Poštovani,
Već neko vrijeme pišem disertaciju na temu “Bioskop u Banjaluci prije 1945”. Malo ljudi zna da su prvi vlasnici kina u Banjaluci bili Jevreji, a jedan od njih je bio Moritz Gottlieb, koji je otvorio prvo stalno kino u gradu 11. maja, 1911.
Istražujući njegovu biografiju, saznao sam da je Moritz stigao u Banjaluku oko 1903. i posljednji put se spominje da je tamo boravio 1928. godine, kada je zatvorio svoju srebrnarnicu i odselio se u Zagreb sa porodicom. On i njegova supruga Ernestina imali su tri kćerke: Matildu, Kamilu i Lidiju. Moritz Gottlieb je preminuo pod čudnim okolnostima (gotovo je sigurno da je ubijen) 21. maja, 1941. godine u Zagrebu. Ernestina, Kamila i Lidija nestale su u Holokaustu 1942. godine … Saznao sam da je najstarija kćerka, Matilda, preživjela Holokaust i da je 1955. živjela u Izraelu u Beit Zayitu [predgrađe Jerusalema] i da je njeno prezime bilo Blau.
G-đa Julia Kosh iz zagrebačke jevrejske zajednice dala mi je informaciju da je Matilda Blau imala sina, Pavela (Pavao), koji je rođen poslije 1930. godine. Nakon drugog svjetskog rata, on je imigrirao u Izrael sa majkom. Možda je još uvijek živ…
Molim Vas da mi pomognete da stupim u kontakt telefonom ili emailom sa potomcima g-đe Matilde Blau, možda sa Pavelom, koji je možda još uvijek živ i sada bi mogao imati oko 80 godina. Moguće je da njihovi potomci žive u Beit Zayitu ili negdje u Izraelu. Bilo kakve fotografije Moritza Gottlieba i njegove porodice, i informacije o njegovim živim potomcima, bile bi veoma značajne za monografiju na kojoj radim.
Unaprijed zahvalan,
Goran Dujaković
Naše putovanje u prošlost, u podijeljenu zemlju koja je nekada bila Jugoslavija, prije nego što se raspala na sedam zasebnih republika, započelo je ovim pismom, koje je moja porodica primila prije godinu dana.
Goran Dujaković, doktorant i predavač na Odsjeku za film Univerziteta u Banjaluci, Bosni i Hercegovini, otkrio je da je prvi stalan bioskop u tom gradu otvorio Moritz Gottlieb. Dujaković se, istražujući istoriju bioskopa u svom gradu, nadao da će locirati Gottliebove potomke, od kojih su neki preminuli u drugom svjetskom ratu.
Iz tog razloga, obratio se Asheru Wollachu, prijatelju iz Banjaluke koji je imigrirao u Izrael 15 godina ranije. Wollach je nazvao svoju poznanicu u Beit Zayitu, koja je tu živjela dugo godina, i koja je takođe bila porijeklom iz Jugoslavije. “Kako je svijet mali,” Wollach mi je rekao. “Ona se sjetila da je bio neki dječak koji se zvao Pavel i koji je promijenio svoje ime u Dan i zatim ga je odmah pronašla u telefonskom imeniku.”
I, tako, prije nepunih godinu dana, gotovo pukom slučajnošću, moj otac − taj isti Pavel koji je postao Dan − otkrio je nepoznatu epizodu iz istorije svoje porodice.
Sve je počelo prije gotovo tačno 100 godina, 11. maja, 1911. Gottlieb, uspješan poslovni čovjek iz Banjaluke – danas glavni grad Republike Srpske, u Bosni − otvorio je Electro Bioscope, prvi bioskop u gradu, sa 200 sjedišta. Tu su se prikazivali nijemi filmovi, u jednoj zgradi u Gospodskoj ulici, glavnoj ulici u gradu.
Dujaković kaže da je to, čini se, bio čisto poslovni potez, nevezan za bilo kakve umjetničke aspiracije. Tri mjeseca nakon otvaranja bioskopa, Gottliebova srebrnarnica je oštećena u požaru, pa je iz finansijskih razloga bio prisiljen da proda bioskop i odustane od svog poslovnog poduhvata. Godine 1928., on i njegova supruga Ernestina i njihove tri kćerke, Matilda, Kamila i Lidija, sele se u Zagreb, glavni grad Hrvatske.
Jedino sjećanje koje moj otac ima na svog djeda bazirano je na jednoj jedinoj slici iz posjete zagrebačkom zoološkom vrtu, u aprilu 1940. godine. Pavel, sa bijelim šeširom i pončom, sa jedne strane drži oca za ruku, a sa druge djeda, dva ponosna muškarca dojmljivog izgleda, u tamnim odijelima sa šeširima na glavama. 1941. godine, godinu dana nakon što je uslikana ova fotografija, Gottlieb je preminuo. Dujaković je otkrio da je on pokopan 15 dana nakon smrti, a teorija je da je ili ubijen ili je počinio samoubistvo u vezi sa dolaskom na vlast hrvatskih fašista (Ustaša) i njihovim djelovanjem protiv Jevreja i njihove imovine.
