“Tolika mržnja se osjeti u vazduhu. Nacionalizam raste, mutanti dobijaju ključne pozicije, a normalan čovjek se povlači. Veliku ulogu u stvaranju ovakvog okruženja ima i patriotizam — što je niža moralna norma, tu su ovce poslušnije”.
U nastavku predstavljanja banjalučke scene, IMPULS portal razgovarao je s Mićom Kostadinovićem, idejnim tvorcem i pjevačem benda KOMO koji iza sebe ima jedan album pod nazivom „Više ja ne govorim“. On je s nama podijelio svoje misli o sceni, muzičarima, tezgama kao i pripremama za novi album.
Da se nađeš pred nekim investitorom koji je spreman da uloži novac u tvoj rad, a da imaš sam jedan minut da se predstaviš, šta bi mu rekao?
Kostadinović: Ja stvarno ne znam šta bih tu rekao. Postavlja se pitanje da li je ikad na ovim prostorima postojao investitor za ovu vrstu muzike? Da mu pričam izlizane fraze i dječja sanjarenja? Jednostavno ne mogu. Izgledao bih kao Slavko Štimac u filmu Varljivo leto ’68 kada je polagao maturski ispit.
Dobijam dojam da KOMO idejno vodi jedan čovjek, a da su ostali tu radi najčešće tehničkog dijela nastajanja pjesama, a pri tome mislim na muzičare i druge umjetnike koji učestvuju u stvaranju tvojih ideja. Moje pitanje je da li je bolje funkcionisati tako ili u bendu gdje postoji nekoliko kreativaca?
Mislim da je bolje kada jedna osoba vodi bend. Znam da se onda tu stvaraju mnogi ego-tripovi, sujeta izađe na površinu i tada se jave bube u glavi kod nekih članova koji su po rođenju dobili Edipov kompleks umjesto talenta. Obično opstane bend kada se sluša jedna glava.
Bend je izdao jedan album pod nazivom “Više ja ne govorim”, a kako vidim u najavi je i drugi album. Kako idu te aktivnosti?
Idu odlično, album je u suštini gotov. Neke pjesme sam snimio prije dvije godine, ali svim pjesmama hoću da dam i vizuelni život, pošto samo zvuk ne pije vode kod današnje publike, pa mi ih nekako žao bude. Album će se zvati „Živi zid“ i dosta se razlikuje od prvog albuma, u kojem sam se emotivno baš ogolio i zaokružio priču koja je izašla direkt iz stomaka. Priča je vezana za majku, boga i dijete. Na drugom albumu sam malo više radio na filozofskim tekstovima i više se odnosi na čovjeka i okruženje u kojem on živi. Album „Živi zid“ otvorila je pjesma „Ponovo rođen“, koju sam izbacio prije dva mjeseca i koja se našla na kompilaciji banjalučkih bendova „Na rubu igle“.
Šta je tebe konkretno povuklo da se baviš muzikom i da li su neki snovi koje si imao kao mlađi ostvareni po pitanju muzike?
Neki moji snovi su se ostvarili, a neki, naravno, nisu. Uglavnom, ima jedna pripovijetka koju je napisao Dušan Prelević, u kojoj kaže: ostao je jedino rokenrol. I stvarno je tako. U današnjem vremenu, kada svako isključivo gleda sebe i u svojim učmalim životima samo smrdi po društvenim mrežama, tebi ostaje samo da se skloniš u jedan vid umjetnosti da ne bi slučajno postao kao oni.
Vječita tema, autorski rad ili tezga. Šta sve veća pojava “tezgaroša” govori o svijesti muzičara danas?
Prvenstveno mislim da je zbog tezgaroša rokenrol i propao i da je tezga nešto najgore što se može desiti autoru. Zbog toga propadaju i veliki autori. Često se dešava da publika prati nekog svog omiljenog muzičara, a onda ga vidi u kafani kako svira obrade. Šta se tada dešava? Autor gubi povjerenje i nema više šanse da mu ta ista publika može ubuduće vjerovati. Bar ja ne bih vjerovao.
Koliko ogorčenosti postoji u tebi na okruženje koje se formiralo, sa posebnim akcentom na muziku za šire narodne mase?
