Dr Gabor Mate održaće predavanja u Sarajevu u Banjaluci 10. i 12. oktobra, gdje će posjetioci imati priliku da saznaju više o temama koje mogu doprinijeti kvalitetnijem ranom razvoju djece.
Poznati govornik i autor nekoliko bestselera veoma je tražen zbog svoje stručnosti u više oblasti, uključujući traumu, ovisnost, stres i uticaj prevencije na pravilan razvoj ličnosti.
Dr Mate objedinjuje naučna istraživanja, istorije slučajeva, lične uvide i iskustva kako bi predstavio širu perspektivu koja prosvjetljuje i osnažuje ljude da rade na izlječenju sebe i svojih bližnjih.
Nakon 20 godina porodične prakse i iskustva u palijativnoj njezi, dr Mate je radio više od decenije u Vancouveru sa pacijentima koji su oboljeli od zavisnosti i mentalnih bolesti. Njegova knjiga o ovisnosti osvojila je nagradu Hubert Evans za književnu publicistiku. Za svoj revolucionarni medicinski rad i pisanje odlikovan je Ordenom Kanade, najvišom civilnom nagradom u zemlji, kao i nagradom za državnu službu Vancouvera.
Knjige dr Gabora Matea koje su dostupne u prodaji su “U svijetu gladnog duha – bliski susreti sa zavisnošću”, “Kada tijelo kaže NE – cijena skrivenog stresa”, „Rasuti umovi – porijeklo i liječenje pažnje” i “Budite oslonac svojoj djeci” u koautorstvu sa dr Gordonom Neufeldom.
Njegova posljednja knjiga “Mit o normalnom” objavljena je u septembru prošle godine.
Gabor je također osnivač Compassionate Inquiry, terapijskog pristupa koji sada proučavaju stotine terapeuta, doktora, savjetnika i drugih profesionalaca širom svijeta.
Ovaj ugledni ljekar ima milionske preglede na Youtubeu, a u svojoj posljednjoj knjizi Mit o normalnom kaže da “Bolest nastaje kada potisnemo sebe da nas društvo prihvati”.
Kanadski ljekar mađarskog podrijetla sada se približava 80-oj, a proveo je decenije istražujući veze izmađu bolesti i društva u kojem živimo.
Prvo u svojoj knjizi iz 1999. Raspršeni umovi: Porijeklo i liječenje poremećaja pažnje; onda u 2003. godine Kad tijelo kaže ne: Cijena skrivenog stresa; a zatim u temeljnom radu o ovisnosti iz 2008. godine, U carstvu gladnih duhova: bliski susreti s ovisnošću.
Knjiga Mit o normalnom vrhunac je njegovog životnog djela i dolazi baš u vrijeme ‘novog normalnog‘ – kad nam je najpotrebnija.
“Stečene crte ličnosti, poput pretjeranog poistovjećivanja sa dužnostima koje nam nameće društvo, te stavljanje odgovornosti nauštrb vlastitih potreba mogu ugroziti zdravlje”, piše Maté u ovoj knjizi.
“Ova i druge uvjetovane karakteristike rezultat su uskraćivanja potreba koje dijete ima tokom svog razvoja i osujećivanja Prirode. Ove karakteristike kultura dodatno učvršćuje kroz podršku i nagradu, podstičući ljude da obavljaju zadatke čak i ako su oni hronično stresni, pod okolnostima koje bi prirodno željeli izbjeći.
Moj radoholizam kao ljekara donio mi je mnogo poštovanja, zahvalnosti, nagrade i statusa u svijetu, iako je narušio moje mentalno zdravlje i emocionalnu ravnotežu moje porodice”, priznaje dr Mate.
“A zašto sam ja bio radoholičar? Zbog onog što je proizlazilo iz mojih ranih iskustava, htio sam biti potreban, željen i da mi se dive, sve to kao zamjenu za ljubav. Nikada se nisam svjesno odlučio na to, a ipak je to predobro ‘radilo‘ za mene, kako u društvenim, tako i u profesionalnim sferama.”