Prije mjesec dana, prvi put u životu, moj otac je posjetio Banjaluku, grad u kojem su rođene njegova majka i njene sestre i koji su ostavile nadajući se boljoj budućnosti, da bi ih zatim zadesila okrutna sudbina. Povod za putovanje, na kojem sam mu se ja pridružio, bili su događaji koje je Dujaković organizovao radi obilježavanja stogodišnjice od otvaranja bioskopa: Za vrijeme boravka u tom gradu, predstavili su nas na veoma posjećenom događaju kojim se obilježavalo 115 godina Gimnazije, i na godišnjoj večeri Rotarijanskog kluba na kojoj su bili prisutni svi lokalni uglednici; u Gradskoj vijećnici je bio seminar o istoriji bioskopa u tom gradu, na kojem je održano predavanje o istoriji porodice Gottlieb. Kruna svega bilo je otkrivanje memorijalne ploče na mjestu gdje je nekada bio prvi bioskop, od strane gradonačelnika i mog oca. Sve ove događaje prenosila je televizija i lokalne novine. Moj otac nije skrivao uzbuđenje kada je rekao da gotovo da ne može da vjeruje da se tu nalazi.
Ali ono što je mene najviše iznenadilo, čak više od samog saznanja da je moj pradjed sagradio kino, bila je činjenica da je neko u ovom donekle nepoznatom gradu odlučio da istraži istoriju naše porodice, što se usudio da dirne u rane koje smo mi sami uvijek izbjegavali. I možda je upravo zbog toga i mogao da istražuje, da probije branu i zaroni u istoriju progona i bijega, izbjeglištva i putovanja, smrti, ratova i pitanja identiteta. Sve su to pitanja sa kojima se Srbi, Hrvati Bosanci i mi Izraelci i danas nosimo.
‘Razmaženo dijete’
“Pročitaj ovo − ovo je nevjerovatno,” napisao mi je moj otac, koji inače nije sentimentalan tip, u emailu uz koji je priložio skenirano prvo pismo od Dujakovića. Neočekivano pismo iz Banjaluke podstaklo je mog oca da se vrati u prošlost i pokuša povezati informacije, a najviše od svega, da uspije ispričati porodičnu priču, bez obzira koliko ona bila bolna.
“Odjednom mi nije problem da govorim o tome”, rekao mi je to usred putovanja − on, čovjek koji inače malo priča.
Tako da sam prvi put čuo oca kako iole detaljnije priča o tom periodu tek prije nekoliko mjeseci, nakon što je primio pismo od Dujakovića, u video svjedočanstvu koje je dao u svrhu dokumentacionog projekta na kojem je radio Yad Vashem u Jerusalemu. To je takođe bilo prvi put ikada da sam čuo da koristi riječ “trauma” da bi opisao ono kroz šta su on i njegova porodica prošli tih godina.
Moj otac je rođen kao Pavel Blau jula 1938. godine u Zagrebu, kao jedini sin Matilde i Rudolfa Blaua, bračnog para koji je pripadao srednjoj klasi. Rudolf je radio sa svojim bratom Dorijem u porodičnoj radnji u centru grada u kojoj su prodavali građevinski materijal. Matilda je bila sekretarica u predstavništvu za automobile marke Mercedes i BMW. Matildine dvije mlađe sestre, Kamila i Lidija, takođe su živjele u gradu – jedna je studirala filozofiju a druga je bila optičar – kao i njeni roditelji, Moritz Gottlieb, poslovni čovjek, i Ernestina, domaćica.
Rudolfova i Dorijeva dva brata takođe su živjela u Zagrebu: Samuel, čije zanimanje nije poznato, i Anton, poznati zubar. Porodica je bila registrovana kao dio Jevrejske zajednice, ali izuzev odlaska u sinagogu jednom godišnje na Yom Kippur, živjeli su potpuno sekularnim načinom života.
“Prema pričama, bio sam veoma razmaženo dijete,” kazao je moj otac u svojoj ispovijesti. “Nisu mi mnogo toga rekli, ali sjećam se da sam nosio naočare od rođenja jer sam bio razrook, i to je gotovo jedino što mi je ostalo urezano u pamćenje.”
