Kad mi je onomad usred ispitnog roka ruku dopala knjiga Autostoperski vodič kroz galaksiju autora Douglasa Adamsa,
nisam se smirio dok nisam pročitao tih pet-šest stotina stranica, koje
su na sasvim nesvakidašnji način tretirale sve moguće i nemoguće
probleme, začkoljice i pitanja ovozemaljskog postojanja, i to na jedan,
na prvi pogled sulud način. Pogled na našu nesrećnu planetu, bar iz ugla
glavnih aktera, kojima iskustvo čak i uz puni radni kapacitet moždanih
vijuga ne dozvoljava poimanje odnosa veličine univerzuma i nebitne
plavozelene kugle, bilo je pravo otkriće. Ispit je bio manje bitan.
Knjiga je nudila sve potrebne odgovore, baš kao i tačnu definiciju
proprocija gorenavednog univerzuma, koja je slavodobitno glasila: Pravo pravcato ono – au, što je veliko! Teško da bi vam bilo ko mogao reći da ovo nije tačno.
Dvadesetak godina nakon toga, izvjesna individua je odlučila da bi
bilo izuzetno zgodno, štaviše, zaista pravo vrijeme, napraviti istoimeni
film, kako bi se probudila sjeta starijih generacija; da se istovremeno
oni nešto mlađi neskloni čitanju nečeg dužeg od prosječnog statusa na
društvenim mrežama upoznaju sa svim hilarijus momentima, depresivnim robotom Marvinom i, naravno, mističnom moći broja 42, koji je ultimativni odgovor svih odgovora.
Baš onako kao što vinovnici pisane i igrane verzije ovog izuzetnog
djela nisu uspjeli da dokuče šta je to ultimativno pitanje na koje već
imaju taj ultimativni odgovor, tako se i većina nas starije generacije
pitala kome je kog đavola trebalo da troši celuloidnu traku na sličan
zahvat. Film, sasvim izvjesno, nije bio namijenjen onima koji knjigu
poznaju kao sopstveni džep, jer scenaristički poboljšati i dotjerati
ono što je Adams već savršeno skovao, bilo je već i kao ideja osuđeno
na apsolutnu propast. S druge strane, oni koji nisu mogli ni upamtiti
naziv filma, mogli su samo da se mršte dok pokušavaju da pronađu neku
logiku u scenama kojima su bez ikakvog reda bombardovani sa bioskopskog
platna, iako je jedina smislena stvar bila ta vrećica kokica koju su
držali u ruci tokom projekcije. Baš u toj savršenoj formuli jeftine
zabave bioskop-film-kokice postoji i maleni paradoks. Čak i najskuplji
bioskop sa najboljim kokicama na svijetu vam neće pomoći da svarite i
progutate nejestivi sadržaj koji vam se prikazuje. Dakle,
razlog je, kao što to obično biva, ležao u tome da se zaradi neka kinta
koristeći se životnim djelom i kostima slavnog autora.
Montage of (what the) Heck
Iako se na prvu čini da nema mjesta poređenju, upravo identičnom
formulom se vodio i autor unaprijed(!) hvaljenog i pretencioznog uratka
nazvanog Kurt Cobain: Montage of Heck, koji
nas nedvosmisleno obavještava da će superstar ovog navikanog
dokumentarca biti, zapravo, planetarno muzički superstar u ulozi sina,
oca, muža i pazi sad – ljudskog bića. Osim što neće. I ne samo zato što
je superstar već dvadesetak godina dva metra ispod zemlje, ne čak ni
zbog toga što je Cobain u svojoj srži anti-superstar, što je poznato
svakome ko je pogledao snimak bilo kojeg koncerta (ili samo poster)
matičnog mu benda ili još bolje intervju sa tihim muzičarem, koji bi
izlaskom pod reflektore mutirao u čistu, neušminkanu i često
nekontrolisanu punk rock energiju. Prosto, “ovo” nije film o Kurtu. Barem ne istinit film o njemu.
Kako uvodni dio ne bi ostao ovdje da, eto, popunjava prostor, baš kao Vodič i Montage of Heck
ima jednu gadnu boljku – ukoliko niste pratili djela ljevorukog
gitariste koje je potpisivao imenom Nirvana, ovaj film definitivno
preskočite. Razlog je jednostavan. Zapitajte se da li biste zaista
potrošili vrijeme na dokumentarni film o privatnom životu nekog tamo
džankija za kojeg ne znate ni šta je radio u javnom životu, a kamoli
koliko albuma njegov bend ima? A, uzgred, izašlo ih je više nakon
njegove smrti, nego dok je bio živ. Ovo sve, naravno, važi pod
pretpostavkom da niste voajer kojem su na dnevnom redu Veliki brat, Farma ili nešto slično. Onda možda, u tom kontekstu, Montage of Heck možda može i da posluži, čisto da premosti vrijeme do omiljenog rijalitija.
