Terens Malik (Waco, Teksas, 1943) rođen je i odrastao u Wacou u Teksasu, u obitelji asirskih kršćana podrijetlom iz Irana. Atipično za budućeg filmaša, Malik je karijeru počeo u akademskoj humanistici: studirao je filozofiju na Harvardu i Oxfordu i napisao doktorsku disertaciju o Kierkegaardu.
Koncem šezdesetih i ranih sedamdesetih mladi doktor filozofije piše potpisane i nepotpisane draftove za holivudska studija, pa među ostalim i jednu ranu ruku “Prljavog Harryja”. Snima kratke filmove i sprema se za igranofilmsku karijeru.
Liberalna klima
Tih ranih sedamdesetih, “Novi Hollywood” već je poprimio obrise. S prvim filmovima već su izišli Scorsese i De Palma, Coppola osvaja Oscare, Altman je već snimio M.A.S.H. i pobijedio u Cannesu. U toj liberalnoj klimi, kad se činilo da autorski film spašava umorni Hollywood, Malik snima svoj prvi film “Badlands” (Pustara), dramu o mladom, šarmantnom patološkom ubojici ( Martin Sheen) koji zavede seosku curu ( Sissy Spacek) i vodi je na ubilački pohod. Smješten u Južnu Dakotu, film je u osnovi bio krimi-triler, ali bi se sa svojim naglaskom na psihologiji i mistici prirode više mogao opisati kao patološki antivestern, studija o krajnjoj iracionalnosti ljudskog zla.
Brojne parafraze
“Badlands” odmah postaje kultni film, ubrzo će dati naslov i jednoj Springsteenovoj pjesmi, a u nizu kasnijih parafraza i imitacija ovog filma bilo je i groznih (poput “Natural Born Killers” Olivera Stonea) i dobrih, poput hrvatskog “Mondo Boba” Gorana Rušinovića.
Odmah po završetku “Badlands”, Malick se laća idućeg filma, drame “Blagoslovljeni dani” (Days of Heaven), drame smještene u ambijent velike depresije.
Kroz priču o ljubavnicima ( Richard Gere, Brooke Adams) koji lažu da su brat i sestra da bi dobili posao, te o vlasniku farme (Sam Shepard) koji se upliće kao treći u ljubavni trokut, Malick je načinio nešto što bi se moglo opisati kao suvremena verzija antičkog mita. “Days of Heaven” osvaja nagradu za režiju u Cannesu upravo u času kad “Lovcem na jelene” i “Apokalipsom danas” “novi Hollywood” doseže vrhunac.
Coppola, Cimino i Scorsese možda su najzvučnije vedete nove “škole”, ali tadašnji filmofili s poštovanjem su izgovarali dva imena: Paul Schrader i Terrence Malick.
Holivudska avet
Od Malika se očekivalo da nakon “Pustare” i “Blagoslovljenih dana” ustrajno niže filmove i dozidava reputaciju. No, to se nije dogodilo. Upravo u času kad su mu sva vrata bila otvorena, Malick nestaje: seli se u Pariz i idućih dvadeset godina ne snima ni jedan film. Nestanak iz aktivne režije i njegova čvrsta nedostupnost medijima pretvorili su Malicka u svojevrsnog “filmskog Salingera”, najtajnovitiju “nestalu osobu” američkog filma.
Povratak iz te salingerovske izolacije fimofili su dočekali ujesen 1998., kad u kina konačno izlazi Malickov povratnički film “Tanka crvena linija”, slobodno baziran po memoarskoj knjizi Jamesa Jonesa koji u njoj opisuje svoje ratovanje na Pacifiku i bitku za Guadalcanal.
Sa svojim kultnim statusom “holivudske aveti”, Malick je prvi put mogao raditi s velikim budžetom i birati među povorkama slavnih glumaca koji su mu se nudili. Film u kojem su se na koncu pojavili Nick Nolte, Woody Harrelson, Adrien Brody, James Caviezel, Sean Penn, John Travolta i George Clooney doživio je pun uspjeh, osvojio je hrpu oskarovskih nominacija i Zlatnog medvjeda u Berlinu.
No, mislim da većina ljudi koji su slavili “Crvenu liniju” nisu to činili iz razloga iz kojih je meni, tada 1999. friškom iz rata, bio drag. “The Thin Red Line” jedan je od rijetkih filmova koje sam gledao u životu – mislim da ih nije bilo više od tri ili četiri – u kojem sam vidio rat prikazan onako kako sam ga ja osjetio. Malick je prikazao rat onakvog kakvog ja pamtim: kao sporo poniranje u barbarstvo, postupnu regresiju u kojoj se dvije anonimne gomile mrava bore pred očima tihe, nemilosrdne i indiferentne prirode. “The Thin Red Line” je – što se mene tiče – posljednji ratni film koji ima razloga biti snimljen.
Svakih šest godina
Nakon tog trijumfa, Malik nastavlja raditi kontinuirano, ali minuciozno i polako, izbacujući film u prosjeku svakih šest godina. Međutim, ti filmovi kao da su bili grubi kroki “starog” Malicka.
Njegov idući film “Novi svijet” (New World) bavio se legendom o Pocahontas i prvim kontaktom Indijanaca i bijelaca, no film se doimao kao karikatura Malickova stila, a većina kritičara – uključujući mene – više je bila impresionirana filmom na sličnu temu, koji je izišao iste godine i potpuno zasjenio Malickov: bio je to “Apocalypto” Mela Gibsona.
Osebujan čudak iz provincije
Terens Malik osvojio je prošle nedjelje u Cannesu Zlatnu palmu za film “A Tree of Life”, raskošni filozofski spektakl u kojem se odrastanje jednog dječaka u zabiti Teksasa asocijativno povezuje s vizijom zagrobnog života i postankom svemira. Odluka žirija da Palmu da ovom bajoslovnom skupom i preuzetnom filmu pobudila je ponešto kontroverzi.
No, ako i postoji nesloga zavrjeđuje li “Tree of Life” cannesku nagradu, oko jednog nema nesloge: nagradu zaslužuje sam Malick, jedan od rijetkih suvremenih filmaša koji zaslužuje taj otrcani pridjev “kultni”.
Malik je osebujni čudak: živi u provincijskom Austinu, nikad ne daje intervjue, ne sudjeluje u promociji filma, a u Cannes se nije udostojao doći čak ni uzeti nagradu. (Prije njega je to samo još učinio Kusturica.) Dosljedan i radikalan autor, radi filmove kakve sam hoće, posve beskompromisne i osobne, netko će reći – drsko privatne. “Drvo života” takav je film, film koji je za Malicka ono što je Tarkovskog “Zrcalo” ili za Fellinija “Osam i pol”.
Otkad je umro Stanley Kubrick, on je zasigurno jedini na svijetu kojem su producenti bili voljni dati 32 milijuna dolara da bi snimio filozofsku raspravu. Zagonetan i kontroverzan, nazivan “filmskih Salingerom” i “novim Kubrickom”, Malick je režiser kakvom nema slična, možda ni u svjetskom, a posve sigurno ne u američkom filmu.
Pogledajte trailer za Malikov film Drvo života