Međutim, Pavel nije imao mnogo vremena da uživa u razmaženosti: Drugi svjetski rat je izbio 14 mjeseci nakon njegovog rođenja, što će ubrzo imati direktan uticaj na njegov život. U aprilu 1941. godine, nakon što su Nijemci i Talijani napali Jugoslaviju i odlučili da formiraju hrvatsku marionetsku državu, Ustaše su preuzele Hrvatsku. Veoma rano, u sklopu njihovog rata protiv “stranih elemenata,” Ustaše su počele sa progonom Srba, Jevreja i Roma. Rasni zakoni koje je nova vlada donijela bili su slični onima u Nurembergu tako da nisu ostavljali Jevrejima zakonsku mogućnost izlaska, što bi za njih predstavljao prelazak na hrišćanstvo. Drugi zakoni branili su Jevrejima da posjeduju imovinu, bili su obavezni da plaćaju porez koji je trebalo da im osigura bezbjednost i bili su prisiljeni da nose žutu oznaku. Krajem juna 1941. godine, počelo je masovno hapšenje Jevreja, a do kraja te godine, dvije trećine hrvatskih Jevreja bilo je smješteno u logore. U avgustu 1942. godine, oko 5,000 hrvatskih Jevreja otpremljeno je u Aušvic, zatim još 2,000 u maju 1943. godine.
Početkom 1942. godine, Matilda i Rudolf Blau odlučili su da napuste Zagreb. Odluku su donijeli u posljednjem trenutku, poslušavši savjet Antona, zubara, koji je liječio neke vladine službenike pa je upozorio porodicu da moraju pobjeći. “Pretpostavio sam da je moja majka bila glavna u donošenju odluke da pobjegnu”, rekao je moj otac. “Porodici se još ništa nije bilo desilo, sestre su još uvijek bile sa njom, majka joj je još uvijek bila tu. Svi drugi su odlučili da ostanu, ali ona je odlučila da moraju pobjeći.”
Njegov stric Dori i njegova supruga i ćerka takođe su otišli. “Mnogo sam razmišljao o tome, zašto su dvije porodice sa djecom otišle. Pretpostavljam da je upravo to bio razlog − otišli su jer su strahovali za djecu”, kazao je moj otac.
Odlazak iz Zagreba
Moja baka Matilda umrla je 1985. Imao sam osam godina i moje najjasnije sjećanje u vezi sa njom je vožnja u starom drvenom liftu koji je vodio do njenog stana u ulici Hillel u Jerusalemu, i miris i ukus masne salame u zelenoj plastičnoj kutiji koja me je tamo čekala, a poslije toga predivna mađarska torta za dezert.
Moj otac kaže da njegova majka nikada nije govorila o ratnim godinama. Ona nije ništa govorila, a on nije ništa pitao. I tako je tek nakon njene smrti porodica saznala za njena iskustva tokom rata i odlazak iz Zagreba − kada više nisu imali koga da pitaju. Dnevnik koji je vodila, u kojem je opisala godinu dana lutanja male jevrejske porodice, od snježnih planina do talijanskih sela i prekrasnih pejzaža, pronađen je tek nakon njene smrti. Napisan je na poleđini njene kuvarice. Teško je preći preko kontrasta između spokojne slike ovih mjesta − koja su sada meka za skijaše i turiste − i pomisli na djetešce koje roditelji nose na ramenima probijajući se kroz duboki snijeg, preplašeni da će dijete otvoriti usta i odati ih.
“Danas, 10. januara, 1942. godine, u osam sati naveče, napustili smo Zagreb”, započela je Matilda svoj dnevnik.
Porodica je prvo otputovala u Varaždin, grad u Hrvatskoj, gdje su ostali oko mjesec dana. “Kada je u Varaždinu postalo opasno”, pisala je moja baka, porodica se ukrcala u voz nazad za Zagreb. Ali kada su se vratili, otkrili su da su Ustaše prisvojile njihov stan, pa su sljedećih deset dana proveli idući od jednog rođaka do drugog. Zatim su ponovo krenuli na put, sada u Sloveniju, koja je bila pod talijanskom okupacijom.
“Bilo je jako hladno i snijeg je bio dubok,” pisala je moja baka Matilda. “Stajali smo i tiho čekali. Naš sin je takođe bio tih. Nakon nekih pola sata, vodič se vratio i kazao nam da ga pratimo u tišini. Tako smo došli do pristaništa na rijeci. Tamo nas je čekao čamac koji nas je prevezao na drugu stranu… Kada smo stigli na drugu stranu rijeke, bilo je teško izaći iz čamca jer je bila uzbrdica, a snijeg nam je dosezao gotovo do grla, ali nekako smo uspjeli. Nastavili smo pješačiti kroz snijeg. Nakon sat vremena stigli smo u Rakovicu, koja je tada već pripadala Italiji. Pavel je jedno vrijeme hodao, a jedno vrijeme smo ga nosili, bio je veoma umoran i pospan, ali se dobro držao. Bio je dobar dječak.”
