Prošli četvrtak na HTV-u je započelo emitovanje nove serije ‘Kič’ autorke Nane Šojlev s kojom smo porazgovarali o naslovnom pojmu i svim njegovim stranama i aspektima
Serija ‘Kič’, snimana gotovo tri godine širom Evrope, sastoji se od šest epizoda, a svjetlo televizijskih ekrana premijerno je ugledala 18. oktobra na Prvom programu HTV-a. Serija otvara do sada malo obrađivana pitanja o nastanku i popularnosti kiča, a odgovore na njih potražili smo kod autorke Nane Šojlev.
Kako ste došli do ideje da snimite serijal o kiču?
Kič me zanima od rane mladosti. S jedne strane, zabavlja me i na neki čudan način fascinira, s druge, već u srednjoj školi sam se susrela s literaturom koja ga propitkuje. S treće, pak, strane, roditelji su me odmalena vodili na Venecijanski bijele na kojemu sam se susretala s campom u kojemu umjetnici koriste kič svjesno, ironično i subverzivno da bi izrazili nešto drugo.
Što je kič?
Kič se tradicionalno definira kao neautentična popularna kultura koja samo oponaša učinak umjetnosti. Dugo vremena se pokušavalo definirati kič u odnosu na umjetnost. Međutim uvođenjem pojma kič-čovjek cijela stvar se proširila, jer kič-čovjek svojim odnosom ‘okičuje’ ono što po sebi i nije kič.
Možete li nam malo pojasniti to ‘okičivanje’ stvari i pojava?
Ako osoba selektivno sluša glazbu pa čuje samo melodiju ili unosi svoj sentiment u doživljaj umjetničkog djela, ona ga ‘okičuje’. Uvođenjem pojma kič-čovjek sam kič postao je puno kompleksniji od primjerice vrtnih patuljaka. Uostalom, možda je više kiča u odnosima među ljudima te prema pojavama i djelima, nego same produkcije.
‘Okičivanje’ u serijalu, između ostalih, objašnjavate na primjeru odnosa današnjice prema austrougarskoj carici Sisi. Gdje se krije kič u njezinom primjeru, svojevrsnom fenomenu?
Carica Sisi je bila simpatična gospođa koja se nije baš ugodno osjećala na uštogljenom austrijskom dvoru, a kič je cijeli konglomerat obožavanja mita o Sisi u današnjici.
U seriji na više mjesta koristite dvorac Neuschwanstein, na čijem primjeru pokazujete koliko daleko ide ‘okičavanje’.
To je takozvana razina kiča na n-tu potenciju. U seriji se pojavljuju originalni Neuschwanstein, potom Neuschwanstein u minijaturi, maketa 3D u puzzlima, dodatno ušminkani Neuschwanstein u Disneyevom crtiću, njegove minijature, potom dvorac u Disneylandu kao model crtića… i svaka ta interpretacija podiže razinu kiča na sljedeću potenciju.
Je li kič plod današnjice ili čuči u ljudima oduvijek?
Neki pretpostavljaju da je kiča bilo oduvijek i da je svako dekadentno razdoblje neke epohe nužno sa sobom donijelo dio kiča, no pravi kič je proizvod 19. stoljeća i njegovih promjena. Romantizam je generirao stanje duha koje je omogućilo nastanak kiča. U istom stoljeću na scenu je na velika vrata ušla buržoazija, industrijskom revolucijom stroj je prodro u područje umjetnosti, došlo je do tiskanja reprodukcija umjetničkih djela te do masovne proizvodnje predmeta namijenjenih estetskoj uporabi. Nedovoljno naobražena buržoazija svoj je novostečeni status i bogatstvo pokazala (lošim) oponašanjem aristokracije, a u tomu joj je svesrdno pomogla upravo masovna proizvodnja predmeta estetske uporabe. Rezultat toga su bili serijski proizvedeni predmeti koji samo oponašaju umjetnost, odnosno kič.
Gdje se sve skriva kič?
Kič ima puno lica. Kič Adolfa Hitlera opasan je po život, a uzroci su kičastost njegove osobe i megalomanska ambicija. Prema tome, kič može biti genocidan, s druge strane kič nas uveseljava. Kad su arhitekti Bauhausa prognali sve ukrase i godinama tjerali ljude da žive u potpuno pročišćenim ‘kockama’, došao je Hundertwasser i rekao da je život bez kiča učinio našu egzistenciju nepodnošljivom. Svaka nova stvar, pojava ili pokret u sebi sadrži subverzivnu ili avangardnu komponentu. Kad ta avangarda postane mainstream, gubi svoju oštricu i s vremenom se može prometnuti u kič. S druge strane, postmoderna koristi kič da bi pokazala nešto drugo, odnosno ‘raskičuje’ kič, oduzima mu komponentu kiča.
Kič se, kako pokazuje serija, pojavljuje svugdje, pa čak i u pornografiji.
Tako je. Postoji erotski kič i pornografski kič. Erotski kič pokušava estetizirati našu prirodnu potrebu za seksom. Tako dolazi do uokvirivanja spolnih odlika pufastim, roza i zlatnim ukrasima, čime se pod svaku cijenu pokušava estetizirati nešto što je primarno nagonsko. Pornografija je na drugi način kič jer seks svodi na distanciranu mehaničnost.
Što će David i Victoria Beckham, koje spominjete i u seriji kao današnje ikone kiča, biti u sutrašnjicama?
Mislim da će biti zaboravljeni. David će biti zapamćen kao nogometaš, ona možda kao pjevačica, no neće ljudima nešto značiti. Nemaju po čemu ostati zapamćeni, jer su poznati po tome što su poznati. Da biste ostali dulje zapamćeni, morate nešto stvoriti.
U kakvom su odnosu na kič sentimentalni osjećaji, koji se također spominju u serijalu, a kojima svi mi ponekad pribjegavamo?
Sentiment je bitna odlika kič-čovjeka. On je zamjena za emociju, bolećiv, ganutljiv osjećaj u kojemu se osoba osjeća toplo i ugodno. U sentimentu osoba nije potresena nekim uzbuđenjem i pravim doživljajem, već ima sve prednosti emocija i svu ugodu ne-emocija. Uz to je ganuta samom sobom i svojom toplinom. Za sentiment bi Oscar Wilde rekao da nam pruža luksuz emocije, bez plaćanja potrebne cijene.
To ne zvuči nimalo teško, naprotiv. Kako se postaje kič-čovjek?
Kič-čovjek čuči u svakom od nas. Ja ga u sebi prepoznajem svakodnevno.
Tekst je preuzet sa T portala