U razgovoru za Yes Magazine Dr Mate je govorio o svojoj posljednjoj knjizi, o tome kako nas zaboravljene traume i neispravni odbrambeni mehanizmi oblikuju kao odrasle osobe, ali i zdravstvenim implikacijama neobuzdanog kapitalizma.
Naslov knjige je Mit o normalnom. Koje su to stvari koje prihvatamo kao “normalne”, a ne bismo smjeli?
Mnogo je uslova u društvu koji su potpuno neprirodni i nezdravi. A mi pogrešno mislimo da je normalno uvijek zdravo i prirodno. Način na koji živimo, način na koji odgajamo djecu, način na koji se porađamo, način na koji idemo na posao – svi pretpostavljamo da je normalan, a time i prirodan i zdrav. Ali to je pomalo poput proučavanja zebri u zoološkom vrtu. Možete proučavati zebre u zoološkom vrtu i naučiti ponešto o njima. Ali ne učite o njima onakvima kakve oni jesu u kontekstu koji je za njih prirodno zdrav. Isto je i s ljudskim bićima. Pretpostaviti da je ovo društvo, budući da je ono norma sama sebi, prirodno i zdravo, zaista je pogrešna i opasna pretpostavka.
To je jedna od stvari kada govorimo o mitu normalnosti. Druga je da imamo ideju da su oni koji su bolesni nenormalni, a mi ostali normalni. Ja smatram da postoji široki spektar dobrobiti i bolesti koji se proteže kroz društvo. Ne postoje jasne granice između normalnog i abnormalnog.
I treća stvar je da ljudi koji su bolesni – mentalno ili fizički – nisu nenormalni. To su normalni odgovori na nenormalne okolnosti.
Koje su nenormalne okolnosti koje prihvatamo kao normalne?
Znamo, na primjer, da stres kod trudnica ima ogroman uticaj na biološki i emocionalni razvoj djeteta. Ipak, mnoge žene, kada su trudne, nalaze se pod užasnim stresom, u smislu posla i privatnog života, a ljekari i ih uopšte ne pitaju šta im je to u životu stresno. Zatim je tu i odgoj djece. Roditelji dobivaju svakakve savjete o odgoju djece, poput uvježbavanja beba na spavanje, učenja da ih ne podižu noću ili tjeraju djecu da sjede sama ako su ljuta, stavljajući ih na čekanje. To se smatra normalnom praksom, a ipak potpuno potkopava zdrav ljudski razvoj. A tu je i školovanje. Mogao bih govoriti o svakom aspektu i razvojnom iskustvu, te istaknuti da, sa stajališta ljudskih potreba, to nije normalno. Ipak, oni se smatraju normama u ovoj kulturi.
Knjiga služi kao prijeko potrebna kritika modernog života. Šta radimo pogrešno?
Najveća stvar u kojoj griješimo je to što nam je suđeno da budemo povezani sa svojim osjećajima i da smo vjerni sebi. Ali baš kao u Vrlom novom svijetu, ljudi su dizajnirani da žele ono što društvo želi od njih; ne ono što je dobro za njih. U ovom društvu stvaramo očekivanja od ljudi da ne bi trebali biti autentični sami sebi, već da bi se trebali uklopiti u društvo. Da bi trebali potiskivati vlastite potrebe kako bi bili prihvaćeni. Da budu privlačni, a ne da cijene sebe onakvima kakvi zaista jesu. Da se prilagode radije nego da stvarno znaju što misle. A posebno ženama da potiskuju svoje emocije radi zadovoljenja emocionalnih potreba svoje okoline. Da se ljudi trebaju baviti poslovima koji za njih nemaju smisla i svrhe. Međutim, njihov je jedini način da zarade za život prihvatanje posla koji im na mnogo načina uništava dušu.
Prihvatamo kulturne ikone koje su potpuno proizvedene ličnosti – koje su proizvedene u smislu svog izgleda i u smislu svojih karaktera – a opet su naši heroji. Za nas su modelirani potpuno neautentični načini postojanja. Trebalo bi me zanimati koja holivudska slavna osoba s kim spava, kao da je to stvarno važno. A novine su pune ovakvih informacija. Ali o stvarima koje su stvarno važne, ne govorimo.
Očito je da je ova knjiga kulminacija ideja koje ste istraživali u svojim prethodnim knjigama i s kojima ste se borili jako dugo.