19. februara, u šest naveče, porodica se ponovo ukrcala u voz − ovaj put smo išli u Ljubljanu, Sloveniju: “Sjedili smo, uplašeni. Imali smo neke dokumente, ali smo se i dalje plašili jer to nisu bili pravi dokumenti, a mislili smo da će znati da smo Jevreji… Čuješ svakakve stvari, da prate ljude bez dokumenata.
Srećom, niko nas nije zaustavio, jer da jesu odveli bi nas u zatvor, a odatle ko zna gdje … Pavel je zaspao i spavao je sve do Ljubljane, a mi nismo progovorili cijelim putem jer nismo htjeli da neko čuje da govorimo hrvatski… imali smo sreće, taj dan nije bilo inspekcije na vozu i uspjeli smo bez problema stići u Ljubljanu.”
Porodica je ostala u Ljubljani oko tri mjeseca. Dori (brat mog djeda Rudolfa), njegova supruga Blazica i njihova kćerka Ljerrka (kasnije Liora) stigli su u grad malo prije njih. Prve tri sedmice, dok nisu našli sobu, porodica je odsjela u hotelu.
“Bilo je veoma teško naći privatnu sobu”, pisala je Matilda, “jer je pored mnogo Jevreja izbjeglica u Ljubljani, bilo i oko 30,000 izbjeglica iz drugih mjesta koja su bila pod njemačkom okupacijom. Slovenije je bila pod talijanskom okupacijom i bilo je mnogo prijatnije.” Napokon su našli sobu i “konačno smo se mogli malo osloboditi straha koji nas je držao protekle godine”, pisala je.
Nakon tri mjeseca, dobili su dozvolu da idu u Italiju. “21. maja, 1942. godine, u osam ujutru, sjeli smo na voz za Veneciju, gdje smo malo prošetali. U dva poslije podne, otišli smo u hotel i bio je fin. Znali smo da su to naši posljednji lijepi dani, a možda i zadnji. Prošetali smo po Veneciji i vozili se u gondoli i Pavel je bio jako sretan, bilo nam je lijepo. Vidjeli smo Lido i neka druga mjesta, a sljedećeg poslijepodneva smo nastavili za Milano.”
Iz Milana su se prebacili do provincije Como, i kada su se registrovali u policijskoj stanici rečeno im je da moraju živjeti u Argegnou, koji Matilda opisuje u svom dnevniku kao prijatan gradić na jezeru. Tamo su stigli 25. maja i otišli su da se registruju kod inspektora u policiji. “On nas je sasvim lijepo primio i rekao nam da ćemo se tu dobro osjećati − da se tu i prema neprijateljima dobro postupa”, piše Matilda.
Sljedećeg dana primili su kupone za hranu i krenuli tražiti stan. Uspjeli su iznajmiti jednu sobu u četvorosobnom stanu, ali moja baka je pisali da “bi bilo bolje da smo živjeli u kokošinjcu, jer je gazdarica bila jako zla i išla nam je na živce… Rečeno nam je da ima šetalište sa kojeg se pruža prelijep pogled na Lugano … ali nam nije bilo dozvoljeno da igdje idemo … Inspektor nam je rekao da nemamo nikakvih prava i da se ne smijemo družiti sa drugim ljudima. Izgleda da je on sam tako odlučio. Mislim da je bio antisemit jer je kasnije postao zaista grozan.”
Plaćanje troškova života u Argegnou predstavljalo je još jedan problem za porodicu: Matilda je pisala da plaćaju 300 lira mjesečno za iznajmljivanje sobe − što je bio značajan dio njihovih mjesečnih primanja. “Primali smo pomoć od 8 lira dnevno za muškarce, 4 za žene, 3 za djecu i 50 za stan, što je ukupno bilo 500 lira mjesečno. Mislim da su to možda davali američki Jevreji, možda iz Jevrejske agencije”. Stric iz Zagreba je spasio situaciju šaljući novac najmanje dva puta porodici u Argegnou.
“Dani prolaze”, pisala je. “Svaki dan je gotovo isti. Ujutru malo pospremamo i kuhamo, a poslije podne idemo u šetnju ili na plivanje. Pavel voli da pliva u jezeru. On čak roni pod vodom i to je atrakcija, pošto lokalno stanovništvo ne pliva u jezeru… Uveče kada se smrači moramo ostati u kući. Nakon večere sjedimo u kuhinji, a gospodin Hirschel (jedan od stanara ) nam prevodi talijanske novine. U deset sati idemo na spavanje, jer je gazdarica tako naredila.”
