Od filmova “Karaula”, “Sinema Komunisto”, “Falsifikator” preko Tanjugovih izložbi fotografija, izložbe “Dobar dizajn” i sada, u toku, “Živeo život”, do predstave “Zbogom SFRJ” i čestih “akcija” u Muzeju 25. maj, Beograđani (oni stariji) se podsjećaju na neka vremena kada se, u neku ruku, lakše živjelo dok oni mlađi saznaju zbog čega i da li se u “Titovo vrijeme lijepo živjelo”.
Istoričarka Radina Vučetić, koja se bavi društvenom i kulturnom istorijom 20. vijeka i čija je studija “Koka-kola socijalizam” postala praktično bez reklame bestseler, smatra da je sjećanje na nekadašnja “bolja” vremena normalno za društva u tranziciji, a pogotovo za društva sa katastrofalno lošom tranzicijom.
“U svim komunističkim zemljama postoji nostalgija za tim vremenima, ali ne kao nostalgija za komunizmom i komunističkom ideologijom, već kao nostalgija za vremenima u kojima su postojale ekonomska i socijalna sigurnost. Tako je i kod nas jugonostalgija prvenstveno vezana za male, privatne istorije običnih ljudi, u kojima se oni sjećaju svog prvog televizora u boji, ‘fiće’ kupljenog na kredit, odlazaka na more, zdravstvenih knjižica i diploma koje su nešto značile, i čuvenog ‘crvenog pasoša’ s kojim se moglo putovati svuda”, rekla je Vučetić Tanjugu.
Teoretičar umjetnosti i estetičar, prof. dr. Miško (Miodrag) Šuvaković smatra da je preispitivanje bliske prošlosti važno i na neki način nužno da bi se prekoračili tabui nacionalističkih politika od 1980-tih do danas.
“Kultura je složeno polje koje zaista treba pogledati sa različitih strana, pošto je fenomen druge ili socijalističke Jugoslavije izuzetan fenomen na internacionalnoj razini. Izvjesni pristupi su naivni, izvjesni površni, a izvjesni ulaze u dubinska istraživanja ideologije, politike i estetike tog vremena koje je dio kolektivnih/kulturalnih memorija.
Tu vrstu rada u filmu, teatru i vizuelnim umetnostima pozdravljam”, rekao je on Tanjugu. Šuvaković smatra da je obnovljeno insteresovanje za period socijalističke Jugoslavije u umjetnosti nastalo iz krize postjugoslovenskih društava koje su “svojim paradoksalnim neoliberlano-nacionalističkim politikama strvorile osjećaj beznađa”, rađanjem radikalne desnice poslije militantnog antikomunizma 1980ih i 1990ih koja “klaustofobično u kulturi teži zatvaranju društva od svakodnevice do umjetnosti”, dolaskom novih generacija koje ne pamte vrijeme realnog ili samoupravnog socijalizma.
Među razlozima jugonostalgije su i internacionalni interes za rekonstrukciju i izlaganje kulture i umjetnosti druge polovine 20. vijeka kako na zapadu tako i na istoku Evrope, kliše sjećanja na dobra stara vremena.
“Kada je riječ o Jugoslaviji, postoji potreba za komunikacijom između eksjugoslovenskih društava, koja je dugo bila prekinuta. Ta društva ma koliko danas imala različite unutrašnje i kulturalne politike dijele mnogo toga i to čini da je komunikacija nužna. Osjećaj za ideju jugoslovenstva je bio potisnut ratovima i Miloševićevom etc. politikom, ali postojao je u izvjesnim slojevima društva i dalje, danas se pokazuje i kao nostalgija i kao politička svijest o nužnoj komunikaciji, saradnji i djelovanju”, smatra Šuvaković.
Vučetić kaže da je slavljenje “bolje” budućnosti direktna kritika sadašnjosti, tako da jugonostalgija na ovim prostorima pokazuje veliko nezadovoljstvo postojećim.
Socijalizam je običnim ljudima davao sigurnost i pružao nadu u bolju budućnost, dok današnji neoliberalizam nudi surovu realnost, sa stalnim strahom od neizvjesne budućnosti.
Kada je Jugoslavija u pitanju, mi moramo biti svjesni i posebnosti Jugoslavije, čija je komunistička prošlost poslije 1948. bila vrlo specifična – sa holivudskim zvijezdama, slobodom putovanja, džezom i rokenrolom, farmerkama, šuškavcima, San Remom… Naravno da je onda, u ovako crnoj realnosti, lakše pamtiti jednu takvu, “ružičastu” Jugoslaviju, a Jugoslaviju jednopartijskog sistema, kulta ličnosti i nedostataka ljudskih sloboda potisnuti u drugi plan, rekla je ona.
Vučetić prisustvo jugonostalgije u kulturi najviše vidi izraženo na “krajnje kapitalistički način, kroz čitavu industriju jugo-proizvoda (ili jugo-kiča) – tu su bedževi, šolje, zastave sa petokrakom, pionirske kape i marame, replike štafeta, slatkiši, kalendari”.
“S druge strane, od pojave ‘Leksikona YU mitologije’, sve je više sjećanja, ali i analiza i ozbiljnih promišljanja Jugoslavije na izložbama (‘Jugoslavija od početka do kraja’, ‘Živeo život'…), u filmovima, na mnogobrojnim tribinama”, rekla je Vučetić.
Kada je riječ o posjetiocima jugonostalgičnih manifestacija, ona ukazuje da je primjetno prisustvo svih generacija ali da su mladi najzanimljiviji jer njima upravo izložbe, knjige i filmovi pomažu da razbiju stereotipe o “mračnom dobu komunizma” i vide kako su ljudi u SFRJ vozili fiće, gradili Autoput bratstva i jedinstva, kupovali prve frižidere i televizore, pili koktu pa kokakolu, čitali “Mirka i Slavka” ali i Diznijeve stripove, slušali Đorđa Marjanovića i dočekivali velike svjetske zvijezde od Elizabet Tejlor i Ričarda Bartona preko Hičkoka i Luja Armstrona do posade Apolo 11… Sociolog kulture dr Ratko Božović smatra da je jugonostalgija u kulturi pogrešno pročitana.
Stvara se privid da se vraćamo jugonostalgičnosti, a vraćamo se onom što je kulturi najprirodnije, da komuniciramo sa drugima, da se upoređujemo sa drugima.
Naše najbliže okruženje čine države bivše Jugoslavije pa je logično da sa njima najtješnje sarađujemo, rekao je Božović Tanjugu. Kultura je bila mnogo zatvorena a ona to ne trpi i ne može da bude bez Jugoslavije, Evrope, svijeta, rekao je on i dodao da povratak na ono što je vrijedno i što nije podređeno odbrani vrijednosti nacionalističke politike, ne vidi kao nešto loše.