Ono što me zanima, kao ljekara, jeste šta unapređuje ljudsko zdravlje, a što ga narušava. I ono što nalazim jeste da što se više čovjek odvaja od svog istinskog ja – bilo da je riječ o ličnim, traumatičnim ili kulturološkim razlozima – to će više bolesti imati. Za mene je to putovanje zdravlja. Tu je, na primjer, način na koji živimo u izolovanim stanovima. U posljednjih nekoliko decenija, širom zapadnog svijeta, dokumentovan je i vrlo poguban porast usamljenosti. Usamljenost je jednako loša za zdravlje kao i pušenje, pokazuju mnoga istraživanja. A u Sjedinjenim Državama dvostruko više ljudi kaže da su usamljeniji nego prije 20 godina. Dakle, kao ljekara, brine me koji su faktori u društvu koji podstiču ponašanja ili situacije koje narušavaju zdravlje? Usamljenost je jedna od njih.
Putanja mog rada bila je promatranje stanja mentalnog zdravlja kao što je ADHD – kao što mi je dijagnostikovan i o čemu sam pisao u Raspršenim umovima – povezanost između fizičkog i emocionalnog stresa te bolesti – kao što sam predočio u Kada tijelo kaže ne – i traumatična osnova ovisnosti – opisana u U kraljevstvu gladnih duhova. U ovoj sam knjizi samo proširio objektiv da sagledam cijelu kulturu i kažem, koji su društveni, ekonomski i politički faktori koji pokreću sve ovo? I kakav je njihov uticaj na ljudsko zdravlje? Kako možemo živjeti zdravo, čak i uprkos svom ovom stresu pod koji nas ovo društvo stavlja?
Kako je tijelo povezano s umom? Kako ono što proživljavamo i kako se odnosimo prema sebi utiče na zdravlje našeg fizičkog tijela?
Čak je i riječ “veza” netačna, jer implicira da su dvije odvojene stvari povezane. Um i tijelo nisu isto, ali su jedna cjelina. Ne možete imati jedno bez drugog. Postoje studije koje pokazuju, na primjer, da što više epizoda rasizma dožive crne Amerikanke, to je njihov rizik od astme veći. Stres zbog rasizma zapravo upali pluća i čini disajne puteve suženima. Djeca čiji su roditelji pod stresom imaju mnogo veću vjerovatnoću da će imati astmu. Emocionalna stanja roditelja utiču na fiziologiju djeteta. Zašto? Zato što su i rasizam i stres kod roditelja emocionalno vrlo stresni za individualni organizam, a te se emocije prevode u fiziologiju, jer si ne mogu pomoći da to ne učine, jer um i tijelo su nerazdvojni.
Ono što je ovdje frustrirajuće jest da je ova znanost opsežno dokumentovana već decenijama. Nije kontroverzno, naučno, ali o tome se čak ni ne govori na medicinskim fakultetima. Na primjer, studija prije tri godine u časopisu Journal of Cancer pokazala je da što su simptomi PTSP-a veći kod žena, to je veći rizik od raka jajnika. Žene s teškim simptomima PTSP-a imaju dvostruko veći rizik od raka jajnika. Zašto? Jer se emocije ne mogu odvojiti od fiziologije. Te naglašene emocije potkopavaju imunološki sistem, uzrokuju upalu, pokreću kancerogene promjene i deprimiraju tjelesnu odbranu. Zato što je emocionalni aparat ljudskog organizma sastavni dio hormonskog aparata, nervnog sistema i imunološkog sistema. Kada se nešto dogodi u bilo kojem od tih područja, to utiče i na sva ostala. U stvarnom životu nema odvajanja uma i tijela. Pa ipak, to razdvajanje je ukorijenjeno u zapadnom medicinskom razmišljanju, suprotno svim dokazima.
U nedostatku zdravih mehanizama suočavanja i holističkih načina za ozdravljenje i rast, na koje načine vidite da ljudi reaguju na te pritiske i tolike traume?