Na jednom mjestu, moja baka počinje pokazivati znakove nezadovoljstva. “Tri dana neprestano pada kiša … Sada ne možemo ići na jezero, a nema ni jedne druge stvari u kojoj uživamo… I njemu (Pavelu) je sada dosadno. On ima mali tricikl pa ga vozi kada je lijepo vrijeme ili kada idemo da obiđemo poznanike, u tajnosti. Nalazimo se s njima van grada.”
Ali jedno od tih tajnih druženja završilo je zastrašujućim ispitivanjem: Matilda je pisala da ih je očigledno neko prijavio, pa kada su došli u predgrađe, policijski inspektor se iznenada pojavio i sve ih uhapsio. Nju su relativno brzo pustili, ali njenog muža su zadržali u zatvoru: “Otišla sam lokalnom svešteniku. Bio je veoma fin i obećao mi je da će otići do inspektora. Dva puta je tamo išao, ali inspektor nije htio da ga primi.” Rudolfa su na kraju ipak pustili.
Ali iz Zagreba su počele pristizati loše vijesti. “Ljudi koji su bili smješteni u logore prebačeni su u julu 1942. godine u logore u Poljskoj i sada ne znamo šta se desilo sa našim porodicama … sa mojom majkom, Kamilom i Lidijom. Takođe smo saznali da ljude koje do sada nisu nigdje odveli sada negdje odvoze, ali niko ne zna gdje … Naravno, to nas jako brine i teško se nosimo s tim.”
Zbog lošeg postupanja prema njima u Argegnou i visokih troškova života, porodica je željela da se preseli u grad Aprica, bliže granici sa Švicarskom, gdje je bilo mnogo izbjeglica, uključujući Dori i njegovu porodicu, ali njihov zahtjev je odbijen.
“Sve što možemo učiniti je da pošaljemo još jednu molbu, a ako to ne uspije ne znam šta će se desiti, jer ćemo ostati bez sredstava, a nemoguće je živjeti od onoga što primimo. Sve je skupo i uglavnom jedemo povrće i malo voća”, piše Matilda.
Tu, iz nejasnih razloga, dnevnik naglo završava, na sredini stranice. Posljednja rečenica, nakon detaljnog opisa raspodjele hrane i cijena različitih namirnica, glasi: “Danas sam kuhala piletinu i rižu. Pavel je bio veoma sretan. To je bio praznik. A isto je kada pravimo kolač od kukuruznog brašna, jer možete dobiti kukuruzno brašno umjesto kruha.”
Izbjeglice u Švicarskoj
Napokon, datum nije naznačen, porodica Blau je napustila Argegno i stigla u Aprica.
Moj otac kaže da se ne sjeća ničega iz njihovog boravka tamo, koji je trajao nekoliko mjeseci. U septembru 1943. godine, nakon što su se Talijani predali Saveznicima i nakon što je njemačka vojska ušla u Italiju, Jevreji koji su se tamo nalazili shvatili su da moraju napustiti zemlju. “Nisu čekali dugo nakon pada Italije”, kazao je moj otac u svom svjedočanstvu, “jer su se plašili da će se to desiti i da će im onda propasti svi napori da pobjegnu.”
Dvojica braće Blau, zajedno sa svojim suprugama i djecom, bili su u grupi od 70 Jevreja koji su prokrijumčareni preko granice u Švicarsku. Moj otac je bio najmlađi u grupi, a jedan 70-godišnjak je bio najstariji. Rođaka mog oca, Liora Harel, koja je umrla prije dvije godine, istražujući istoriju svoje porodice jednom je opisala to putovanje:
“Bilo je veoma uzbudljivo,” prisjećala se, “jer nas je gotovo cijelo selo, karabinjeri i sveštenik, ispratilo do jednog mjesta. Aprica se nalazila na visini od 1,000 metara, a mi smo se morali spustiti to Tirana i odatle ići na granični prelaz Bernina, gdje je s druge strane bila Švicarska … Stigli smo na talijansku granicu i Alpinisti su nas čekali tamo sa palentom, a kada smo prešli svima su dali po malo. To je bilo veoma lijepo od njih.”
“Talijanska vojska nam je pokazala put,” rekao je moj otac u svom svjedočanstvu. “Kada smo se sasvim približili vrhu, naišli smo na dvojicu talijanskih fašista koji su htjeli da nas pošalju nazad u Aprica.
Pošto smo tada već znali da Jevreje i sa tog područja Nijemci odvode, bilo je nemoguće vratiti se i ljudi su rekli da će radije umrijeti nego se vratiti. Nakon nekog vremena pristali su da nas puste da idemo, pod uslovom da nas nikad više ne vide… Svo vrijeme smo pješačili, nismo imali gdje da spavamo. Konačno smo nekako stigli do granice, u Campocologno. Švicarci nisu htjeli da nas puste da uđemo jer su rekli da smo velika grupa, ali nisu nas vratili i nakon nekog vremena smo dobili dozvole za ulazak od švicarskih vlasti.”