Sa druge strane, ako vam je Nirvana omiljeni bend, “eskluzivne”
sekvence na silu zgužvanih i nabacanih fotografija, video snimaka,
animiranog filma i izmontiranih audio snimaka (da, dobro ste pročitali) u
dva-sata-i-kusur nečega/ničega što se slavi kao krucijalni dokumentarni
film sa “nikad do sada viđenim scenama” posmatrat ćete kao besprizorno
onanisanje nad životom nesrećnog frontmena jednog od najznačanijih
bendova modernije rock historije.
Arhivski “ekskluzivni” snimci
I to je tek početak. Glavni akteri ovog bućkuriša su niko drugi do
članovi porodice Cobain, koji su iz ko zna kakvih pobuda pristali da
stanu ispred kamere čovjeka koji je karijeru izgradio na dokumentarnim
filmovima o poznatim bendovima i muzičarima, kao što su Rolling Stones
ili Stingov Police. Evidentno upućen u Kurtovu muzičku zaostavštinu
koliko i Miss Svijeta u značenje fraze “mir u svijetu”, koju izjednačava
isključivo sa dignuta dva prsta, reditelj Brett Morgen
je odlučio da priču o Cobainu bazira na onome što mu je poznato –
tehničkim zahvatima i vještini naknadnog uljepšavanja materijala, jer
onaj “ekskluzivni” nije dovoljan ni za desetominutni video u komadu. A, i
nema baš neku upotrebnu vrijednost.
Ali, fikcija čini čuda, baš kao i u onom filmu sa početka teksta. S
tim da za oba filma važi istovjetno pravilo – imati na raspolaganju
briljantan, već postojeći materijal i uspjeti ga srozati na nivo
jednogodišnjeg (u najboljem slučaju) festivalskog ili bioskopskog hita,
to može samo ili velika neznalica ili još veći gad željan novca i slave.
U prevodu, od cijele galaksije, Morgen je odlučio da napravi djelo o
njenom zabačenom dijelu, “u kojem sija malo, neugledno žuto sunce” i u
čijoj se orbiti nalazi “beznačajna plavozelena planeta”.
Nadalje, kada učite da pišete sastave u osnovnoj školi, nastavnik će
vas prvo upoznati sa hronološkim načinom izlaganja, kasnijih godina
vježbat ćete retrospekciju, a zatim i nešto komplikovanije načine
naracije. Ako i postoji neki stil kojim je ovdje izložena priča, bez
ikakve sumnje nosi naziv “random” ili narodski rečeno – ofrlje.
Prava papazjanija kreće onog trenutka kada se pojavljuju pravi
sagovornici. Kažem “pravi”, jer u dobar dio ovog čudovišta od filma,
koje nema ni glavu, ni rep, već samo brojna usta iz kojih su izvučene
pokajničke izjave, u stvari je uglavljen sijastet arhivskih snimaka
ljudi koji su bili izuzetno bliski Cobainu, ali o tome nešto kasnije.
Privatni snimci ljudskog bića
Bilo kako bilo, prvi reflektor je usmjeren na gospođu Cobain, Kurtovu
majku Wendy, koja će nam otkriti kako se nije iz ljubavi udala za
Donalda Cobaina, Kurtovog oca. Kroz samosažaljivu priču o promašenoj
mladosti, saznat ćemo i da je Kurt bio veoma hiperaktivno i kreativno
dijete. Tu je, naravno, i Don, koji nema bogzna šta da kaže, bar ne o
pubertetu, najvažnijem dobu odrastanja svog sina, i to iz prostog
razloga – Kurtovi roditelji su već tada bili razvedeni, a mršavi
plavušan se nije baš polomio družeći se ćaletom. Iako je najviše vremena
živio sa majkom, caka je bila u tome što su mladog Kurta Wendy i Don
“šaltali” između sebe, istovremeno napadajući jedno drugo i pravdajući
svoje neuspješno roditeljstvo Kurtovim problematičnim ponašanjem, sve do
momenta dok on nije prestao da živi sa njima. Tu je, naravno, i
Courtney Love sa neizbježnom cigaretom, koja je svojevremeno koštala nju
i njenog muža starateljstva nad djetetom, kada je sa istom
fotografisana dok je imala stomak do zuba, a ona nam pored svojih
verzija klimave priče nudi plastičan uvid kako je bilo živjeti sa Kurtom.
Ili bar tako misli. Zapravo, uloga Courtney Love kao sagovornice u
filmu je veoma upitna, posebno ako se uzme u obzir da je riječ o osobi
koja je poznata po svojim izjavama, koje mijenja i prilagođava u
zavisnosti od prilike i potrebe.
