Moraju urlati i trčati, moraju se odmoriti i pripremiti za sljedeći dan. Moraju obavljati kućanske poslove, moraju rano u krevet. Moraju se igrati i slijediti vlastite ideje. Djeci se tijekom boravka u školi stalno govori što da rade – a boravak u školu uglavnom uključuje sjedenje i učenje. Međutim, učenje je samo jedan dio egzistencije djeteta. Kada škola završi, djeca moraju imati vremena za druge stvari.
Roditelji to rade i trpe zato što žele najbolje za svoju djecu. Međutim, pomalo iznenađujuće, čini se da bi bilo bolje da to ne čine, piše Time . Komparativni psiholog i neuroznanstvenik Harris Cooper pokazuje da količina pozitivnih učinaka od pisanja domaće zadaće uvelike ovisi o dobi učenika . Srednjoškolci profitiraju od zadaće ako im je potrebno manje od dva sata da je završe, dok učenici viših razreda osnovne škole iznimno malo dobrobiti imaju od pisanja zadaće. Što se tiče učenika nižih razreda osnovne škole, u njihovom je slučaju bolje pričekati sa zadaćom.
Pisanje domaće zadaće bez ikakvog prijepora ima određeni učinak, ali on nije uvijek pozitivan. Zadaća koja se zadaje premladim učenicima stvara averziju prema školi. To je loše, pogotovo za osnovnoškolca kojemu predstoji još 12 godina obveznog školovanja.
Djeca se bune protiv zadaće jer imaju druge stvari koje moraju raditi. Moraju urlati i trčati, moraju se odmoriti i pripremiti za sljedeći dan. Moraju obavljati kućanske poslove, moraju rano u krevet. Moraju se igrati i slijediti vlastite ideje. Djeci se tijekom boravka u školi stalno govori što da rade – a boravak u školi uglavnom uključuje sjedenje i učenje. Međutim, učenje je samo jedan dio egzistencije djeteta. Kada škola završi, djeca moraju imati vremena za druge stvari.
Neke škole su to shvatile te su eliminirale zadavanje domaće zadaće djeci u osnovnoj školi. Jedna osnovna škola u New Yorku je ukinula zadaće te je ravnateljica škole Jane Hsu rekla djeci i roditeljima da vrijeme bolje provedu čitajući. Međutim, djelatnici nekih škola su rekli da će roditelji za svoju djecu tražiti domaću zadaću, čak i ako je učitelji ne zadaju. Osječka osnovna škola ‘Vijenac’ od 2011. godine svojim učenicima ne zadaje domaću zadaću , već se gradivo uči na satu. ‘Nastavnici u početku nisu bili oduševljeni jer se od njih tražila maksimalna angažiranost i poseban način rada. U školi bez klasičnih zadaća od uvođenja nove metode nije opala kvaliteta nastave, a ponavljača gotovo i nema’, rekao je tadašnji ravnatelj škole Stjepan Sokol.
Pobornici domaće zadaće kažu da djecu podučava odgovornosti i razvija naviku učenja koja će kasnije tijekom školovanja biti presudna. To je zapravo još jedan od problema sa zadaćom. Mlađa djeca se teško mogu nositi s kompleksnim zahtjevima upravljanja vremenom ili snažnim emocijama koje dolaze sa zadacima pa odgovornost često pada na roditelje. Odrasli tada moraju preuzeti nepoželjnu ulogu policije za zadaću te nagovaraju djecu da rade zadaće. Djeca vrlo brzo postanu stručnjaci u odugovlačenju i umjesto navike učenja razviju naviku prigovaranja sve dok stvarno ne moraju napraviti zadaću…
Kada zadaća dolazi u trenutku kada može pomoći djetetu, ona može biti i učenikova briga odnosno odgovornost. To znači da se od srednjoškolca mora moći očekivati da će napisati zadaću bez da ga se na to podsjeća. Za to će možda biti potrebna vježba tijekom prve godine srednje škole, no nikako ne zahtijeva višegodišnje pripreme. Prije 11. godine života, odgovornost se djecu može učiti i na druge načine. Za 8-godišnjaka to znači ne zaboraviti nahraniti kućnog ljubimca ili pospremanje za sobom. Zadaću kao alat za podučavanje treba koristiti oprezno i dozirano. Nerijetko se događa da nastavnici ne sagledaju ukupnu količinu zadaće koju učenici dobivaju tijekom jednog dana ili na tjednoj bazi pa ona nerijetko zahtijeva više vremena za završavanje nego što istraživanje o njezinoj učinkovitosti preporuča, navodi Time .