Gotovo dvije godine, od novembra 1943. godine do avgusta 1945. godine, porodica Blau je živjela u raznim izbjegličkim kampovima u Švicarskoj. Kao i njegovi roditelji, i mali Pavel je dobio zvaničan izbjeglički sertifikat i, zahvaljujući tipičnom švicarskom vođenju evidencije, kasnije je bilo moguće saznati gdje je boravio svaki dan tokom tog perioda. Odmah po dolasku u Švicarsku, roditelji su razdvojeni: Pavel je ostao sa majkom dok su Rudolfa poslali u radni kamp u kojem je vladala vojna disciplina.
“Mog oca su poslali sa drugim muškarcima u radni kamp u Laufenu, gdje su uglavnom sjekli drva i gradili utvrde. Moja majka i ja smo otišli u Langenbruck, kamp za jevrejske izbjeglice, prvenstveno žene i djecu”, pričao je moj otac. “Pošto je moja majka govorila njemački, postala je sekretarica direktoru kampa, gospodinu Utzingeru, i postali su dobri prijatelji. To prijateljstvo je trajalo godinama. Mi smo posjetili njih i oni su posjetili nas u Izraelu.”
Pošto je tada bio mali dječak, moj otac ne pamti najbolje taj period. “Rekli su mi da je u trpezariji bila napisana izreka: ‘Ne reci da je kruh star.’ Sve u svemu, prema nama su dobro postupali i mislim da sam ja išao u obdanište. Sjećam se da je moja majka bila veoma praktična. Imam sliku u odjeći koju je ona isplela, jer čini se da nije bilo mnogo odjeće. Na slici se takođe vidi torba koju je sebi napravila od kartona koji je obložila, sa njenim inicijalima, MB, na njoj… Vidi se da nismo imali mnogo tamo, ali ipak se moglo nekako živjeti. Iz priča sam razumio da nije bilo mnogo hrane, ali ljudi zasigurno nisu gladovali.”
Nekoliko mjeseci kasnije, porodica se ponovo našla na okupu i ostali su u Langenbrucku do kraja oktobra 1944. godine. Nakon osam mjeseci u izbjegličkom kampu u Glionu, posljednjih nekoliko mjeseci rata proveli su u gradiću Morcote, na obalama jezera Lugano. Razlog seljenja nije jasan, ali očigledno je da se nisu selili jer je porodica tako željela.
“Moje djetinjstvo je u jednom trenutku iščezlo,” kazao je moj otac Yadu Vashemu u svojoj ispovijesti prije šest mjeseci. “Bilo je u redu biti u Švicarskoj, ali to nije bilo djetinjstvo… Želim da vam ispričam kratku priču o francuskom jeziku. Prije mnogo godina na poslu sam upoznao stručnjaka za hipnozu i rekao sam mu, ‘Zašto me ne bi hipnozom vratio u vrijeme kada sam govorio francuski da vidimo da li ću govoriti na francuskom.’ Ali zatim sam se predomislio jer sam shvatio da je taj period bio tako traumatičan, da je bolje da se tamo ne vraćam.”
Od Pavela do Dana
Dragi moji. Primila sam vaše razglednice. Primila sam razglednice, ali ne i slike jer je poštanska služba ukinuta. Svi smo zdravi. Molim vas da mi pošaljete paket.− Razglednica od Lidije Gottlieb, koncentracioni logor, Baraka br. 55 ( 30. maj, 1942. godine)
Izbjeglice koje su ušle u Švicarsku tokom rata morale su potpisati izjavu da će napustiti zemlju kada se rat završi. Tako se, ubrzo po završetku rata, porodica Blau vratila u grad koji su napustili prije tri godine. “Sve je bilo potpuno uništeno”, riječi su kojima moj otac opisuje situaciju koju su zatekli po povratku: Matilda je izgubila majku i dvije sestre u Holokaustu, Rudolf je izgubio brata Samuela. Jedina uspomena na sestre i na majku koje su Matildi ostale su četiri razglednice koje su joj stigle u periodu od dvije i po sedmice, krajem maja, 1942. godine: dvije od Lidije, jedna od Kamile i jedna od Ernestine.
Razglednice su poslate u Ljubljanu i u Argegno iz koncentracionog logora Loborgrad u Hrvatskoj, iz čega se vidjelo da je porodica neko vrijeme bila u kontaktu. Na svakoj razglednici stoji upozorenje da se može koristiti samo obična olovka i da poruka mora biti na hrvatskom ili na njemačkom i ne duža od 20 riječi. Informacije na razglednici takođe pokazuju da su Matildini rođaci, koji su svi kasnije umrli u Aušvicu, živjeli u istoj baraci u logoru Loborgrad, koji je otvoren u septembru 1941. godine i zatvoren godinu dana kasnije.