Dok se redaju privatni snimci rock para iz hotelskih soba, a kadrovi
prikazuju Kurta dok se brije i istovremeno pologolu Courtney kako se
glupira pred kamerom, sa gađenjem ćete shvatiti da sve to snima neko
nepoznato treće lice. Taj osjećaj se samo pojačava kako se snimci
nastavljaju; Cobain pod uticajem droge pokušava da ostane budan dok drži
ćerkicu u ruci i Courtney ga pritom zadirkuje, zatim snimak na kojem
Kurt i Courtney vode ljubav, koji, ako ništa, nije eksplicitan… Mada, da
postoji, ne sumnjam da bi nas reditelj razveselio “dubljim uvidom” u
život posrnulog rockera.
O audio snimicima koji su ispraćeni crtanim filmom neću ni da pišem,
jer je na početku dokumentarca naglašeno da je riječ o monitiranom audio
materijalu ili u prevodu – isijeci šta treba i zalijepi gdje treba. Za
one koje to zanima, neka naćule uši i pronađu razlike u boji glasi,
rječniku i frekvenciji od snimka do snimka. Uostalom, ako su baš svi
snimci autentični, treba biti ozbiljno ograničen, pa shvatiti sve
Cobainove riječi doslovno, posebno kada se ima u vidu koliko je
frontmena Nirvane veselilo da se sa ozbiljnim izrazom na licu sprda sa
svima, a posebno sa novinarima, koji su redovno njegove izjave uzimali
zdravo za gotovo.
A kada će početi fiil
Pisati zašto je sve ovo pogrešno nema smisla, jer ovakvi kadrovi
doslovno ostavljaju bez riječi, dok vam se pred očima odmotava
monstruzna kreacija ovog porodično-apologetskog filma. Da sve narečeno
ne bi izgledalo tako očigledno i providno, a i da barem izgleda ljepše,
ako ne već autentično, reditelj se potrudio da animira pojedine riječi,
rečenice, stihove i crteže iz Kurtovog dnevnika, usput ga prikazujući
kao suicidalnog luđaka koji koketira sa šizofrenijom. Film je doslovno
prepun ovakvih dijelova.
Najupadljivije od svega je što su najbitniji momenti Kurtovog života
očigledno izostavljeni, namjerno ili ne. Dva sata “kompletne” priče o
Kurtu tako nam nisu pokazala šta se desilo sa tim hiperaktivnim i
kreativnim djetetom. Kako je počeo da svira, prvo bubnjeve, a zatim i
gitaru? Ko mu je kupio tu gitaru i zašto? S kim je sve živio i svirao, i
kako je danas slavni Dave Grohl uopšte stigao u bend? Kako je nastala
Nirvana koju poznajemo danas? Pitanja ima mali milion, ali autor je
odlučio da nijedno od njih pravo. Također, u dokumentarcu nema Grohla,
osim u arhivskim snimcima. Nema ni Pata Smeara, u čijem je društvu u
najgorim danima Cobain uvijek bio dobro raspoložen. Nema nikoga iz
bendova sa kojima se Kurt družio, svirao i živio. Jesu li oni svi znali
čemu će na kraju služiti ovaj film ili ih niko nije ni zvao da
učestvuju? U redu, tu je Chris Novoselić, koji uglavnom priča o Cobainu
po sistemu “o mrtvima sve najbolje”. Postoji i informacija da će se u
specijalnom cutu dokumentarca naći i Grohl, koji nije mogao
stići na snimanje zbog obaveza na turneji, a film je morao biti gotov za
premijeru na Sundance festivalu. Ovo valjda dovoljno govori o
ozbiljnosti projekta.
Zapravo, možda je najbolje ovo privesti kraju izjavom Buzza Osbornea iz Melvinsa, muzičara i Kurtovog velikog prijatelja, nakon što je pogledao film.
– Činjenice ne igraju nikakvu ulogu. Ono što je bitno je ono što
ljudi vjeruju. ‘Istina’ o Cobainovoj situaciji je uvijek bila lažna.
Ovaj film je potpuna fikcija, kazao je tada Buzz.
Na kraju, autori filma su se potrudili da romansiranim pokušajem
dokumentarca utvrde kako je Cobain kriv za sve – i zato što je bio
problematično dijete i nije pričao sa roditeljima, i zato što je imao
(?) konstantne bolove koje ljekari nisu znali da izliječe, pa onda i
zbog toga što se navukao na heroin, nasilno prekinuo svoj život, pa tako
i život Nirvane i svega ostalog što je išlo uz taj karavan. Reditelj i
njegov tim skoro da su uspjeli u “montiranju pakla”.
Usput, danas su starke, iscijepane farmerke i karirane košulje
popularnije nego ikada, a uskoro izlazi i Cobainov solo album. Ima nešto
u svemu tome. Zvuči kao grunge. Izraz koji je, pokazalo se, Cobain s
pravom prezirao. Isto kao i njegove “montažere”.
Izvor Fashion.Beauty.Love