Problem je u tome što kada su ljudi povrijeđeni u djetinjstvu, moraju pronaći načine da se nose s tim. Ti mehanizmi suočavanja kratkoročno su korisni, ali dugoročno mogu stvoriti probleme. Jedan mehanizam suočavanja s prevelikim stresom je da se dijete isključi, jer dijete ne može pobjeći ili promijeniti situaciju. Ako je moja majka pod stresom, ja sam kao jednogodišnjak pod stresom. Što da radim s tim? Rasipam pažnju. Isključujem se. Kasnije se to dijagnostikuje kao ADHD, kao da imam tu genetsku bolest. Nemam bolest. Nije genetski. Imam mehanizam suočavanja koji je u nekom trenutku bio od pomoći, ali više nije od pomoći. Ako se vaši roditelji ne mogu nositi s vašim emocijama – jer su previše pod stresom, depresivni ili su previše orijentisani na ponašanje – onda obeshrabruju vaše izražavanje jakih emocija i vi tada potiskujete svoje emocije kako biste održali odnos s roditeljima. Koja je druga riječ za potiskivanje stvari? Depresija. Potiskujemo svoje emocije kako bismo preživjeli u našem okruženju. Kasnije nam se dijagnostikuje takozvana bolest koja se zove depresija. Ipak, počelo je kao mehanizam za suočavanje.
Sve ovisnosti počinju kao mehanizam suočavanja. Oni su pokušaji ublažavanja boli. Za mene problem s ovisnošću nije “zašto ovisnost” nego “zašto bol”. Ako pogledate zašto postoji bol kod ovisnika – bilo da su ovisni o drogama, seksu, pornografiji ili kockanju – ta bol uvijek potiče iz djetinjstva. I onda je ovisnost pokušaj da se nosi s tom boli, da se od nje privremeno pobjegne.
U porodicama u kojima su roditelji jako potrebiti, u kojima su roditelji alkoholičari ili u emocionalnim problemima, dijete će se vrlo često snalaziti suzdržavajući i potiskujući vlastite emocije, kako ne bi smetalo roditeljima. To potiskivanje emocija kasnije se pokazuje u obliku autoimune ili maligne bolesti. Ovo nije puko nagađanje. To je čista nauka. Dokazano je mnogo puta. To je i razlog zašto žene imaju 80 posto autoimunih bolesti. Zato što su u ovom društvu one te koje su najviše obučene za potiskivanje vlastitih potreba i služenje potrebama drugih. Nije iznenađujuće da u Kanadi jedna domorodačka žena ima šest puta veću stopu reumatoidnog artritisa nego bilo ko drugi. Zašto? Jer je ona najtraumatiziraniji i najpotlačeniji segment stanovništva.
Prelazeći s pojedinca na kolektiv, kapitalizam predstavljate kao pozadinu mnogih naših mitova o normalnom. Ša treba promijeniti?
Kapitalizam je sistem u kojem živimo, pa je zato to i sistem koji ja gledam. Uprkos svim svojim ekonomskim postignućima i naučnim otkrićima – koji su vrlo neravnomjerno raspoređeni, s puno nejednakosti, što je samo po sebi izvor bolesti – to je sistem koji se temelji na nekakvim pretpostavkama. Jedna je da je dobit nekolicine takođe dobrobit mnogih. To nije tako u stvarnosti. Takođe, da su ljudi individualisti i takmičarski nastrojeni. To nije naša priroda kao ljudskih bića. Zapravo, s evolucijske tačke gledišta, da smo bili individualisti i natjecatelji, nikada ne bismo evoluirali. Razvili smo se kao socijalna bića u bliskom kontaktu jedni s drugima, s puno međusobne podrške.
Sada, ako razvijete sistem koji se temelji na suprotnoj perspektivi – jer takva je priroda ovog sistema – onda se grubo ogriješite o ljudske potrebe. I tako, da biste razumjeli šta se događa na individualnom nivou, stvarno morate pogledati šta se događa na makro nivou. I ta se trauma stalno pojavljuje, ne samo u ličnim, nego i u drugim područjima naše kulture, poput politike. Dakle, stvarno moramo gledati širu sliku, a ne samo misliti da je bolest na neki način individualna devijacija. Ona je zapravo najčešće manifestacija sistema koji je kulturološki otrovan.