Nemajući drugog izbora, porodica Blau je započela ponovo graditi svoj život u poslijeratnom Zagrebu.
“Iznajmili smo stan i ja sam krenuo u prvi razred. Namještaj koji smo imali držali smo u nekom stanu u Zagrebu”, prisjećao se moj otac. “Pretpostavljam i da su dokumenti koje smo sada imali takođe bili ostali u stanu, jer kada smo bježali bilo je bolje da nemamo nikakve dokumente od Jevrejske zajednice. Ono što me je najviše impresioniralo bila je velika slika, ulje na platnu, na kojoj su bile moja majka i njene dvije sestre, naslikana 1919. godine u Banjaluci, koja je još uvijek bila tamo.”
Sada ta slika visi u kući mojih roditelja i samo zahvaljujući Dujakovićevom istraživanju saznali smo da ju je naslikao Špiro Boćarić, poznati umjetnik iz regije.
Vraćena im je i porodična radnja, ali nedugo poslije toga je nacionalizovana od strane komunističkog režima, pa su braća ramo radila kao najamni radnici.
Tek nedavno, više od 60 godina nakon tih događaja, moj otac je počeo da mi priča o onome što se dogodilo njemu i njegovim roditeljima. Jedna od stvari koje me iznenađuju je da, uprkos svemu, on i dalje opisuje Pavela iz tog vremena kao “razmaženo dijete”.
“Bio sam jedinac, pa u dnevniku često imam glavnu ulogu”, kaže on. “Ima dosta o tome kako sam se ponašao, kako su postupali prema meni i kako su me pazili.
Mislim da zbog toga nisam svjesno osjećao nikakvu traumu. Trauma se možda kasnije javila u meni, kada sam postao svjesniji.” Na pitanje kako je mogao biti razmaženo dijete u tako nemogućoj situaciji, odgovorio je: “Pretpostavljam da su mi dali ono što su mogli, a nije bilo previše mogućnosti za manevrisanje.”
Pošto sam se ja rodio decenijama nakon smrti mog djeda koji je umro 1956. godine i bio sam premlad da bih o tome razgovarao sa svojom bakom dok je ona još bila živa, nisam se mogao načuditi kako se bilo koja porodica može nositi sa ovako ekstremnom situacijom. Moj otac je rekao da je njegova porodica bila obična, ali da je rat “ostavio traga” i primijetio: “Mislim da je moja majka − činjenica da ni jedan jedini put nije govorila o ratu ili pomenula dnevnik − mislim da je svjesno ili nesvjesno odlučila da se oporavi, mnogo prije nego moj otac, koga je sve, čini se, više pogodilo, možda zbog perioda u Švicarskoj kada su bili razdvojeni.”
Prije nešto više od mjesec dana, na vozu za Sarajevo, dok su se posljedice skorijeg rata mogle vidjeti kroz prozor, otac mi je rekao da je odluka da se odsele u Izrael donesena prventsveno zbog njega. Prisjetio se da je poslijeratna Jugoslavija bila komunistička zemlja i da se nije osjećao drugačiji od ostale djece. “Svi smo morali nositi bijelu trokutastu kapu, crvenu petokraku i crvenu maramu i išli smo na razne demonstracije i uzvikivali ‘Živio Tito!’” Ali kada je došao kući jednog dana, rekao je roditeljima da su ga u školi zvali “ćifut” − što je veoma pogrdan naziv za Jevreje. “Vjerovatno nisam razumio šta to znači, ali njima je to jako teško palo i odlučili su da odemo.”
Porodica je putovala na SS Radnik i stigli smo u Izrael juna 1949. Moj otac je tu promijenio ime u ponosno hebrejsko. Rekao je da je u Zagrebu, kad god bi ga u školi kaznili, za kaznu je morao napisati svoje ime na desetine puta, pa je na hebrejskom htio da ima najkraće moguće ime, pa je izabrao Dan (koje ima samo dva slova na hebrejskom).
Ispočetka je porodica živjela u tranzitnom kampu Sha’ar Ha’aliyah, zatim u Beit Lidu, dok se nisu konačno skrasili u Beit Zayitu izvan Jerusalema.
“Zapravo, moj pravi život je počeo kada smo imigrirali u Izrael,” kaže moj otac. “Otići ću još dalje pa ću reći da je zapravo počeo kad smo se skrasili u Beit Zayitu, jer je sve prije toga nekako urezano u pamćenje kao prelazni period − veoma traumatičan, dug i grozan period, ali ipak prelazni period. Mislim da moja prava priča počinje ispočetka našim dolaskom u Beit Zayit. Sve ostalo sam nekako potisnuo.”