Nemam ja tu vrstu ogorčenosti. Više sam ogorčen prema rokerima; njihovo koketiranje sa narodnjacima i pop-buzdovanima, koji mi posebno idu na jetru, stvorilo je ovo što se danas sluša i što je među mladima popularno. Dabogda crko rokenrol kad ga svako svira — to je najprecizniji odgovor.
U bendu i pjesmama se osjeti određena doza osvrta na ranija dešavanja na prostoru BiH. Koliko to utiče na tvoj rad?
Puno utiče, i kako ne bi uticalo. Tolika mržnja se osjeti u vazduhu. Nacionalizam raste, mutanti dobijaju ključne pozicije, a normalan čovjek se povlači. Veliku ulogu u stvaranju ovakvog okruženja ima i patriotizam — što je niža moralna norma, tu su ovce poslušnije.
Danas je tradicija nešto što se posebno naglašava. Koliko je ima u tvojim pjesmama, da li ju njeguješ, odnosno da li kroz svoje pjesme daješ kritički ostvrt prema tradiciji koja nas je dovela do stanja svijesti u kome danas živimo?
Baš na drugom albumu, koji treba da izađe, postoji pjesma koja se zove „Stanje svijesti“. Spominjem i tradiciju, gdje govorim neke ružne riječi koje će publika, nadam se, čuti kad album izađe. Kritički osvrt na društvo mora da se osjeti, inače si Psiho modo pop i ostali bendovi koji govore, a baš ništa ne kažu. U pjesmi „Metak“ sam rekao mnogo toga što mislim o ovom društvu.
Pjesma KOMO benda se našla na kompilaciji banjalučkih bendova, ploči koju je izdala Deveta dimenzija. Da li ste za te potrebe radili novu pjesmu i kako to sve izgleda iz tvog ugla? Kakav je osjeća što je tvoja pjesma na ploči?
Osjećaj je predivan i nisam ni mogao sanjati da će mi se pjesma naći na ploči, s ozbirom kako sam to sve snimao. Stvarno mi je drago da je to Zoran uzeo pod svoje i da je to izgurao do kraja. Prvo sam mu poslao jednu drugu pjesmu, ali sam u međuvremenu se predomislio, jer je prva trajala duže od vremena za koje nam je rečeno da pjesma može trajati, a i ta druga pjesma je bila više za ploču, žešća je.
Pričajući sa muzičarima do sada stekao sam dojam da je to jedna velika zajednica ljudi Banja Luke koja treba da se međusobno podržava i promoviše. Da li je to tako, kako BL scenu vidiš danas, s ozbirom da si svojevremeno izjavio da je banjalučka scena kao babin zub koji se klima?
Tačno tako. I dalje tvrdim da je scena kao babin zub. Da bi scena postojala, moramo izaći iz okvira grada. Da se razumijemo, za moj bend jedva da je čuo i moj komšija, a kamoli da sam dobacio do Ramića. Za kultni banjalučki bend nije čuo niko ni u Modriči, o Beogradu da ne govorim, a postoje četrdeset godina. Prijatelj prijatelja podržava, bez obzira na to što o njegovoj muzici nema visoko mišljenje, a da pohvali nešto mimo toga — tu već sujeta igra glavnu ulogu. Evo, otkako se bavim muzikom, nisam stvarno vidio da je iko spomenuo moj bend. Imao sam jedan period života kada sam hvalio bendove, čak i ono što mi se nije svidjelo. Nemam problem da spomenem — znam koliko tu krvi i znoja treba da se prolije i, još ako neko zbog moje preporuke dobije na važnosti, mogu samo da budem srećan. Više to neću da radim. Danas u Banjaluci ima raznovrsnih bendova i to se može vidjeti po pjesmama koje su na ploči „Na rubu igle“ i sviđa mi se da čujem različite bendove iz istog grada. Iskreno da ti kažem, pretjerano i ne pratim banjalučku scenu, ali koliko vidim, svirke su danas rijetke. Ono koliko sam upratio, nisam čuo refren pjesme koji bi me pomjerio i zbog kojeg bih rekao: ova pjesma je izašla iz stomaka. Ne mogu da shvatim da se neki bendovi predstavljaju kao buntovni, a nemaju hrabrosti da kažu ono što misle. U gradu definitivno fali prostora za svirku, kao i ljudi koji bi svoj posao posvetili bendovima, kao menadžeri, jer bendovi ne mogu da se bave muzikom, organizacijom svirki i promocijom.