staraca, trubiće o svojoj propuštenoj mladosti u kojoj je morala da ćuti, trubiće o prošlim vremenima, o dobrom starom iPodu, govoriće novoj mladosti da ćuti jer nije red prekidati starije. Bićemo klonovi nekadašnjih, samoprozvanih Velikana. Bićemo Veliki Mudraci koji plješću sebi samima na književnim kružocima. Bićemo sjene one čiste, neokaljane genijalnosti koju smo nekada nosili u sebi, za koju su nam govorili da je nezrela, da treba da ćuti i čeka. Stoga se pitam, dragi Veliki, dragi Kanonizovani, dragi Bradati i Sijedi, dokle ide moje poštovanje prema vašem iskustvu, a odakle počinje vaša nestrpljivost za one koji su sada? Otvorite svjetske istorije umjetnosti, istorije književnosti. U njima mladost buja, svađa se, negira poretke, mijenja ih, rasteže, preoblikuje. Šta mi ovdje imamo? Tronove koji čekaju na nove starce.
Mogu da uporedim dva slučaja, za kraj ovog bahatog polu-eseja: jednom sam sjedila na nekoj književnoj večeri u nekakvoj konobi u kojoj su tri starija muškarca raspravljala o Miljkoviću. Jedan je govorio o Brankovoj poetici. Drugi je trabunjao o Partiji i kasnije kratko, potpuno nepovezano, spomenuo Sartra. Treći je mozgao da li se i zašto Branko ubio. (Svi su, razumije se, znali mnogo i bili jako pametni.) Drugi slučaj se, takođe, vezuje za Miljkovića, a govori o susretu mene i dragog mi prijatelja na Brankovom grobu na Novom groblju, prošle godine, u poslijepodnevnim časovima. Gledamo malo u nadgrobnu ploču, malo u nebo – kao da će padati kiša. Okolo se šunjaju nekakvi zloslutni, crni psi. Plaše nas vrane u krošnjama. Moj prijatelj izvadi čuturicu i ponudi mi malo domaće kruškovače. Pijemo u tišini i mislimo na poeziju. Mene zabole noge, pa sjednem na grob. Prelazim prstima preko uklesanog ubi me prejaka reč. Nakon nekoliko minuta, moj prijatelj se prene iz muka i kaže: “Od jutros mi u glavi visi jedan stih. Mislim da ga imam. Hoćeš da čuješ?”
Jer pjesnici su mladi. I tačka.