Sve o ratu
Nikada te neću poznavati, neću znati ništa o tebi, šta je u tebi umrlo, a šta se i dalje skriva − Iz “The Lazarus Project”, Aleksandar Hemon
Prvo što sam fotografisao kada smo sletjeli u Beograd, bio je poster Ratka Mladića, jednog od glavnih osumnjičenih za ratne zločine u Bosni od 1992-1995. Slika Mladića − koji je tada još uvijek bio na slobodi, ali je uhapšen u Srbiji samo nekoliko dana nakon što smo otputovali iz zemlje − sa ponudom od 10 miliona evra za njegovo hvatanje, visila je na zidu iza šaltera za kontrolu pasoša na aerodromu. Nisam vidio slične postere nigdje drugo u Beogradu.
Koliko god da je to pozitivan razvoj događaja, malo je vjerovatno da će Mladićevo hapšenje zaliječiti ožiljke koj su ostali od rata 1990-ih godina. Glavni razlog za konflikt bila je želja mnogih građana u republikama bivše Jugoslavije da se otcijepe i postanu nezavisne države, dok je Srbija nastojala da očuva cjelovitost države. Jedan od razloga zbog kojeg su se Srbi protivili podjeli Jugoslavije bilo je to što su mnogi od njih bili prisiljeni da žive kao manjine u drugim republikama. U građanskom ratu koji je uslijedio, počinjeni su ratni zločini na svim stranama.
“Hajde da pokušamo izbjeći da pričamo o politici sa ljudima koje budemo sreli”, upozorio me otac pred put. Ali gotovo svaki ragovor koji smo tamo vodili, bilo sa vlasnikom pekare u Beogradu, proizvođačem tjestenine u Sarajevu, albanskim taksistom ili srbijanskim novinarom, veoma brzo bi se sveo na priču o ratu. Nisu samo fizički tragovi rata još bili vidljivi – razoreni komandni centri ruske vojske u srcu Beograda ili izrešetani zidovi po cijelom Sarajevu –najviše činjenica da su ljudi koje smo upoznali većinom bili izbjeglice: Kao i moj otac prije 50 godina, bili su prisiljeni da pobjegnu iz mjesta u kojima su rođeni i odrasli da bi se spasili.
U tom kontekstu, mislim da je takođe neophodno razumjeti poštovanje koje nam je ukazano tokom četiri dana u Banjaluci. Vjerujem da to nije došlo iz osjećaja krivice što je od više stotina Jevreja koji su živjeli u tom gradu prije drugog svjetskog rata, ostalo samo nekoliko desetina, već prije zbog nesvjesnog pokušaja Srba da povežu događaje iz rata 1990-ih sa onim što su hrvatske Ustaše uradili njima i Jevrejima, uključujući mog oca i njegovu porodicu, tokom drugog svjetskog rata.
Kada smo sletjeli u Beograd, prije puta u Banjaluku, susreli smo se sa Dušanom Saponjom, dobrim prijateljem, novinarom i režiserom dokumentarnih filmova. Na večeri u njegovom stanu u Novom Beogradu, naselju sa visokim zgradama u kojima živi na stotine porodica, za stolom na kojem su bili ćevapčići, kobasice, kajmak, mladi luk (koji je obavezan dio svakog obroka ), svježi kruh i lokalno vino, moj otac je rado vježbao svoj hrvatski (ili srpski, crnogorski ili bosanski − koji su zapravo isti jezik, samo se drugačije zove u svakoj državi).
To je bio susret izbjeglica iz različitih generacija. Saponja, 35, rođen i odrastao u Hrvatskoj, ali zbog srpskog porijekla morao napustiti rodni grad kada je došao rat. Od tada živi u Beogradu. On sada mnogo putuje po bivšoj Jugoslaviji, ali još nije bio u kući iz koje je otišao.
Sljedećeg dana, pomenuo mi je da se moj otac njemu predstavio kao Pavel, a ne kao Dan. Kada sam pitao oca za to, rekao je da ne treba tome da pridajem nikakav značaj. Međutim, Saponja nije bio ubijeđen: Rekao je kako ga je to podsjetilo kako su u školi u Hrvatskoj nastavnici pogrešno izgovarali njegovo ime, koje je bilo tipično srpsko ime, a on je tada mislio da je tako možda bolje.
“Uzeli su mu ime. Shvataš li šta to znači?”, kazao mi je, misleći na mog oca.
“Kada si prisiljen da promijeniš svoje ime to znači da nisi prihvaćen kao takav. Tvoje ime je tvoj identitet i stariji ljudi imaju potrebu da se vrate djetinjstvu. Možda on želi ponovo da bude Pavel. Možda je to besmislica, ali dijelom je to sigurno tačno. Nemoguće je da se on osjeća potpunim.”
Originalno u The Haaretz
Za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić
Svečano otvaranje festivala animiranog filma